petak, 7. lipnja 2013.

Umjesto predgovora ili zašto je dobro pročitati knjigu „Japanski poslovni kodeks“ Krešimira Crnka



Umjesto predgovora ili zašto je dobro pročitati knjigu

„Japanski poslovni kodeks“ Krešimira Crnka



Za čitanje ove knjige, po mom sudu, postoje barem tri razloga:

1.         U prvom redu zato što trebamo biti otvoreni svijetu jer samo na taj način možemo razumjeti svijet i trendove u svijetu te biti uključeni u njih. U XXI. stoljeću težište svjetskog gospodarstva jest i bit će na Pacifiku, a ne na Atlantiku. Poslovati s brzorastućim i ekspanzivnim gospodarstvima Dalekog istoka nije više izbor slobodne volje niti je dio poslovne ili pustolovne egzotike, nego je obveza svakog europskog, pa tako i hrvatskog gospodarstva. Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji, koje očekujemo ove godine, bit će bez sumnje povod za veću gospodarsku prisutnost korporacija s Dalekog istoka u Hrvatskoj. Međutim, uspješno surađivati ili poslovati s partnerima iz zemalja Dalekog istoka može samo onaj tko poznaje njihovu kulturu i koji poštuje njihova načela etičnosti.
            S obzirom na svoj otočni položaj, Japan je nužno postao svojevrsni „zamrzivač“ kulturnih i poslovnih običaja preuzetih s azijskog kontinenta. Primjerice, japanska čajna ceremonija ili chanoyu temelji se na pijenju čaja dobivenog mućkanjem čajnog praha i tople vode, a ne čaja dobivenog namakanjem čajnih listića u vrućoj vodi. Običaj pijenja čaja od čajnog praha gotovo je iščezao na azijskom kontinentu u XVI. stoljeću, a u Japanu se održao do danas. Zato je upravo Japan idealan kao početak proučavanja dalekoistočnih kultura i njihovih etičkih standarda. Poznavanje i poštivanje japanskih etičkih standarda u poslovanju može biti samo prednost pri poslovanju i s ostalim dalekoistočnim gospodarstvima.

2.         Etička načela u Europi i na Mediteranu oslanjaju se na vjersku ― kršćansku ili islamsku podlogu, pri čemu je ta veza manje ili više očita. Osim toga, vjerski običaji utkani su u narodne običaje. Isto vrijedi i za Japan. Iako je u svakodnevnom životu teško naći Japanca koji svakodnevno i očito prakticira svoju vjeru ― šintoizam, budizam ili konfucijanizam, nedvojbeno je životni ciklus svakog Japanca određen vjerskim običajima, odnosno onim običajima koji su izvorno bili vjerski (recimo opsežno pranje i čišćenje kuće uoči Nove godine). Isto vrijedi i za etička načela Japanaca koja su nedvojbeno proizašla iz vjerskih normi šintoizma, budizma i konfucijanizma.
            Poštujući šintoizam, Japanac poštuje sklad čovjeka sa svijetom koji ga okružuje ― šumom, planinama, poljima, morem, biljkama i životinjama. On prihvaća promjenu godišnjih doba, potrese i tajfune, oluje, vruća ljeta i hladne zime. Prihvaća prirodu koja ga okružuje i prilagođava se njoj. Prihvaća ljude koji ga okružuju (na poslu, u školi, u obitelji, u državi) i nastoji ne pričinjavati im probleme, nego biti dio zajednice. Šintoizam više nije „državna religija“ u Japanu kao što je to bio do 1945., ali je itekako prisutan u životu i podsvijesti Japanaca.
            Poštujući budizam, Japanac poštuje prolaznost života, s mjerom se radujući svakom uspjehu i s mjerom tugujući radi neuspjeha, jer sve je to prolazno. Prihvaćajući budistički nauk, Japanac zna da su sva dobra i bogatstva ovog svijeta prolazna, a neprolazan je osjećaj zahvalnosti onih kojima si učinio nešto dobro ili osjećaj gađenja onih kojima si učinio nešto zlo. Poštujući budizam, Japanac poštuje potrebu žrtvovanja za uspjeh drugih, odnosno za uspjeh njegove zajednice ― obitelji, tvrtke, države. Koliko god to čudno zvučalo, taj koncept žrtvovanja za zajednicu i na tome zasnovane etike ušao je u budizam dosta rano, točnije u vrijeme prodora Aleksandra Makedonskog u Indiju u IV. stoljeću prije Krista. Tada je došlo do prvih kontakata mediteranskog kulturnog kruga s kulturama Dalekog istoka, odnosno do prožimanja helenizma s budizmom. Iz antičke Grčke u budizam je ušao etički koncept požrtvovnosti za zajednicu, zajedno s čovjekolikim prikazom Buddhe, jer su i grčki bogovi prikazivani u ljudskom liku (do tada se Buddhu prikazivalo kao prazno prijestolje ispod smokve pod kojom je meditirao). Ta srodnost kršćanskih i budističkih etičkih načela zanimala je i sv. Franju Ksaverskog, misionara Japana u XVI. stoljeću, koji je o tome raspravljao sa svojim bliskim prijateljima ― budističkim redovnicima.
            Poštujući konfucijanizam, Japanac poštuje svoje pretke, odnosno poštuje nepisana pravila ponašanja i postupanja koja su mu oni namijenili. Ali poštuje i red u zajednici, koja je organizirana poput obitelji. Na čelu zajednice ― obitelji, tvrtke, države ― u idealnom bi slučaju trebao biti „veliki čovjek“, odnosno čovjek velikih moralnih vrlina. Položaj upravitelja zajednice nije samo čast, nego nosi i obvezu neprekidnog usavršavanja, posebno u etičkim načelima. Položaj upravitelja „velikom čovjeku“ donosi i materijalnu korist, odnosno za konfucijanizam bogaćenje uspješnih i dobrih upravitelja nije sramotno, nego je dobro i poželjno. Međutim, sramotno je i nedopustivo ako upravitelj zajednice ne upotrijebi svoje stečeno bogatstvo za dobrobit zajednice i za osobno usavršavanje. Svaki položaj u tvrtki ili državi dakle znači ne samo čast i pogodnosti, nego i obveze i odgovornost. Ali posebno znači potrebu za usavršavanjem i učenjem te nužnost skrbi za svakog člana zajednice kojom upravljaš! Na Zapadu je doživljaj upravljačke pozicije često suprotan tome. Osim toga, nemoguće je dospjeti na upravljačku poziciju u državi ili tvrtki bez odgovarajućeg obrazovanja, odnosno što je viši stupanj obrazovanja, to su šanse za napredovanje veće! Iako je konfucijanizam prestao biti dio školskog programa u Japanu nakon 1945., ta načela i danas se poštuju!

3.         Demokratskim promjenama početkom devedesetih u hrvatsko društvo ucijepljen je model tržišnog gospodarstva temeljen na podivljalom liberalnom kapitalizmu i model demokracije temeljen na partitokraciji. I jedan i drugi model svjetlosnim su godinama daleko od gospodarskih i društvenih odnosa u Njemačkoj ili Francuskoj, koje bi nam trebale biti uzori u uređenju društva. U ovakvim društvenim i gospodarskim odnosima etička načela i briga za zajednicu i javne interese samo su smetnja osobnom bogaćenju i samovolji ljudi na upravljačkim pozicijama. Pravila igre ne postoje ni u politici ni u gospodarstvu. Odnosno, ako pravila u politici i postoje, pravila nisu stalna i jasna, nego se mijenjaju i prilagođavaju vladajućoj eliti. Znanje i sposobnost te želja za usavršavanjem ustuknuli su pred stranačkom pripadnošću. U gospodarstvu novac ruši sve barijere, obzire, pravila i zakone. Ekonomski interes pojedinca na upravljačkom položaju opravdava sve, baš sve. Neplaćanje poreza, neplaćanje dobavljača, varanje poslovnih partnera i države, kršenje potpisanog, gaženje slabijeg, hrvatski su doživljaj tržišnog gospodarstva.
            Hrvatskoj je potrebno preispitivanje etičkih načela na kojima počiva njeno gospodarstvo, odnosno njena državna i lokalna vlast! Ne mislim da hrvatsko društvo trebamo graditi po japanskom uzoru, jer imamo posve drugu političku, kulturnu i vjersku tradiciju. No dobro je na japanskom uzoru shvatiti da se gospodarski uspon u Hrvatskoj neće postići kroz divlji i nekontrolirani liberalni kapitalizam, odnosno kroz partitokraciju i zaobilaženje zakona i pravila kao do sada, nego poštovanjem etičkih normi i obveza prema zajednici.
Zato smatram da je dobro što se Krešimir Crnko hrabro upustio u ovaj ogled o japanskoj etici. Ako postoji neka zamjerka ovoj knjizi, onda je samo to što nam dolazi u ruke barem 10 godina prekasno.

dr. sc. Tonči Tadić, potpredsjednik Hrvatsko-japanskog kulturnog i gospodarskog društva
Predsjednik Hrvatskog aikido saveza

Nema komentara:

Objavi komentar