utorak, 22. listopada 2013.

Ljubica Uvodić-Vranić: AVANTURA OSOBNE PROMJENE 3



Ljubica Uvodić-Vranić: Obitelj koja ima podršku okoline lakše nađe pravo rješenje

Odlične reakcije na priručnik za rastavljene roditelje koji vole svoju djecu, kako glasi podnaslov treće Avanture osobne promjene Ljubice Uvodić Vranić, pokazuju koliko nam je bila potrebna knjiga koja razvodima prilazi psihološki, a ne statistički. Zašto preporučuje dva topla doma umjesto jednoga, što može učiniti društvo da zaštiti djecu kod bračnih brodoloma te zašto u njezinoj knjizi nema optužbi, odgovara naša najproduktivnija autorica psiholoških priručnika Ljubica Uvodić-Vranić. 

1. Avantura osobne promjene 3 posvećena je rastavljenim roditeljima i podsjeća da se sa svojom djecom roditelji nikada neće rastaviti. Na temelju 41 primjera iz vaše prakse može se zaključiti da roditelji nisu uvijek svjesni te činjenice, zbog čega djeca teško pate. Što bi društvo moglo učiniti da češće podsjeti roditelje da su roditelji?
- Svi smo mi to društvo. I ima dovoljno posla, ali baš za svakoga od nas. U knjizi se na temelju znanstvenih istraživanja o tome da okolina može pozitivno utjecati na obitelj koja je u stresu zbog rastave i razvoda podsjeća da to i učini. Mi smo u toj drami koja se odvija ispred nas glavni glumci, kolateralne žrtve,  prijatelji-pomagači, rodbina i svojta koja će prihvatiti dio onoga što oštećeni imaju za reći.
Nemojmo biti ravnodušni ili previše diskretni, odmaknuti se od obitelji kojoj se to događa i ostaviti na cjedilu da se sami muče.
Obitelj koja ima podršku svoje okoline lakše prebrodi krizu i lakše nađe pravo rješenje.
Stvarna okolina je zadužena da pomogne, a ako ta pomoć izostane, ili je nekvalitetna, može zatražiti i pomoć stručnjaka kao toliko potrebno drugo mišljenje.

2. Na kraju knjige je vaš prijedlog o „dva topla doma umjesto jednoga“, što bi mnogu djecu, a vjerojatno i njihove roditelje, učinilo sretnijima. Pretpostavljate li da će kod nas biti parova koji će moći provesti u djelo vaš savjet? 
- Bit će ih malo. Ima ih malo. Zlata uvijek ima malo. Ali dobro je znati kako zlato izgleda iako nismo alkemičari. Dobro je poslati poruku što bi bilo najvažnije napraviti. Razvod djeca pa i odrasli dožive kao brodolom, pa tako se i kaže – bračni brodolom – a sve ono što razvedeni roditelji osjećaju i zbog čega pate mogu dijelom pretvoriti u za njih i za njihovu djecu ljekoviti angažman. Kad su već dvoje ljudi napravili dvije nove bračne zajednice – neka se njihova djeca u njima dobro osjećaju koliko je to više moguće. Neka u oba doma imaju u skladu s mogućnostima svoj kutak ili barem jednu svoju dragu igračku i toplu riječ od roditelja i od njihovih novih partnera.

3. Priručnik za rastavljene roditelje koji vole svoju djecu sadrži sasvim puno primjera, savjeta i pouka, pa čak i u teškim situacijama nasilja ili stvaranja osjećaja krivnje. Ali u njemu nikoga ne optužujete, čak ni za sebičnost. Jesu li u međuljudskim odnosima moguća rješenja u kojima svi dobivaju, a nitko ne gubi?
- To nam je bio cilj, hvala vam što to ističete! Kad ide optužba, ide otpor, zatvaranje, osveta. Na jedno zlo se nadoveže drugo. Razvod nosi sa sobom previše negativnih emocija: jedna se strana osjeća ponekad manje vrijedna, a druga kriva. Ponekad oboje osjećaju i krivicu i manju vrijednost, oboje osjećaju neuspjeh, nema smisla tim osjećajima još dodavati našu kritiku koja bi spriječila toliko potrebnu suradnju koja bi trebala uslijediti. Nismo partneri, ali smo roditelji. Pustimo naše odnose i stavimo u fokus naše roditeljstvo.

4. U zaključcima mnogih primjera sljedeća je uputa „... ako imate kod kuće ili u blizini par s problemom...“. Zašto ta uputa? Zašto bi nas trebalo zanimati žive li ljudi oko nas skladno ili ne?  Kako možemo popraviti živote ljudi oko nas, a da to ne bude miješanje u stvari koje nas se ne tiču?
- Istraživanja govore da su oni koji su preživjeli brodolom imali spasitelje! Netko im je dao ruku, dobacio veslo, čamac za spašavanje, ili napuhani pojas. Mi smo ljudi upućeni jedni na druge. Što smo više bliski s onima koji se utapaju, toliko ćemo im bolje moći pomoći.
Pomažući drugima – ponavljamo i lekciju koja će nama možda zatrebati ili preveniramo brodolom. Angažiranost nam daje priliku ne samo da pomognemo drugima nego i sebi.

5. Psihodrama je tehnika koju razvijate na svojim radionicama Petkom u pet i njome demonstrirate kolike su mogućnosti pokazivanja osjećaja i u kojim sve smjerovima to može odvesti ljudske odnose. Koliko je važno pri reagiranju imati na umu više mogućnosti između kojih biramo? Može li se takav način razmišljanja naučiti? 

- Većina nas može pokušati uvježbati nove obrasce ponašanja. Kao šalu. Kao zabavu. Gotovo da se igramo. A pri tome neopazice učimo i spontano smišljamo nove načine ponašanje. Nadopunjujući Morena sa Stilskim vježbama šaljemo neizravnu poruku da je priča u kojoj smo sudjelovali mogla imati i drugi ishod. „Glumci“ spontano dodaju ono što im je važno i tako u tuđu priču ubacuju svoja pitanja a ponekad i rješenja. Proživjeti priču u kojoj igraš razne uloge pomaže ti da shvatih različite aspekte priče. Mnoge su snahe na primjer, mislile da su u sukobu sa svekrvom jer je svekrva svekriva. Kad su postale svekrve uvidjele su da su zapravo snahe krive jer su promijenile kut gledanja.
U psihodrami ne moramo čekati tolike godine da od snaha postane svekrve. Možemo to već danas odigrati i sebi tako ne samo pojasniti nego to i emocionalno doživjeti.

6. U knjizi spominjete narodnu izreku „cijelo selo treba da odgoji dijete“, jer se dijete odgojem uči da preuzme svoju društvenu ulogu. Gdje je iz naših gradova nestalo to selo u kojem se dijete osjeća zaštićeno? Zašto kao zajednica nismo više usmjereni na odgoj djece koja čine našu budućnost?

- Da. Važna stvar. Umjesto da našu djecu dragovoljno zatvorimo u četiri zida i pustimo da tipkaju porukice, moramo im pomoći da vježbaju socijalne vještine i da postanu (da se našalim) pravi građani u svojem selu/gradiću/gradu.
Klapa, ekipa, udruga - ili kako bi naši susjedi rekli: raja - formira se i u kući i okolo kuće, u široj obitelji, u susjedstvu, u dvorištima i parkićima, na plaži i u sportskom ili kulturno-umjetničkim društvima, pomaže užoj obitelj na bitan način da odgoji zdravo dijete koji će postati zdrava odrasla osoba.
Mi ne želimo frustrirane usamljenike, nego ljude koji znaju da je čovjek čovjeku najveća potreba.
Dijete koje je stjecalo životno iskustvo u zajednici, koje se ogledalo u drugima, učilo druge i učilo od drugih, stječe vještine kojima se može oduprijeti manipulacijama. Mali usamljenici pod staklenim zvonom su često prezaštićeni i time izolirani pa nemaju dovoljno utakmica u nogama ni prilike da izgrade stavove prema sebi i drugima.

Nema komentara:

Objavi komentar