Nora Roberts: JEDINSTVENA I SAVRŠENA, odlomak

Kuća mu je bila prilično čista. Imao je vino i pristojne čaše. Imao je nekoliko odrezaka. On nije kuhao – samo je stavljao hranu na roštilji ili u mikrovalnu. Pa će tako ispržiti odrezak i ispeći krumpire u mikrovalnoj i ubaciti u zdjelu već pripremljenu salatu.

Ako joj se ne svidi, neka onda ide nekom drugom tipu na večeru.

Zašto je bio nervozan? Ma ne, nije bio nervozan. To je smiješno. I prije su mu dolazile žene u kuću. Obično je to bilo nakon što su već nekamo izišli, ali je i prije za žene roštiljao, pekao na žaru i u mikrovalnoj.

I bile su zadovoljne. I ona bi trebala biti zadovoljna.

Ubacio je vrećicu salate u zdjelu i smatrao je posao dobro obavljenim. Ogulio je nekoliko krumpira, otvorio vino. Uhvatio se kako stalno nešto petlja – uključuje glazbu, pušta psa van, pušta ga unutra.

Preplavilo ga je olakšanje kad je začuo kucanje na ulaznim vratima. Bolje mu je išlo kad nešto radi nego kad razmišlja o tome da treba nešto napraviti.

Izgledala je čudesno. Svaki put kad ju je vidio, presjeklo bi ga u trbuhu. „Ošišala si se.“

„Da.“ Podignula je ruku do kratke frizure s dugim nareckanim šiškama. „Imala sam nešto vremena, a i smetale su mi. Kako ti se čini?“

„Dobro ti stoji.“ Sve joj je dobro stajalo. Naglašavalo je one zatamnjene kapke koji su išli s tamnim glasom. Nosila je haljinu zbog kakve on poželi da ljeto nikad ne završi. Bila su joj gola ramena i dobar dio nogu, a kada je ušla, vidio je da je i veći dio leđa otvoren.

„Izvoli.“

Nije ni primijetio cvijeće koje je držala u ruci, i samo se namrštio na njega…

„Zar ti nikada nitko nije donio cvijeće?“

„Ne baš.“

„Hajde da ja budem prva. I ovo sam ti donijela iz slastičarnice. Jesi li već kušao njihove dvobojne keksiće.“

„Ne. Kakvi su?“

„Orgazmički.“

„Mislio sam da ćemo se sami pobrinuti za to.“

„Zašto se zaustaviti na tome? Vjeruj mi, sprema se gozba. Stavit ću ti cvijeće u vazu. Imaš li vazu?“

„Hm... mislim da nemam.“

„Pronaći ću nešto. Nisam ni tebe zaboravila“, rekla je Blenti dok joj se umiljavao oko nogu. Otvorila je svoju torbicu i iz nje izvadila golemu kost žvakalicu.

„Jesi li ti to išla u lov na mamute?“

Smijući se, naredila je Blenti da se smiri, sve dok nije sjeo i nastavio mahati repom. „Bila je to teška borba, ali ja sam pobijedila.“

Blento je ščepao kost zubima, odskakutao u dnevnu sobu, legao i počeo je žvakati.

Hope se nasmiješila Ryderu. „Onda?“

„Imam vina u kuhinji.“

„Baš mi to treba nakon što sam ulovila mamuta.“

Bacila je pogled unaokolo, diskretno, dok je išla s njim u kuhinju. Već je vidjela njegov dom, ali ništa više od spavaće sobe.

Svidio joj se njegov prostor, drveni detalji, način na koji je koristio boje i učinio ga udobnim. Znala je da su ga izgradili on i njegova braća, baš kao i Owenov i Beckettov dom.

Ako bi ikada kupovala kuću, sigurno bi angažirala obiteljsku firmu Montgomeryjevih.

Svidjela joj se i kuhinja jednostavne efikasnosti, čistih linija, otvorenih polica, staklenih ormarića.

„Mogu li potražiti nešto u što bih stavila cvijeće?“

„Naravno. Vjerojatno imam vrč ili tako nešto.“

Ulio je vino dok je ona otišla u potragu. „Čula sam da je bilo nekih natezanja s inspektorom u MacT-ju.“

„Sitne čarke, samo to. Riješit ćemo mi to.

„Vidjela sam neki dan. Bože, pa to će biti fantastično!“

Pronašla je čisti vrč i napunila ga vodom.

„Prvu rundu plaća Vatrena."

„Tako će i biti“, rekla je Hope dok je slagala cvijeće. „Sviđa mi se tvoja kuća. Tako odražava tebe, a i tvoju braću. A kladim se i tvoju majku s hortikulturom. Sve ovo nosi štih obitelji Montgomery.“ Posvuda se osjeća štih Montgomeryjevih.

„Svi sudjeluju u svemu.“

„Lijepo je to. Mi nismo baš spretni, moja obitelj. Mislim s praktičnim stvarima. Moja majka je kreativna, umjetnički tip, a otac može raspravljati o svakoj knjizi ili filmu na svijetu. Ali nijedno od njih dvoje ne zna držati u rukama ništa složenije od odvijača.“

„E, baš zbog takvih ljudi mi i opstajemo u poslu.“

„Oni telefonske brojeve majstora imaju memorirane u telefonu. Ja osobno volim kad sama mogu obaviti neke sitne popravke.“ Primijetila je kako se on smijulji i stisnula oči. „Ja mogu obaviti sitne popravke i obavljam ih. Što ti misliš li da ja zovem tebe ili tvoju braću svaki put kad trebam uzeti u ruke čekić ili odvijač? Imam ja svoj vlastiti alat.“

„Onaj alat sa zgodnim ručkama na cvjetiće?“

Sad mu je zarila ruku u trbuh. „Ne, nije.“ Uzela je vino i primijetila da je to njezina najdraža vrsta. „Što bih ja mogla napraviti?“

„U vezi s čim?“

„U vezi s večerom. Kako ti mogu pomoći?“

„Nemaš što. Možemo izići, a ja ću zagrijati roštilj.“

Poveo ju je kroz blagovaonicu koju je trenutačno koristio kao ured. Ovdje se Hope, organizirana do dna duše, naježila. Papiri izvan registratora, uredski pribor na sve strane, stol samo što se nije uvinuo pod težinom neobavljenih poslova.

„Nemoj ni počinjati“, rekao joj je uhvativši njezin pogled.

„Neki su vješti s ručnim alatom, a neki s uredskim prostorom. Ja s ponosom mogu reći da prilično dobro baratam alatom, ali da sam u uredu pravi genij. Mogla bih ti pomoći.“

„Pa...“

„Znam gdje što stoji“, završila je ona. „Svi to kažu.“

Zakoračila je na široku verandu i duboko udahnula. Njegova je majka, u to nije bilo sumnje, po cijelom vrtu postavila predivne tegle u kojima su rasle biljke svakojakih boja. Sve se to prelijevalo prema zelenom potezu šumske uzbrdice.

„Ovo je divno. Ovdje bih svako jutro pila jutarnju kavu.“

„Ujutro za to nikada nema dovoljno vremena.“ Otvorio je sjajni roštilj od inoksa koji joj se učinio zastrašujuće velikim. „Nisam mislio da je kuća u šumi tvoj stil.“

„Ne znam, možda nikad nisam ni imala priliku saznati. Iz predgrađa u grad, iz grada u gradić. Meni se sve to sviđalo. Mislim da bi mi se svidjela i kuća u šumi. U kojem pravcu je Clare? A Avery?“

Kad je uključio roštilj, prišao joj je i stao iza nje. Svojom je rukom podignuo njezinu i pokazao joj smjer. „Avery.“ Potom joj je ruku okrenuo u drugom smjeru : „Clare.“ Onda ju je zaokrenuo i pokazao: „Moja majka.“

„Lijepo je da ste blizu. Ali ne preblizu.“

„Kad opadne lišće, onda vidim svjetlo iz njihovih kuća. Dovoljno je blizu.“

Pogledala je preko ramena i nasmiješila se. Potpuno okrenuta prema njemu stisnula se uza nj. Njegove su vruće usne žurno obuhvatile njezine. Iznenađenje koje se činilo tako usputnim. Divno iznenađenje, pomislila je dok je njegova želja poticala njezinu.

Uzeo je njezinu čašu s vinom i odložio je. „Jest ćemo poslije.“ Primio ju je za ruku i povukao natrag u kuću.