petak, 22. svibnja 2015.

Emma Straub NA ODMORU

Prvi dan

Dan odlaska uvijek dođe iznenada, bez obzira na to koliko se dugo datumi nazirali na kalendaru. Jim je kofer spakirao večer prije, ali sada, nekoliko trenutaka uoči predviđenog polaska, oklijevao je. Je li spakirao dovoljno knjiga? Koračao je amo-tamo ispred police s knjigama u radnoj sobi i izvlačio romane za hrbat, a potom ih vraćao na mjesto. Je li spakirao tenisice? Je li spakirao kremu za
brijanje? Jim je čuo ženu i kćer kako u zadnji čas panično trčkaraju gore-dolje po stepenicama i na hrpu pokraj vrata stavljaju još onu jednu stvar koju su zaboravile. Kad bi mogao, Jim bi štošta rado izvadio iz prtljage: proteklu godinu svoga života, a i pet prije nje. Pravo govoreći: način na koji ga je Franny za večerom gledala s druge strane stola; osjećaj svoga uda u ustima nove osobe prvi put u tri desetljeća, kao i žarku želju da ondje i ostane; ništavilo koje ga je čekalo nakon povratka,
prazninu beskrajnih dana koje će morati ispunjavati. Jim sjedne za stol čekajući hoće li mu netko reći da je potreban negdje drugdje.

Sylvia je čekala ispred kuće zureći niz 75. ulicu prema Central Parku. Njezini roditelji spadaju u one ljude koji vjeruju da se taksi uvijek pojavi točno u pravom trenutku, naročito ljeti, tijekomvikenda, kad je u gradu promet najslabiji. Sylvia je smatrala da su to gluposti. Jedino gore od toga što će provesti dva od posljednjih šest tjedana uoči odlaska na fakultet na odmoru s roditeljima bilo
bi da zakasne na let, pa da mora prespavati noć sjedeći u čekaonici zračne luke, s prljavim jastukom na sjedalu kao jedinom utjehom.

Sama će dozvati taksi. Nije baš da je htjela provesti cijelo ljeto na Manhattanu, koji se pretvorio u pazuho od rastaljena betona. Pomisao na Mallorcu bila je privlačna, u teoriji: riječ je o otoku, što podrazumijeva male valove i ugodan povjetarac, a moći će i vježbati španjolski, koji joj je dobro išao u srednjoj školi. Svi – doslovno svi – maturanti iz njezinog razreda cijelo ljeto nisu radili ništa, osim što bi se izmjenjivali kao domaćini zabava kad bi nekome roditelji otišli u Wainscott, Woodstock ili neko drugo mjesto s kolibama od drvene šindre, koje su namjerno izgledale oronulo. Sylvia ih se dovoljno nagledala tijekom proteklih osamnaest godina i jedva se čekala maknuti od tamo. Istina, još ih se četvero iz njezinog razreda upisalo na Sveučilište Brown, ali s njima više nikad ne mora prozboriti ako to ne želi, što joj je i bila namjera. Pronaći nove prijatelje. Izgraditi
novi život. Napokon biti negdje gdje se uz ime Sylvije Post neće vezivati duhovi iz prošlosti, kad je imala šesnaest, dvanaest ili pet godina, gdje će se odvojiti od roditelja i brata te moći jednostavno
postojati, poput astronauta koji lebdi u svemiru, neopterećen silom težom. Kad bolje razmisli, voljela bi da cijelo ljeto provedu u inozemstvu. Ovako će opet morati istrpjeti kolovoz kod kuće,
kad će i zabave dosegnuti cmizdrav i otužan vrhunac. Sylvia nije kanila cmizdriti.

Iza ugla se pojavio taksi s upaljenim svjetlom i polako joj prišao poskakujući preko rupa u kolniku. Sylvia je podigla ruku u zrak, a drugom nazvala kućni broj. Telefon je zvonio i zvonio, te nastavio
zvoniti kad se taksi zaustavio. Sam Bog zna što su joj roditelji radili u kući. Sylvia otvori vrata taksija i smjesti se na stražnje sjedalo.

– Samo časak – reče. – Oprostite. Moji će roditelji svaki čas izići. – Zastane. – Grozni su. – To nije uvijek tako, ali trenutačno jest, pa se nije ustručavala to i reći. Vozač taksija kimne i uključi taksimetar. Očito mu ne bi nimalo smetalo da ovdje prosjedi cijeli dan bude li potrebno. Taksi bizaustavio promet da je prometa bilo. Sylvia je, čini se, bila jedina osoba u gradu kojoj se žurilo. Pritisnula je tipku za ponovno biranje broja i ovoga puta otac joj se javio nakon prvoga zvona.
– Idemo – rekla je prije no što je on stigao išta zaustiti. – Taksi je ovdje.
– Tvojoj majci se ne žuri – reče Jim. – Izlazimo za pet minuta.
Sylvia prekine i pomakne se napravivši mjesta na stražnjem sjedalu taksija.

– Stižu – reče Sylvia. Naslonila se i zatvorila oči. Osjetila je kako joj se pramen kose zalijepio za komad ljepljive trake koja je sjedalo držala na okupu. Činilo se vrlo mogućim da iz kuće iziđe
samo jedan od njezinih roditelja i da to bude kraj, rasplet bez zadovoljavajućega rješenja, kao u nekoj lošoj sapunici. Taksimetar je nastavio otkucavati, a oni su sjedili u tišini, Sylvia i taksist, punih deset minuta. Kad su Franny i Jim napokon u žurbi izišli iz kuće, trube automobila koji su zaglavili u koloni iza taksija oglasile su se kao u svečanoj povorci, prijekorno i slavodobitno. Franny klizne na sjedalo do kćeri, a Jim sjedne na suvozačko mjesto, koljena stisnutih uz upravljačku ploču. Sylvia nije bila ni sretna ni nesretna što su joj oba roditelja u taksiju, no osjetila je olakšanje, premda to naglas ne bi priznala.

Nema komentara:

Objavi komentar