ponedjeljak, 31. kolovoza 2015.

Ian Caldwell: PETO EVANĐELJE

Ian Caldwell: PETO EVANĐELJE

Preveo: Dražen Čulić

Svećenici zajedno jedu i piju, igraju nogomet i puše cigare, zajedno posjećuju muzeje i arheološka nalazišta. Dovesti zgodnu ženu na druženje svećenika surova je greška u koracima. Ipak, kada netko počne odbijati pozive jer je oženjen, može očekivati da će ih prestati primati. Mona i ja složili smo se da na neke događaje moram odlaziti, samo da bih ostao na popisu. Poticao sam je da te večeri provodi s prijateljicama u Rimu, ili uz druge vatikanske kućanice. Ipak, nakon nekog vremena postalo mi je jasno da ona tih noći ostaje sama.
Nije pošteno okrivljavati običaje naše zemlje. Mogli smo živjeti i izvan njezinih zidova, u nekom crkvenom stanu u Rimu. Sasvim sigurno nismo gajili iluzije o tome što će nam život u Vatikanu donijeti. Ali među nama je postojala jedna velika razlika, koju sam otkrio tek nakon vjenčanja. Dakle: moji su roditelji bili mrtvi, a njezini su se pravili da nisu.
Gospodin i gospođa Falceri živjeli su u susjednoj ulici, u stambenoj zgradi pored vojarne žandarmerije. Podržavali su naš brak i nisu pravili poteškoće kada je Mona napustila Rimokatoličku crkvu i prešla u onu Grkokatoličku. Ali nisam znao, sve dok nismo stupili u brak, a maske popadale, koliko je nesretna Monina majka.
Monin otac bio je tehničar na Vatikanskom radiju i pogriješio je oženivši se ženom koju nije poštovao. Signora Falceri bila je pristojna kuharica s blagim smislom za humor čije nedostatke nisam odmah primijetio. Tek kasnije mi je Mona objasnila da njezin otac dolazi iz velike obitelji i htio je mnogo djece. Majka joj je zamalo umrla dok ju je rađala, a liječnici su otkrili deformaciju na maternici zbog koje bi za nju nova trudnoća bila opasna. I tako, kada su nas dolazili posjećivati, dolazili bi odvojeno. Mona se nije radovala očevim dolascima. Ali posjeti njezine voljene majke uništili su mi život.
Grcima ne treba objašnjavati kako tragedije nastaju u obiteljima. Znam da se Mona na određen način plašila toga da će joj se dogoditi isto što i majci. Kada su prva dva tromjesječja s Peterom prošla mirno, shvatili smo to kao znak da je opasnost prošla. Onda smo ga u zadnjem, trećem tromjesječju, zamalo izgubili dva puta. Liječnici su nas uvjeravali da će Peter sasvim sigurno preživjeti, ali činilo se kao da ga je Monino tijelo počelo odbacivati. Na kraju, morali su je prebaciti u rodilište jer ga je gušila pupčana vrpca.
Kada se naš sin konačno rodio, ginekolog ga je nazvao Herkulom jer je preživio omču dva puta obavijenu oko vrata. Mona bi kasnije znala plačući govoriti da je pokušala ubiti svog sina. U mjesecima nakon toga žena kojom sam se vjenčao nestala je. Više se sjećam punice kako hrani Petera bočicom, nego Mone kako ga doji. Signora Falceri pravila je Moni društvo dok sam ja bio na poslu, i sve do danas ne mogu pogledati tu ženu a da ne pomislim na to kako je mučila moju suprugu. Dok bi Mona sjedila na kauču, pokušavajući iz zbrke koja joj je bila u glavi izvući malo sreće, njezina bi joj majka dijelila savjete o ljubavnom životu, objašnjavajući kako to kroz što prolazimo nije ništa prema onome
što tek slijedi. Kako se ne smijemo zavaravati. Kako je tuga cvijet.
Pretražio sam mnoge knjižnice tražeći tu poslovicu – tuga je cvijet – i na cijelom svijetu nema mudraca koji bi je objasnio. Vjerovala je, barem tako mislim, da Monina nova raspoloženja nose neku tamnu ljepotu, koju moramo prihvatiti. Također: da će ona samo rasti. Razbolim se kada pomislim koliko sam dugo dopustio majci i kćeri da sjede na kauču i gledaju televiziju, dok je ta jadna žena trovala svoju kćer, iako je vidjela da ona polako umire. Danas Peter ne viđa djeda i baku. Pita zašto. Lažem mu, a u sebi mislim da ću mu jednog dana objasniti.
Kada se pročulo da nas je Mona napustila, počele su nam pomagati obitelji iz naše crkve. Kuhali su za nas. Organizirali raspored čuvanja da se mogu vratiti na posao. Na kraju je sestra Helena preuzela većinu posla, ali čak i sada ni jedan svećenik u našoj crkvi ne prima izdašnije božićne poklone od mene, a i najgori bi se razbojnik raznježio kada bi vidio čizmice kakve Peter dobiva na dan svog imenjaka. Oduvijek sam primjećivao dozu samilosti i obaveze u toj ljubaznosti, kao da je Grk koji se oženio Rimljankom ionako riskirao, pa je sada moj život dostojna posljedica. Župljani pritom ne žele ništa poručiti. Svi kršćani vjeruju da se život sastoji od plaćanja starih grehova. Ti su mi dobri ljudi pomagali preživjeti dok ne dođe dan kada ću sam preuzeti svoj dug.
Jednom sam počeo maštati o nečem, i mislio sam da ću s tim nastaviti dok sam živ. Zamišljao sam kako mi se žena vraća. Ohrabrio bih je da opet počne raditi u bolnici. Ja bih se potpuno posvetio Peteru sve dok ona ne bi bila spremna bolje ga upoznati. Onda bi shvatila da naš sin nije znamen, da nije simbol njezinih neuspjeha. On je nadaren, savjestan i dobrohotan. Učitelji ga hvale. Pozivaju ga na mnoge rođendane. Ima moj nos i Simonove oči, ali i Moninu gustu, tamnu kosu; njezino okruglo lice; njezin veseli osmijeh. Jednog će dana biti zahvalan na tome što više sliči majci nego ocu. U mojim snovima, upoznajući ga, Mona otkriva da ga nikada nije potpuno napustila. Da možemo opet sagraditi ono što smo jednom imali, nastavljajući zidati na temeljima koje smo zajedno postavili. Ali ne maštam više o tome, baš kao što sam odbacio svoju staru kožu. Na svoje iznenađenje, otkrio sam da mogu živjeti bez toga. Samo jedan dio priče uporno se nastavlja: želim da Peter shvati kako ljubav njegove majke prema njemu nije nešto što sam ja izmislio. Želim da shvati kako u njemu postoje stvari koje nemaju veze sa mnom. Od Mone je naslijedio duboko intuitivno shvaćanje teških istina, sklonost šali i zagonetkama, i svoju čarobnu ljubav prema životinjama. Njega bi njegova majka očarala. Ništa ne želim više od toga da budem uz njih dok su zajedno.


četvrtak, 20. kolovoza 2015.

INTERVJU: Sandra Petrž: Očekujem da moja priča potakne i druge žene da progovore o zlostavljanju

Sandra Petrž: Očekujem da moja priča potakne i druge žene da progovore o zlostavljanju

Muž me tuče – takvo priznanje i danas izaziva sablazan, a ne rijetko i optuživanje žene koja se usuđuje iznijeti na vidjelo obiteljsku „sramotu“. No, upravo ovo ljeto crne vijesti o obiteljskim tragedijama pokazale su da nasilje u braku ne smije ostati zatvoreno unutar četiri zida, već da savjetodavne službe trebaju znati što se događa u problematičnim obiteljima i reagirati na vrijeme. Ženske kuće i skloništa za žene žrtve nasilja zapravo su vatrogasne službe koje priskaču u pomoć u trenucima kad je razdor u obitelji na vrhuncu, ali  kod nas još nije uvriježeno da problematična obitelj potraži pomoć na vrijeme, dok se stvari još mogu popraviti. Najčešći je razlog što je zlostavljanom partneru – ne mora to uvijek biti žena - potrebno mnogo hrabrosti da progovori o svom problemu i potraži stručnu pomoć, i za sebe i za zlostavljača.
Sandra Petrž svoje je životno iskustvo hrabro iznijela u autobiografskoj knjizi „Sandročka, zlostavljana“, izlažući se sudu javnosti i svjesna reakcija koje će time izazvati. Danas, kad je brak s nasilnikom iza nje, smogla je snage da opiše sav svoj zanos, ali i suze i iznevjerena očekivanja, torture koje je prošla prije i nakon što se rodio njezin sin te traumatični bijeg s djetetom. Njezina dramatična ispovijest puna je straha i neizvjesnosti, ali i dirljive zahvalnosti za sretne trenutke koje danas dijeli sa sinom i drugim suprugom.

* I prije izlaska „ Sandročka, zlostavljana“ je izazvala pozornost javnosti. Jeste li zadovoljni reakcijama, iako nisu sve pozitivne? Jeste li očekivali takve reakcije?

- Očekivala sam burnu reakciju jer rijetko koja žena ima dovoljno hrabrosti usuditi se progovoriti javno o nasilju u susjedstvu, a kamoli o nasilju koje se dogodilo upravo njoj. Napokon je došlo vrijeme da sve ono što mi se nakupljalo godinama izbacim iz sebe i stavim na papir. bit će vjerojatno još reagiranja. Ne mogu reći da sam apsolutno spremna za sve što će se događati, ali sam spremnija nego ikad prozvati one koji su mi učinili nešto loše. Jako sam zadovoljna reakcijama i podrškom 98 posto čitatelja. Onih 2 posto zlobnika morat će kupiti knjigu i pročitati je da bi je mogli komentirati. Za mene opet dobro. Onaj tko nije prošao pakao ne može razumjeti. Javilo mi se puno ljudi, poslalo na fejs zahtjev za prijateljstvom. Pisali su mi o svojim tužnim životnim pričama. Javila se žena koja me godinama tražila. Ona je spomenuta u mojoj knjizi. Znala sam da postoji. Naime, ona i ja imamo djecu s istim čovjekom. Žena me je već odavno htjela upoznati, ali nekima se nije dopala ta ideja. Napokon je moja „ paranoja“, kako je dotični rekao, izašla na vidjelo.

* Javnosti je poznato ime supruga kojeg opisujete u knjizi, ali ni njega ni ostale zlostavljače niste željeli imenovati. Zašto? Bojite li se danas svojih zlostavljača?

- Nisam pisala imena jer zlostavljači u mojoj knjizi ne zaslužuju zvati se imenom. Novinari neka čeprkaju, briga me. To im je posao. Budu li se izrugivali s mojom tužnom istinitom pričom neka im je na dušu. Jača sam od svih jer sam iz svega ovoga izašla kao pobjednica. Zašto bih se ikoga bojala? Kad govorim istinu ne bojim se apsolutno nikoga i ničega. Osim Boga. Bog zna istinu. Vrijeme je napokon da se moji zlostavljači boje svega onoga što ih čeka.

* Na promociji želite pokrenuti širu raspravu o nasilju u obitelji jer kod nas se o zlostavljanju u obitelji govori samo kad se obiteljska tajna objavi u crnoj kronici. Može li knjiga „ Sandročka, zlostavljana“ nešto promijeniti?

- Moja promocija neće biti kao ostale. Ne želim da se o njoj priča samo tu večer. Moja priča tek počinje izlaskom knjige. S obzirom na tematiku, očekujem veliku zainteresiranost medija i podršku na svim poljima, goste istomišljenike, podršku iz najviših slojeva. O toj temi treba često i glasno pričati. Zaslužujem podršku za ono što sam učinila, a to je da sam javno i vrlo hrabro prozvala zlostavljače, ogoljela sam se do kraja (a ostala obučena) i čitateljima dala svoje srce na pladnju. Vjerujem da će velika većina osjetiti moju bol čitajući priču. Očekujem da ova moja istinita priča potakne ostale žene da progovore o tome. Tada bi se smanjio broj zlostavljača.

* U knjizi opisujete dane koje ste proveli u skloništu za žene i djecu žrtve zlostavljanja, gdje je zapravo počeo vaš oporavak. Kako Vaše iskustvo može pomoći ženama koje i dalje žive u brakovima da se izbore za sebe?

- Da, sklonište je u tom trenutku pomoglo i meni i mom sinu. Hvala im na tome. Nažalost, nisam naišla na moralnu podršku prilikom izlaska moje knjige. Ostala sam zatečena tim saznanjem. Udruge koje postoje da bi štitile i podržavale zlostavljane žene i djecu i za to dobivaju plaću, sakrile su se u mišju rupu. Jako sam razočarana. Naravno, ja nisam celebrity.  Ja sam za njih nitko i ništa. Sada ako se i jave, poručujem im da mi ne trebaju.

* U autobiografiji navodite da ste knjigu napisali uz podršku svog sina i sadašnjeg supruga. Jesu li oni pročitali knjigu? Kako oni komentiraju knjigu, događaje oko nje i reakcije javnosti?

- Prvu verziju „u grubo“ napisanu pročitao je moj suprug. Plakao je kao malo dijete iako je znao cijelu moju životnu priču od A do Ž. Sin je rekao da mi je apsolutna podrška i da će pročitati knjigu kad bude u prodaji i kad bude dobio moj autogram. Moja majka je pročitala moj prvi intervju u Jutarnjem listu i svim susjedima je rekla da sam napisala istinu upravo onakvu kakva je zaista bila- bez uljepšavanja. Ljubomore i zavisti uvijek ima i uvijek će je biti. Osjećam je, ali briga me. Većina ljudi me podržava i čestita mi na hrabrosti. Dobila sam ponudu od sestrične da mi knjigu prevede na mađarski, jer to je njen materinji jezik. Već sam pozvana u nekoliko gradova na gostovanje, a sin kaže da je ponosan što ima mamu spisateljicu.




ponedjeljak, 17. kolovoza 2015.

Sandra Petrž: Sandročka, zlostavljana - odlomak -

Sandra Petrž: Sandročka, zlostavljana
- odlomak -

Bijeg
Kupile smo kartu za autobus. Nedjelja je navečer, uspavala sam sina. Usred noći, u mraku, u tišini, spremale smo kovčege. Jedan s mojim osnovnim stvarima, a drugi za sve djetetove stvari i igračke. Jebeš bunde, jebeš štikle, jebeš Njega i ovakav život!
Nisam spavala cijelu noć, nije ni Marija, a ujutro oko sedam spremila sam maloga i rekla mu da idemo k baki, u zoološki vrt, k prijateljima, a tata će doći za nama ako stigne. Marija je zvala taksi. Tamo taksi vozi za jedan euro po cijelom gradu. Taksi je stigao. Noge su mi drhtale, osušila su mi se usta. Ne znam kako sam uopće došla do prizemlja. Ispred zgrade nema nikoga osim ljubazna taksista.
Dijete je mirno, a ja samo glumim mirnoću. Drhti i moja Marija. Kupila sam kartu samo do grada gdje živi moja draga, najdraža tetka B. od početka rata u Jugi. Nisam imala novca do svoje zemlje i svoga grada. Kupila sam malome sendviče i sokove, ja nisam jela. Samo da sjednem u autobus.
Deset je sati, autobus kasni jedan sat! Skrivamo se u jednoj maloj uskoj uličici, a sunce zapeklo, znoj curi… Još malo, još pola sata. Dolazimo na stanicu, okrećem se panično oko sebe očekujući da će se svakog trena On pojaviti i zdrobiti me. Ovaj put bih zaista bila mrtva.
Ispred autobusa neka žena telefonira. Zamolim je mobitel, ona kaže da je službeni i da nema problema. Valjda je vidjela da sam izvan sebe. „Halo tetka, ja večeras stižem.“
Ulazimo u autobus, Marija tako tužno plače, a ja još tužnije... Umirem, povraća mi se, noge mi drhte, vrti mi se. Samo Dominik veselo maše, on se voli voziti. Autobus je neki stari ispovraćani, smrdljivi, ali meni najdraži na svijetu.
Stisnem svog anđela, on zaspi. Još malo, još malo… samo da prijeđemo granicu. Evo nas prelazimo je, evo nas, još smo živi! Adio, pripizdino! Ne ponovilo se!  
Kod moje tete i mojih bratića proveli smo nekoliko dana u smrtnom strahu, znajući da će On vrlo brzo doznati gdje sam. Vrlo brzo nazvao je tetu i prijetio. Nisam mogla više biti kod njih. Skupili su novac i pomogli nam da zbrišemo. Hvala im do neba!
Još su mi noge klecale, a već sam bila u maminu stanu. Pri bijegu su mi pomogli i Njegova i moja obitelj. Prestrašena, jadna, izbezumljena, gladna, jer sam imala novca samo za kartu, sendviče i sok za svog malog anđela, ali živa! To je u tom trenutku bilo najvažnije. Znala sam da će zlostavljač nanjušiti gdje sam. Morala sam brzo razmišljati jer ni kod mame nije bilo sigurno.
Policija nas baš i nije shvaćala ozbiljno iako su znali i bili svjedoci da me godinama zlostavljao i fizički i psihički. Znala bih hodati s modricama po gradu gdje smo živjeli, pa ga je jednom policija i novčano kaznila. Sto sam puta bježala od njega, došao bi po mene i sto mu se puta vraćala. Moja najveća pogreška. Jednom kad zbrišeš i spasiš glavu na ramenu, ne vraćaj se u pakao! Kod mame smo bili nekoliko dana ne izlazeći iz stana, kad  se jedno jutro čulo kucanje i zvonjava. Više puta. Bio je to On. Opet onaj strah kad ti klecaju koljena, cvokoću zubi kao da si usred najgore zime vani u bluzi.

Tada je pala odluka da moram hitno u Sigurno sklonište.