Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD

Tessa

– Tata?

Ne, ovaj čovjek nikako ne može biti moj otac, unatoč tim poznatim smeđim očima koje i dalje zure u mene.

– Tessie – glas mu je dublji nego što pamtim iz djetinjstva.

Hardin se okreće k meni, strijelja me pogledom, pa se opet zagleda u mog oca.

Moj otac. Ovdje, u ovom groznom kvartu, u prljavoj odjeći.

– Tessie? Jesi to stvarno ti – pita.

Stojim kao smrznuta. Ne mogu se sjetiti ni jedne riječi koju bih uputila ovom pijancu s licem moga oca.

Hardin mi stavlja ruku na rame kako bi me potaknuo na nekakvu reakciju. – Tessa...

Koraknem bliže strancu, a on se nasmiješi. Smeđa brada prošarana mu je sjedinama; zubi mu nisu onako bijeli i čisti kakvih se sjećam... kako se samo pretvorio u ovo? Svaka nada da će moj otac promijeniti svoj život onako kako je to učinio Ken upravo nestaje, a spoznaja da ovaj čovjek zaista jest moj otac boli me više nego što bi trebala.

– Ja sam – začujem, i nakon kratkog trenutka shvatim da sam sâma to izgovorila.

On priđe i zagrli me. – Ne mogu vjerovati! Evo te! A pokušavao sam...

U pola ga riječi prekine Hardin, gurajući ga od mene. Zakoračim unatrag, ne znajući kako bih se ponašala.

Stranac – moj otac – pogledava u Hardina pa u mene, uznemiren i u nevjerici. Ali ubrzo potom držanje mu opet postane ležerno i više mi ne prilazi, na čemu sam mu zahvalna.

– Mjesecima sam te pokušavao pronaći – reče, prelazeći rukom preko čela i ostavljajući na njemu prljav trag.

Hardin staje ispred mene, kao da će ga napasti. – Pa tu sam čitavo vrijeme – tiho kažem, virkajući u njega preko Hardinova ramena. Lijepo od njega što me pokušava zaštititi, i tek sad mi sine da je Hardin sigurno jako zbunjen ovim susretom.

Moj se otac okrene prema njemu i neko vrijeme ga samo promatra. – Opa. Noah se, svakako, prilično promijenio.

– Ne, ovo je Hardin – kažem mu.

Moj otac se premjesti, zaobilazeći Hardina kako bi mi prišao malo bliže, i vidim kako se Hardin zbog toga sav napeo. Iz ove blizine mogu ga i namirisati.

Ili je pijan ili mu je to zbog dugogodišnjeg pijanstva, pa je ovako pomiješao njih dvojicu; Hardin i Noah sušta su suprotnost, ne može ih se međusobno ni usporediti, a kamoli pobrkati. Otac me zagrli jednom rukom, Hardin me upitno pogleda, a ja mu dam znak da je sve u redu.

– Tko je on – pita me otac, držeći ruku preko mojih leđa neugodno dugo, dok Hardin samo stoji, i izgleda kao da bi mogao svaki čas eksplodirati – ne nužno od ljutnje, shvaćam; čini se da jednostavno nema pojma što reći ili učiniti.

Barem nisam jedina. – On je moj... Hardin je moj...

– Dečko. Ja sam njezin dečko – završi on rečenicu umjesto mene.

Smeđe oči moga oca u čudu se rašire gledajući ponovno u Hardina.

– Drago mi je što sam te upoznao, Hardine. Ja sam Richard – i ispruži svoju prljavu ruku kako bi se rukovao.

– Ovaj... da, i meni je drago – reče Hardin, očito vrlo... nemiran.

– Što vas dvoje radite ovdje?

Iskoristim priliku da se malo odmaknem od oca i stanem uz Hardina, koji kao da se malo pribrao jer me prima za ruku i povlači bliže k sebi.

– Hardin se došao tetovirati – automatski odgovorim. Nekako mi još ne ulazi u glavu ovo što se upravo događa.

– Aha... Lijepo. I sâm sam se ovdje jednom tetovirao.

Slike oca kako pije kavu svakog jutra, prije nego što će izaći iz kuće i krenuti na posao, preplave mi misli. Nije izgledao ovako, nije govorio ovakve stvari i u to vrijeme, to pouzdano znam, svakako nije bio tetoviran. Ne dok sam ja bila njegova curica.

– Je, moj frend Tom radi tetovaže – reče gurajući rukav prema laktu kako bi pokazao crtež na podlaktici: mutan je i podsjeća na lubanju.

Ta tetovaža nimalo mu ne pristaje, ali ipak, dok ga nastavljam pretraživati pogledom, počinjem uviđati da možda i nisam u pravu. – Oh – jedino je što uspijem izustiti.

Kako je ovo čudno. Ovaj čovjek mi je otac, ovaj čovjek koji je mene i moju majku ostavio same. I evo ga sad tu, ispred mene... pijanog. A ja ni ne znam što bih mislila.

Dio mene kao da se raduje – mali dio kojem trenutno ne želim pridavati previše pažnje. Potajno sam se nadala da ću ga vidjeti još otkako mi je majka spomenula da se vratio u naše krajeve. Znam da je to šašavo – zapravo, glupo – ali na neki način on mi izgleda kao da je bolje nego prije. Pijan je, možda je i beskućnik, ali nedostajao mi je i više nego što sam mislila. A možda je samo u posljednje vrijeme imao teškoća. Tko sam ja da mu sudim kad ionako ne znam ništa o njemu?

Kad ga pogledam, i kada pogledam po ulici oko nas, čudno mi je što se sve čini tako normalno, uobičajeno. A ja bih se bila zaklela da je sâmo vrijeme stalo u trenutku kad je moj tata nabasao na nas.

– Gdje živiš – pitam ga.

Hardin ne skida pogled s njega, promatra ga napeto kao da je kakav opasni grabežljivac.

– Sad sam baš nekako između dviju adresa.

On obriše čelo rukavom.

– Oh.

– Radio sam dolje u Raymarku, ali ostao sam bez posla – kaže.

Nejasno se sjećam da sam čula za Raymark. Mislim da je to neki proizvođač. Zar je radio u tvornici?

– I, što ima s tobom? Prošlo je... koliko? Pet godina?

Osjećam kako se Hardin kraj mene sav napinje dok govorim: – Ne, prošlo je devet godina.

– Devet?! Joj, Tessi, baš mi je žao.

To kao da je nekako promumljao sebi u bradu.

Ali meni srce potone kad čujem kako je izgovorio moj nadimak; tako me je zvao tada, u najbolja vremena. U one dane kad bi me podigao na svoja ramena i trčao tako sa mnom preko našeg malog dvorišta; tako me je zvao prije nego što je otišao. Ne znam što da radim. Plače mi se jer ga toliko dugo nisam vidjela, smije mi se zbog ironije čitave ove situacije, ovog mjesta, a usto bih se najradije i izvikala na njega što me je napustio. Zbunjujuće je vidjeti ga ovakvog. Sjećam ga se kao pijanca, ali u to je vrijeme bio agresivni alkoholičar, a ne ovaj nasmiješeni pijanica koji pokazuje svoje tetovaže i pruža ruku prijateljstva mojem dečku. Možda se ipak promijenio nabolje...

– Mislim da moramo ići – ustvrdi Hardin, gledajući mog oca.

– Oprosti, stvarno mi je žao; nije sve bilo do mene. Tvoja majka... znaš kakva je – brani se on, mašući rukama pred sobom. – Molim te, Theresa, daj mi šansu – zamoli me taj čovjek.

– Tessa – izgovori Hardin upozoravajućim tonom.

– Samo trenutak – kažem ocu. Zgabim Hardina za ruku i povučem ga koji korak dalje.

– Koji ti je vrag? Pa nećeš ga valjda – započne on.

– To je moj tata, Hardine.

– To je usrani pijani beskućnik – izlane on iznervirano.

Oči mi se napune suzama zbog Hardinovih grubih, istinitih riječi.

– Nisam ga vidjela devet godina.

– Upravo tako – i to zato što te je ostavio. Ne gubi vrijeme na njega, Tessa.

On pogleda iza leđa, prema mom ocu.

– Nema veze. Želim čuti što će mi reći.

– Mislim, okej. Ali nećeš ga, valjda, pozvati k nama u stan ili takvo nešto – odmahuje Hardin glavom.

– Hoću ako to budem željela. I ako on bude želio doći, doći će. Taj stan je i moj – ispalim ja. Navirim se prema ocu. Stoji tamo, u toj prljavoj odjeći, i samo zuri u asfalt. Kada je uopće posljednji put spavao u krevetu? Ili jeo? Od te pomisli zaboli me u srcu.

– Ne misliš ga, valjda, stvarno pozvati k nama – govori Hardin dok prstima, kao i uvijek kad je frustriran, prolazi kroz kosu.

– Ne za stalno, mislim, neću ga zvati da se useli, nego samo za večeras. Mogli bismo zajedno nešto skuhati – predložim. Moj otac podigne glavu i pogledi nam se susretnu. Skrećem pogled dok mu se osmijeh pojavljuje na licu.

– Skuhati? Tessa, pa on je prokleti pijanac koji te nije vidio skoro deset godina, a ti bi mu kuhala večeru?

Posramljena što je Hardin ovako planuo, uhvatim ga za ovratnik i privučem bliže k sebi da mu posve tiho kažem. – On je moj otac, Hardine, a s majkom više nemam nikakve odnose.

– Pa ne moraš zato započinjati odnose s ovim tipom. Ovo neće završiti dobro, Tess. Ti si jednostavno predobra prema ljudima koji to uopće ne zaslužuju.

– Meni je ovo važno – kažem mu, a njemu oči poprime blaži izraz prije nego što ga stignem podsjetiti koliko je smiješno što mi upravo on to prigovara.

On nezadovoljno uzdahne i zabije si prste u kosu. – Kvragu, Tessa, ovo neće završiti dobro.

– Ne znaš kako će završiti, Hardine – šapnem i virnem opet prema ocu, koji prstima zamišljeno gladi bradu. Znam, Hardin je možda u pravu, ali dugujem sebi to da pokušam upoznati ovog čovjeka... ili da bar saslušam što mi ima reći.

Vratim se do oca, a od instinktivnog osjećaja malo mi zadrhti glas. – Hoćeš li doći k nama na večeru?

– Stvarno – vikne on, lica ozarenog nadom.

– Aha.

– Okej! O da, okej – smije se, i na trenutak pred sobom vidim onog čovjeka koji mi je ostao u najljepšem sjećanju – prije svega ovoga s alkoholom, hoću reći.

Dok hodamo do auta, Hardin ne izusti ni riječi. Znam da je ljut i razumijem njegove razloge. Ali, jednako tako znam da se njegov otac, na primjer, promijenio nabolje – sada vodi naš koledž, za ime Božje. Zar je suludo nadati se da ću i ja doživjeti neku sličnu promjenu od svojeg oca?

Kod auta, otac pita: – O, zar je ovo tvoje? To je Capri, zar ne? Model iz kasnih sedamdesetih?

– Aha – kratko odgovori Hardin i sjedne na vozačko mjesto.

Moj otac kao da ne mari što je Hardin toliko napet i drago mi je zbog toga. Radio tiho bruji i čim Hardin pokrene motor, oboje u isti čas posegnemo prema tipki za pojačavanje, očito u nadi da će glazba potisnuti neugodnu tišinu.

Čitavim putem do stana razmišljm o tome kako će majka reagirati kad čuje za ovo. Naježim se od same pomisli, pa pokušam radije usmjeriti misli na svoje skorašnje preseljenje u Seattle.

A ne, to je još i gore; ne znam kako da to uopće spomenem Hardinu. Zaklopim oči i naslonim glavu na prozor. Na ruci osjetim topao Hardinov dlan i malo se opustim.

– Vau, ovdje živite – dahne moj otac sa stražnjeg sjedala dok stajemo pred našom zgradom. Hardin mi dobaci onaj “jesam li ti rekao” pogled, a ja mu odgovorim: – Da, uselili smo se prije par mjeseci.

U liftu, Hardin me gleda nekako zaštitnički, od čega mi se zažare obrazi, a ja mu se slabašno nasmiješim, u nadi da će se malo smekšati. Čini se da djeluje, ali to što dolazimo kući u društvu ovog zapravo stranog čovjeka i meni je toliko čudno da se počinjem kajati što sam ga pozvala. Sada je, u svakom slučaju, prekasno.

Hardin otključa vrata i uđe ravno u stan, ne osvrćući se, i bez riječi nestaje u spavaćoj sobi.

– Odmah se vraćam – kažem ocu i ostavljam ga samog u prostranom hodniku.

– Mogu li na zahod – viče on za mnom.

– Naravno. Samo niz hodnik – dovikujem, mašući rukom u smjeru kupaonskih vrata.

U spavaćoj sobi Hardin sjedi na krevetu i izuva čizme. Glavom pokazuje na vrata i daje mi znak da ih zatvorim.

– Znam da se ljutiš na mene – tiho mu kažem dok hodam prema njemu.

– I ljutim se.

Uzmem njegovo lice među dlanove, vrhovima palaca prelazim mu nježno preko jagodica lica. – Ali nemoj se ljutiti.

Oči mu se sklapaju od ugode zbog dodira i osjećam kako se njegove ruke omataju oko moga struka. – On će te samo ponovno povrijediti. Samo pokušavam to spriječiti.

– Neće me povrijediti. Što uopće može napraviti? Nakon što ga nisam vidjela ni sama ne znam koliko dugo?

– Ma daj. U ovom trenutku vjerojatno već trpa naše stvari u svoje usrane džepove – otpuhne Hardin, a ja se i nehotice zasmijuljim. – Uopće nije smiješno, Tessa.

Uzdahnem i prstima mu podignem bradu, da me pogleda u oči. – Možeš li se, molim te, malo razvedriti i biti pozitivan u vezi s ovim? Dovoljno sam zbunjena i bez toga da se ti duriš uokolo i samo sve još pogoršavaš.

– Ne durim se. Samo te pokušavam zaštititi.

– Ali ne moraš, to je moj tata.

– Nije on tebi nikakav tata...

– Ali kad te lijepo molim – kažem mu i prijeđem palcem preko njegove usnice, a izraz njegova lica se ublaži.

Uz još jedan uzdah, on konačno odgovori: – U redu, onda ćemo večerati s tim tipom. Sam Bog zna kad je zadnji put nešto pojeo, a da to nije izvadio iz kontejnera za smeće.

I protiv moje volje, osmijeh mi nestane i brada mi zadrhti. On to primijeti.

– Oprosti, oprosti, nemoj sad plakati – uzdahne. Nije prestao uzdisati otkako smo naletjeli na mog oca pred onim salonom za tetoviranje. To što gledam Hardina ovako zabrinutog – iako je i ta briga, kao i sve drugo što radi, protkana ljutnjom – samo pridonosi nestvarnom dojmu čitave situacije.

– Gle, stvarno mislim sve što sam rekao, ali dobro, pokušat ću ne biti kreten u vezi s tim.

Ustane s kreveta i poljubi me u kut usana. Dok izlazimo iz spavaće, promumlja: – Okej, ajmo nahraniti prosjaka.

Nije mi baš popravio raspoloženje.

Zatječem oca kako stoji u dnevnoj sobi, kao da je u nju pao s drugog planeta, i pogledom prelazi preko zidova, čudeći se knjigama na našim policama.

– Idem pripremiti večeru. Hoćeš li gledati televiziju – predložim mu.

– Mogu ti pomagati – ponudi on.

– Ovaj... okej – napola se nasmiješim, a on dođe za mnom u kuhinju.

Hardin ostane u dnevnoj sobi, držeći se distancirano, kao što sam i mislila da će se držati.

– Ne mogu vjerovati da si toliko odrasla. I živiš sama – reče otac.

Otvorim frižider da uzmem rajčice dok pokušavam sabrati svoje raštrkane misli. – Studiram na koledžu, na Sveučilištu države Washington. I Hardin također – kažem mu, namjerno izostavljajući pojašnjenje o samačkom životu.

– Stvarno? Sveučilište države Washington? Vau.

Sjedne za stol i tad primijetim da mu ruke više nisu prljave. Nestala je i ona mrlja s čela, a majica mu je na ramenu mokra, kao da je pokušavao ukloniti mrlju. Vidim da je i on napet. I od toga mi, nekako, bude malo lakše.

Umalo mu u dahu ispričam kako se selim u Seattle i kako mi život sada kreće novim, uzbudljivim smjerom, ali zaustavim se na vrijeme; prvo to moram reći Hardinu. To što se moj otac tako neočekivano pojavio samo mi stvara dodatne komplikacije. Ne znam koliko mi se problema zapravo može sručiti na glavu prije nego što mi se sve na kraju uruši pod nogama.

– Volio bih da sam i ja bio tu i da sam mogao svjedočiti svemu što ti se događalo. Uvijek sam znao da ćeš nešto postići u životu.

– Ali nisi bio tu – kratko primijetim. Istog me trena preplavi grižnja savjesti zbog tih riječi, ali neću se zbog njih ispričavati.

– Znam. Ali sada sam tu i nadam se da ću ti se moći nekako iskupiti.

Te jednostavne riječi zapravo su malo okrutne, jer mi samo potpiruju nadu da on možda i nije tako loš, da mu samo treba pomoć kako bi prestao piti.

– Ti još uvijek... još uvijek piješ?

– Da.

On pogleda u pod. – Ali ne onako kao prije. Znam da ti sada to ne izgleda baš tako, ali iza mene je nekoliko teških mjeseci... i to je sve.

Hardin se pojavi na kuhinjskim vratima, i vidim da se silom suspreže da nešto ne kaže. Nadam se da neće.

– Vidio sam ti mamu, nekoliko puta.

– Zar jesi?

– Aha. Nije mi htjela reći gdje si. Stvarno dobro izgleda – reče on.

Kako je ovo čudno, taj njegov komentar o mojoj majci. Mislima mi odzvanja njezin glas koji me podsjeća da nas je ovaj čovjek napustio. Da je to čovjek zbog kojeg je ona danas takva.

– Što se dogodilo... s vas dvoje – pitam, stavljajući pileća prsa u tavu. Ulje pucketa i prska dok čekam njegov odgovor. Ne želim se okrenuti i pogledati mu lice sad kad sam ga ovako izravno i naglo to pitala, ali morala sam.

– Jednostavno nismo bili jedno za drugo. Ona je uvijek željela više nego što sam joj ja mogao dati, a znaš i sama kakva je.

To znam, ali nije mi pravo što takvim tonom govori o njoj, kao da je to nešto normalno.

Prebacujući krivnju s moje majke opet na njega, okrenem se brzo i pitam ga: – Zašto nikad nisi nazvao?

– Jesam, stalno sam zvao. Slao sam ti darove za svaki rođendan. Nikad ti nije ni rekla, ha?

– Nije.

– Ali, istina je. Strašno si mi nedostajala čitavo ovo vrijeme. Ne mogu vjerovati da si sad tu, ispred mene.

Oči su mu jako sjajne i glas mu drhti dok ustaje i korača prema meni. Ne znam kako bih reagirala; ja ovog čovjeka zapravo više ni ne poznajem, ako sam ga ikad poznavala.

Hardin se približi kako bi stao između nas, poput barijere, i ponovno sam mu zahvalna što se umiješao. Ne znam što da mislim o svemu ovome; znam samo da ne želim da mi ovaj čovjek bude fizički previše blizu.

– Znam da mi ne možeš oprostiti – kaže, gotovo plačući, a meni se zgrči želudac.

– Nije to posrijedi. Samo mi treba vremena prije nego što požurim prihvatiti da si opet dio mog života. Ja tebe više čak i ne poznajem – kažem mu, a on kimne.

– Znam, znam.

Sjedne natrag za stol, puštajući me da na miru dovršim večeru.

2.

Hardin

Ovaj usrani Tessin otac – ma kakav otac, obični glupi donator sperme – maznuo je puna dva tanjura hrane prije nego što je uopće zastao da diše. Siguran sam da je umirao od gladi, živeći na ulici. Nije da ja nemam osjećaja za ljude koje je život zgazio ili su ih snašla loša vremena – ne, nego me muči to što je ovaj tip obična pijanica i što je napustio svoje dijete, i nemam za njega ni trunke sućuti.

Kad je iskapio i punu čašu vode, sav ozaren obraća se mojoj curi. – Sjajna si kuharica, Tessie.

Mislim da ću početi vrištati ako ju još jedanput tako nazove.

– Hvala – smiješi se ona, pristojna kakva već je. Vidim da njegova sranja padaju na plodno tlo, da popunjavaju emocionalne pukotine koje je stvorio kad ju je, onakvu malenu, ostavio.

– Stvarno to mislim; možda bi mi jednom mogla pokazati kako se ovo priprema.

Ma vidi ti njega. A gdje bi ti to, na primjer, kuhao, stari? U svojoj nepostojećoj kuhinji?

– Svakako – reče ona i ustane mičući svoj tanjur sa stola, a usput uzme i moj.

– Sad mogu ići. Hvala ti na večeri – reče Richard – Kreten – i ustane.

– Ne, pa mogao bi... možeš prenoćiti, ako želiš, a mi ćemo te vratiti natrag... tamo gdje živiš, ujutro – izgovori ona polako, očito tražeći prave riječi, nesigurna kako bi izrazila njegovu situaciju.

Ja sam pak posve siguran da mi se ovo sranje ni najmanje ne sviđa.

– To bi bilo sjajno – reče Richard, trljajući ruke.

Vjerojatno mu već silno nedostaje cuga, tom jebenom kretenu.

Tessa se smiješi. – Odlično. Idem po jastuk i plahte u spavaću.

Gledajući u svog tatu pa u mene na trenutak, očito shvaća kako se ja osjećam u svemu ovome, jer me pita: – Vas dvojica ćete biti okej na minutu, je li tako?

Njezin tata se nasmije. – Naravno. Ionako ga želim bolje upoznati.

O ne, ne želiš.

Ona se namršti na moj izraz lica i nestane iz kuhinje, ostavljajući nas same.

– Dakle, Hardine, gdje si upoznao moju Tessu – pita on mene. Čujem da je ona još preblizu vrata i pričekam trenutak, dva kako bih bio siguran da me neće čuti. – Hardine – ponovi on.

– Hajde da nešto raščistimo – zarežim na njega i nagnem se prema njemu preko stola. – Ona nije tvoja Tessa – ona je moja. I jasno mi je koji se kurac spremaš izvesti, zato nemoj ni pomisliti da ćeš me preveslati.

On pomirljivo podigne ruke. – Ne spremam se ja ni na što, ja...

– Što želiš, novac?

– Molim? Ne, naravno da ne želim novac. Želim normalan odnos sa svojom kćeri.

– Imao si i posljednjih devet godina da ga izgradiš, a ipak si tu samo zato što si slučajno na nju naletio na parkiralištu. Nisi je tamo sreo zato što si je tražio – zalajem na njega, a u glavi već vidim svoje ruke kako ga hvataju za vrat.

– Znam – otrese on glavom, gledajući u pod. – Znam da sam napravio mnogo grešaka i namjeravam ih ispraviti.

– Pijan si – i sada, dok sjediš u mojoj kuhinji, i sada si jebeno pijan. Znam prepoznati pijanca čim ga ugledam. Nemam sućuti za čovjeka koji ostavi svoju obitelj, i koji se ni devet godina kasnije nije u stanju imalo sabrati.

– Znam da su tvoje namjere poštene i drago mi je što vidim da pokušavaš zaštititi moju kćer, ali ovaj put neću zabrljati. Samo ju želim opet upoznati... a i tebe.

Ostanem šutjeti, pokušavajući smiriti svoje misli.

– Puno si ljubazniji kad je ona blizu – on tiho primijeti.

– A ti si puno gori glumac kad nije – odgovorim mu.

– Imaš svako pravo uskratiti mi povjerenje, ali zbog nje, molim te, daj mi šansu.

– Ako joj na bilo koji način opet naudiš, ubit ću te.

Možda ne bih trebao ovako prijetiti Tessinu ocu, ali ne kajem se što sam mu to rekao. Ljut sam na ovog patetičnog pijanca i ništa mu ne vjerujem. Nagon me tjera da štitim nju, a ne da suosjećam s pijanim strancem.

– Neću joj nikako nauditi – obeća on.

Prevrnem očima i otpijem gutljaj svoje vode.

Očito misleći da je tom tvrdnjom sada nešto riješeno, on se pokuša našaliti. – Ovaj razgovor – naše uloge bi trebale biti obrnute, znaš to?

Ali ignoriram ga, samo skočim na noge i odem u spavaću. Moram, ako ne želim da Tessa naiđe i zatekne me kako joj davim oca.

Prevela: Andrea Marić