Gari Kasparov: ZIMA DOLAZI
Sredinom
ljeta 1989. dao sam veliki intervju časopisu koji u ruskoj mašti praktički
personificira zapadnu dekadenciju: Playboyu. Ali u Sovjetskom Savezu
obrve se nisu dizale samo zbog tiskovine u kojoj je taj razgovor objavljen.
Usprkos sve većoj glasnosti, otvorenosti između SAD-a i SSSR-a i sporog
popuštanja političke represije pod perestrojkom Mihaila Gorbačova, moja
otvorena kritika sovjetskog društva i pohvale Americi i posebno Amerikancima
bili su svojevrstan skandal. Pad Berlinskog zida 9. rujna bio je još pet
mjeseci udaljen i gotovo nezamisliv. Mjesec dana poslije Gorbačov i predsjednik
George H. W. Bush proglasit će prekid neprijateljstava između SSSR-a i
Sjedinjenih Država. Ali čak i u tom okruženju koje se brzo mijenjalo nekima u
Kremlju moji komentari zvučali su gotovo kao izdaja.
|
PLAYBOY:
Zvučite poput
Amerikanca. Amerikanci uvijek žele pobjeđivati.
KASPAROV: To je vrlo ljudska osobina.
Dokazuje da su Amerikanci bliski pravoj prirodi čovjeka.
Sovjetskim
vlastima uronjenima u mit o moralnoj nadmoći komunizma i sovjetskog čovjeka
takva razmišljanja bila su poprilično ozbiljan problem. U današnjem svijetu to
može djelovati čudno, nalik strahovitom pritisku, ali socijalistička ideologija
i shvaćanje morala bili su bitan dio arsenala hladnog rata. Kad su me sovjetski
sportski dužnosnici napali jer sam htio zadržati ono što sam šahom zaradio,
nisu osudili samo moju neposlušnost, nego i to što se ne solidariziram sa
socijalizmom. Kad sam rekao da bi moji susjedi u Bakuu smatrali kako je sasvim
normalno i prirodno da zadržim Mercedes koji sam osvojio u Njemačkoj, to je
bilo radikalno i subverzivno.
Naravno, moj intervju nije izazvao takav javni skandal kao
kad se ruska glumica Natalya Negoda u istom časopisu ranije te godine pojavila
gola u ulozi prostitutke iz filma koji je šokirao licemjerno rusko društvo.
Njezine fotografije i moj razgovor u tiskovini koja je još uvijek bila
zabranjena u Sovjetskom Savezu i zbunjujuće reakcije koje su uslijedile bile su
tipične za razdoblje perestrojke. Oprezni koraci koje je naša zemlja poduzimala
prema većoj otvorenosti bili su primamljivi, ali znali smo da možemo biti
kažnjeni, kao što se reforme mogu okrenuti i u drugom smjeru. Više nije bilo
jasnih pravila, a sve je više ljudi postajalo dovoljno smjelo da ispituju do
kuda se u određenom trenutku može ići.
Gorbačov
je 1987. rekao da želi izgraditi “socijalizam s ljudskim licem” Alexandera Dubčeka,
na što sam odgovorio kako je i Frankenstein imao ljudsko lice. Komunizam se
protivi ljudskoj prirodi i može se održavati samo totalitarnom represijom. Bez
vanjske pomoći, ili velikih zaliha prirodnih bogatstava poput nafte, represija
vodi u ekonomsku stagnaciju. A u društvima u kojima su uspjeh i izvrsnost
gotovo zabranjeni slijede moralna i duhovna stagnacija.
Naravno, neki posebni događaji pomogli su razotkrivanju
fatalnih grešaka komunističkog sistema i prisilili Gorbačova na očajničke
napore da reformira i spasi zemlju. Jedan od njih bila je katastrofa u Černobilu,
atomskoj elektrani u Ukrajini, u travnju 1986., a način na koji je rješavana
otkrio je razinu službene nesposobnosti, korupcije i lažljivosti, gorih nego u
bilo kojoj banana-republici (Anatolij Karpov i ja donirali smo nagradni fond
našeg meča za svjetskog šahovskog prvaka 1986. fondu za pomoć žrtvama Černobila).
Zatim, trajao je i sovjetski rat u Afganistanu, koji je 1989. godine ušao u
desetu godinu, a bio je neefikasan, nepopularan i skup, kao što će za
Amerikance i NATO biti i njegov nastavak.
Najviše
zahvaljujući sve većoj sovjetskoj izloženosti vijestima, idejama i drugim
mišljenjima, posebno onima iz vanjskog svijeta, sovjetski dužnosnici našli su
se pred dilemom. Ako vlasti postupe na uobičajen način i zgaze manje
prijestupnike, izgubit će kredibilitet reformatora i dati za pravo kritičarima
koji sovjetsko društvo optužuju za zaostalost i stagnaciju. Ali znali su i kako
će dopuštanje manje količine kritika ohrabriti druge da progovore. Vlasti su
reagirale sve zbunjenije i nesuvislije. Razne manifestacije te kvake 22
ono su što je konačno slomilo Sovjetski Savez, unatoč svemu što
je Gorbačov činio da ga sačuva.
Mnogo
prije nego je srušen Zid mnogima od nas bilo je jasno kako su na “krivoj”
strani željezne zavjese velike promjene neizbježne. Nismo imali pojma u kakvom će
se obliku pojaviti, ni kada bi mogle početi, ali za mnoge Sovjete sami ozbiljni
i otvoreni razgovori o bilo čemu u vezi s političkim promjenama ili smjerom u
kojem će zemlja krenuti bili su novost. Pritom nismo bili sigurni jesu li
demokratske reforme stvarne ili su samo trik “jednopartijske demokracije” koji
pomaže Gorbačovu da ojača u odnosu na staru sovjetsku gardu i kupi vrijeme dok
mu ekonomija propada. Ljudi su na ulicama razgovarali o etničkom nasilju koje
se već pojavljivalo u mnogim republikama s pokretima za neovisnost. Pitali smo
se hoće li milijuni ljudi gladovati prije nego napokon počnu ekonomske reforme.
SSSR je
26. ožujka 1989. održao prve prave izbore nakon osnutka 1917. Novostvoreni Kongres
narodnih zastupnika Sovjetskog Saveza trebao je dati demokratsko lice Vrhovnom
sovjetu, tijelu koje je imalo stvarnu vlast. Ali Komunistička partija dobila je
samo 85 % mjesta (umjesto uobičajenih 100 %), a među neovisnim
buntovnicima bio je Boris Jeljcin, koji je u moskovskoj oblasti nadmoćno
pobijedio kandidata kojeg je postavio Gorbačov.
Ironično
je što su ograničeni pokusi s demokracijom u SSSR-u na početku imali najveći
utjecaj izvan Sovjetskog Saveza, u Poljskoj. Pogled na stvarne izbore u SSSR-u,
ma kako traljavi i površni bili, potaknuo je Poljake na njihove mnogo opsežnije
pokuse. Umjesto da prihvati socijalističku reformu, kakvu je sanjao Gorbačov,
Poljska je potpuno zbacila komunističke vođe, a ostatak Varšavskog pakta ubrzo
je slijedio primjer Poljske.
Despoti
koji su trenutačno na vlasti u mnogim nekadašnjim sovjetskim republikama
proživjeli su te dane i shvatili opasnost koju donosi dilema o “pukotinama u
zidu” izazvanima slobodom govora pa su se svim silama trudili da je u svojim
državama izbjegnu. Putin i drugi autokrati iz nekadašnjih sovjetskih država
smatrali su ono što se dogodilo režimu Gorbačova negativnim primjerom. Zato oni
tako oštro reagiraju na političku kritiku, makar to bio običan blog ili samo
jedan čovjek s transparentom.
Moderne
diktature učile su na greškama svojih prethodnika. One znaju kako će bez
sigurnosnog ventila nabujati eksplozivna energija, pa su stvorile prostor za čudan
oblik kontroliranog neslaganja. Radio postaja Moskovski eho i njena web
stranica smiju emitirati i pisati protiv Putina, dok su manji i popustljiviji
odušci za neslaganje, kao moj servis vijesti Kasparov.ru, zabranjeni na ruskom
internetu. Bio sam predsjednik Eha od 1991. do 1996., dok je bio neovisan.
Sada, iako i dalje zadržava opozicijski stav, u vlasništvu je produžene ruke
države, energetskog giganta Gazproma, i radi znajući da ga mogu zatvoriti u
svakom trenutku.
Slično
tomu, protestni mitinzi smiju se najaviti i održati, ali organizatori i
sudionici ipak mogu završiti pod istragom. Sve je to dio opsežnog modernog
plesa pseudodemokracije i pseudomogućnosti koji sadržava i izbore s
predvidljivim ishodom i četiri televizijska kanala koji se jako malo razlikuju
u mišljenju o tome koliko dobro Putin radi sve što radi.
“Obojene
revolucije” povezane s prodemokratskim pokretima u Gruziji 2003. (ružičasta) i
Ukrajini 2004. (narančasta) među autokratima su također izazvale strah pa
poduzimaju mjere opreza protiv pokreta mladih, nevladinih organizacija
povezanih s inozemstvom i naizgled nevažnih platformi slobodnog govora kao što
su neovisne radiopostaje. Ali ono što je zaista uplašilo Putina i ostale je
sovjetsko iskustvo, ono nastavlja određivati njihov pogled na svijet i
ponašanje. A samo mi moje osobno iskustvo sovjetskog i ruskog građanina omogućava
shvaćanje Putinovih poteza i motiva.
Jako je
teško opisati život u komunističkoj zemlji onima koji nikad u njoj nisu
živjeli. Ljudski duh je otporan, nastoji se prilagoditi okolnostima najbolje
što može, kako ne bi potpuno izgubio nadu. Postoji i solidarnost među uskraćenima,
zbog koje su priče o obilju na Zapadu imale takvu podrivačku snagu u
SSSR-u. Mnogo je teže ostati stoik pred neprijateljem ako gledaš susjede kojima
je mnogo bolje nego tebi. Takva je ljudska priroda, podržava potrošački
kapitalizam i slobodno tržište i zato je komunizam bio i ostao tako perverzna i
čudna
stvar.
U ljeto
1989., u vrijeme intervjua u Playboyu, moja drskost bila je rezultat
mladosti, uspjeha, putovanja po svijetu i života provedenog na zdravoj
udaljenosti od Moskve. Te sam godine navršio dvadeset i šestu, a svjetski
šahovski prvak bio sam od 1985. Bio sam nacionalni sportski heroj u šahom zaluđenom
SSSR-u, a još sam živio u rodnom gradu Bakuu u Azerbajdžanu, jednoj od
zakavkaskih republika koje uz Armeniju i Gruziju čine neke od najzabačenijih točaka
sovjetskog carstva punog zabačenih područja. Kad bih govorio u Sjedinjenim
Državama, rado bih se šalio da sam rođen duboko na jugu, odmah pokraj Georgije[1]. Stršeći iz Kaspijskog mora
dvije tisuće kilometara daleko od Moskve, Baku izgleda kao daleka kolonija, što
je i bio.
Ondje, u
svom kampu za treniranje uz more, davao sam intervju i bio dovoljno samopouzdan
da kažem:
Svi
imaju iste normalne ljudske želje. Danas u svijetu možda postoje dvije političke
sfere, ali normalan život postoji samo u jednoj od njih – a ta nije Sovjetski
Savez. Život ovdje nešto je što bih nazvao iskrivljenim normalnim životom. Kao boravak u kući
ogledala. A jedini način za izlazak je razbijanje ogledala. Godinama sam osjećao
kako nešto nije u redu s nama ovdje u Sovjetskom Savezu; kad bih putovao na
Zapad, taj se osjećaj samo pojačavao. Tražim isto što i svatko drugi: normalan
život, u kojem se može pristojno živjeti i slobodno izražavati. Meni je jako
važno pokušati svom narodu pružiti normalan život. Upaliti svjetlo.
Danas se
ponosim tim riječima, jer pokazuju kako se moja borba nije mijenjala. Dvadeset
i šest godina poslije još sam posvećen pružanju “normalnog života” onima koji
žive u kući ogledala, u diktaturi. Tragično je to što se u Rusiji desetljećima
nakon pada Sovjetskog Saveza ljudi još moraju boriti.
Nekoć je
bilo mnogo mitova i nerazumijevanja oko raspada SSSR-a, ali to se moglo i očekivati.
Isti oni zapadni stručnjaci, političari i znanstvenici koji su propustili
predvidjeti pad Berlinskog zida sve dok Nijemci nisu pokuljali preko granice
bili su slijepi i kad je trebalo predvidjeti koliko će brzo snage koje su oslobodili
Gorbačov i njegove reforme izmaknuti njegovoj kontroli.
Moja
slava i otvorena priroda često su mi omogućavale da razgovaram o politici s
onima koji su na tom području značili kudikamo više od mene. Uvijek me iznenađivalo
koliko su precjenjivali stabilnost komunizma u Europi i samom SSSR-u. Kao da su
zaboravljali kako zid podignut ljudskim rukama iste te ruke mogu i srušiti.
Nekoliko
sam slučajeva posebno zapamtio. U listopadu 1989. bio sam na prijemu na kojem
sam o budućnosti Europe razgovarao s Henryjem Kissingerom i Jonathanom Bushem,
bratom tadašnjeg predsjednika. Smijali su se i samo iz pristojnosti slušali kad
sam rekao da do kraja godine u Europi više neće biti komunističkih režima.
Smatrali su me tipičnim mladim sveznalicom koji svoj ludi optimizam zasniva na
mirisu promjene u zraku, umjesto na godinama učenja i analiziranja. Možda su
bili u pravu, ali bio sam i ja.
Početkom
1990., nakon obećavajućeg sastanka s uredništvom Wall Street Journala
koji je doveo do trajne suradnje, urednik Bob Bartley uručio mi je poziv da
održim govor u korporaciji RAND u Los Angelesu. Ondje mi je predsjednik RAND-a
rekao kako bih trebao upoznati Brenta Scrowcrofta, Busheva savjetnika za
državnu sigurnost i veterana koji je obavljao isti posao i za predsjednika
Forda u sedamdesetima. Na sastanku u Bijeloj kući upoznao sam i Condoleezzu
Rice, stručnjakinju za Rusiju, koja je tada bila direktorica Sovjetskog odjela
Nacionalnog vijeća sigurnosti.
Pitali
su me za Borisa Jeljcina, koji je postao glavnim kritičarom i suparnikom Gorbačova
u Rusiji. Za njih je Jeljcin bio nepouzdan i pijanac, a moj jedini odgovor bilo
je pitanje žele li slušati o njegovu karakteru ili političkoj budućnosti.
Zapanjilo me da ti stručnjaci ispadaju potpuno neupućeni u rusku politiku, gdje
je Jeljcin očito bio u usponu, a Gorbačov posrtao i gubio položaj. Bilo je očito
kako oni razgovaraju samo sa svojim dobrim prijateljem Gorbačovom i ljudima iz
Kremlja – uostalom, ondje je bila i vlast i nuklearno naoružanje.
Kako je
taj susret bio poprilično formalan, uspio sam više toga zadržati za sebe, ali
zapanjilo me koliko su spokojno i neupućeno oni izgledali kad se govorilo o
onome za što sam bio siguran da je nadolazeći plimni val promjena u Istočnoj
Europi i SSSR-u. Mnogo su ih više zanimale pojedinosti reformi koje je
predlagao Gorbačov, nego to što se baš svatko na ulicama od Berlina do
Vladivostoka želi i može otvoreno pobuniti protiv svojih političkih vođa. Rekao
sam Scowcroftu kako će Jeljcin sigurno biti izabran za vođu ruskog Vrhovnog
sovjeta u svibnju i da će svoj mandat iskoristiti kako bi nastavio izazivati
Gorbačova. Mislim da mi nije povjerovao i shvatio sam da njega i Bijelu kuću
više od bilo čega drugog zanima održavanje dobrih odnosa s Gorbačovom.
Usredotočiti
se na Kremlj i Gorbačova značilo je previdjeti snažan destabilizacijski učinak
Jeljcinove borbe “Rusija protiv SSSR-a”, priznaje Scowcroft u knjizi koju je
1998. napisao s predsjednikom Bushem. “Pogledamo li unatrag, kad je Jeljcin počeo
odbacivati vlast Sovjetskog Saveza i Partije i uspostavljati rusku političku i
ekonomsku kontrolu nad unutarnjim poslovima republike, napao je same temelje
sovjetske države, potresajući cijelu njenu političku strukturu.” Da, on je činio baš to, i to uspješno. Nije loše za nekog
nepouzdanog!
U travnju
1990., vozeći se automobilom kroz francuska sela, rekao sam novinaru Fredu
Waitzkinu, koji će poslije pisati biografije: “Komunizam je mrtav. Dogodine,
1991., Sovjetski Savez neće postojati. Definitivno. Zapamtite moje riječi. Dogodine
neće više biti carstva zla. U mojoj ćemo zemlji imati privatno vlasništvo.
Mnoge će republike dobiti neovisnost.” Dok opisuje taj razgovor u
svojoj knjizi Smrtne igre (Mortal Games), Waitzkin dodaje kako mu
se moje predviđanje činilo “olakim, čak bezvrijednim”, jer bilo je toliko drukčije
od uobičajenih razmišljanja tih dana.
Pretpostavljam
da sam u to vrijeme počeo razvijati imunitet prema prevrtanju očiju i podizanju
obrva ljudi kojima sam davao intervjue, stručnjaka i političara, imunitet koji
me i danas dobro služi. Moja predviđanja nisu stopostotno točna, ali uvijek ću
radije reći što mislim nego se suzdržati zbog onoga što bi drugi mogli
pomisliti o meni, posebno kad je riječ o važnim stvarima. Nemam zadrške kad
bilo gdje mogu galamiti o slavnoj propasti komunizma i potrebi da Zapad
snažnije zatraži demokratske promjene u SSSR-u.
Posebno
me razbjesnio odnos prema Gorbačovu kao borcu za slobodu u zapadnoj Europi i
Americi, jer kao što sam rekao Waitzkinu u Francuskoj: “Gorbačov je uspio
uvjeriti Zapad da je on pristojan čovjek koji se bori za bolju budućnost. To je
laž. On je poglavar komunističke države, koji pokušava sačuvati sve što može.”
A tako
je uistinu i bilo, a i danas ostaje tako, unatoč Nobelovoj nagradi i dva
desetljeća revizionističkih Gorbačovljevih priča. Ali ja imam i osobne razloge
za neprijateljstvo prema čovjeku koji je postao prvi i posljednji predsjednik
Zajednice neovisnih država.
Između
Azerbajdžana i Armenije uvijek je postojala velika napetost, ali etničkog
nasilja tako širokih razmjera u sovjetsko vrijeme nije bilo. Regionalni pokreti
za neovisnost su jačali, a povećao se i broj prosvjeda i govora mržnje.
Sovjetska hegemonija obuzdavala je međusobne okršaje na svom teritoriju, ali
kad je Moskva prestala obraćati pažnju na tu regiju, izbili su politički sukobi
i nasilja. Pogrom Armenaca u Sumgaitu u veljači izazvao je dvije godine borbi i
emigracije Armenaca. Kao što će se dogoditi i u Bakuu, nije bilo službenog
odgovora Kremlja, a kad je izbilo nasilje, kasnilo se s dolaskom oružanih
snaga. Kako se u to vrijeme mračno našalio jedan pisac, Britanci su brže stigli
na Falkland nego policija u Sumgait.
U mom
rodnom gradu Bakuu 1988. je živjelo
oko četvrt milijuna armenskog stanovništva. U siječnju 1990. jedini preostali
Armenci u Bakuu bili su oni iz miješanih obitelji, uključujući moju. Sedam
dugih dana i noći nasilje je vladalo gradom i okolicom, pod terorom skupina
koje su željele otjerati sve Armence. Više od sto ljudi je ubijeno, a ozlijeđenih
je bilo gotovo tisuću. Ja sam imao tu sreću da unajmim avion i pomognem
obitelji, prijateljima i svima kojima sam mogao da pobjegnu pod okriljem noći.
Ta se
tragedija sasvim sigurno mogla spriječiti. Jedanaest tisuća sovjetskih vojnika
boravilo je u gradu, ali naređeno im je da se ne miješaju. Tek skoro tjedan
dana nakon što napadači više nisu imali koga napadati general Aleksandar Lebed
doveo je sovjetske trupe i uspostavio vojnu vlast. Do tada je više od polovice
od preostalih četrdeset tisuća Armenaca napustilo Baku. Bilo je nemoguće
zamisliti da bi tako precizno izvedeni napadi u gradu veličine Bakua bili mogući
bez opsežne koordinacije i pomoći iznutra.
Vjerujem
da je Gorbačov želio izbijanje nasilja kako bi učvrstio izravnu vlast nad tim
vrućim točkama sovjetskog imperija. Pustio je da se nasilje ispuše, zatim
poslao trupe koje će zavesti red i silom postaviti vođe lojalne Moskvi. Pogrom
u Bakuu doveo je do mog jedinog susreta s Gorbačovom, u Kremlju, nekoliko dana
nakon što je Lebedova vojska 20. siječnja ušla u Baku. Želio sam govoriti o 120
ubijenih i desecima tisuća onih koji su otjerani. Što namjerava poduzeti u vezi
s rastućim sukobom između Azera i Armenaca? Ali Gorbačov je izbjegao te teme i
pitao me tko bi trebao postati novi tajnik Komunističke partije Azerbajdžana.
Nastavio
sam činiti koliko sam mogao kako bih privukao pažnju na ono što se zbivalo u
SSSR-u. Objavio sam kako ću prodati pobjednički pehar ako pobijedim Karpova u
susretu za prvaka svijeta 1990. godine i tim novcem pokrenuti fond za pomoć
armenskim izbjeglicama iz Bakua, što sam i učinio. Skupilo se oko deset
milijuna rubalja, što je tada bilo 300.000 dolara. Moja majka i ja zapravo smo
vodili taj fond iz svog moskovskog doma, tako da sam se osobno susretao s
nebrojenim izbjeglicama. Njihove bolne priče učvrstile su moju nesklonost Gorbačovu.
U vezi s
tim šahovskim mečom iz 1990., petim uzastopnim protiv Karpova, odigranim u
Lyonu i New Yorku, zbio se incident povezan s izborom zastave koja će stajati
uz moje ime. Hoće li to biti sovjetski srp i čekić ili izmijenjena
predrevolucionarna ruska trobojnica? To može izgledati potpuno nevažno,
priznajem. Ali meni i sovjetskoj kulturi opsjednutoj simbolima, politikom i
šahom bila je to velika stvar. Sovjetski Savez postojat će još duže od godinu
dana i organizatori susreta u New Yorku bili su vrlo zabrinuti zbog
politiziranja događaja i uznemiravanja sovjetskih vlasti. Napokon, nije se
radilo o filmu Rocky, s američkim autsajderom; radilo se o dvojici Rusa
(kako posebno Amerikanci običavaju nazivati sve Sovjete, ma koliko to često
bilo pogrešno. Američki svjetski prvak Bobby Fisher jednom se hvalio kako će
“pobijediti sve Ruse” na nekom turniru, a njegovi protivnici zapravo su bili
Estonac, Latvijac, Ukrajinac i Armenac!).
Naravno,
politizacija susreta bila je ono što sam ja želio i uporno sam zahtijevao da se
moja želja ispuni, barem neko vrijeme. Nakon četiri partije obje su zastave
maknute sa stola zbog prosvjeda sovjetskog izaslanstva. Prebacio sam se na
nošenje istaknute značke s ruskom zastavom do kraja susreta. Ma koliko da sam
volio šah i nakon svega što mi je on pružio, uvijek sam znao kako u životu
postoje i važnije stvari. Imao sam sreće što
me moja “nelojalnost” šahovskoj božici Kaisi nije više koštala za šahovskom pločom.
Unatoč traumi iz Bakua i upletanju ruske politike koja mi je oduzimala vrijeme
potrebno za pripremu borbe s Karpovom, uspio sam izboriti još jednu titulu
svjetskog prvaka. I to pod bijelo-plavo-crvenom zastavom demokracije i pobune.
Čak i oni kritičari na
Zapadu koji znaju kako Gorbačov nikad nije želio kraj komunizma
ni SSSR-a odaju mu priznanje jer “nije poslao tenkove” dok se rušila željezna
zavjesa, a sovjetske republike odvajale od Moskve kao zrelo voće od stabla.
Ipak, odričem Gorbačovu čak i tu malu zaslugu. Kao prvo, na nekoliko mjesta on
jest upotrijebio vojnu silu, posebno na Baltiku. Da, mogao je narediti
sovjetskim trupama da zaustave izbore, uhite oporbene vođe i zapucaju na
prosvjednike. Ali bi li ga one poslušale? Čak kad bi neki među njima poslušali
naredbe iz Moskve i masakrirali tisuće, to bi samo zapečatilo nasilan kraj za
samog Gorbačova – a on je samo htio preživjeti.
Za Gorbačova
bi također bilo glupo poduzimati riskantne vojne akcije u Mađarskoj ili Čehoslovačkoj,
dok mora voditi brigu o stabilnosti SSSR-a. Kad vam je kuća u plamenu, ne
šaljete vatrogasce susjedu. Posvuda je bilo nestašica hrane, a pokreti za
neovisnost nicali su na sve strane. Gorbačov nije poslao tenkove da silom
zadrže jedinstvo SSSR-a jer je znao da je prekasno i da bi zbog toga mogao
izgubiti glavu. A sredinom 1991., kad je sve postalo jasno, vidio je što se
dogodilo nakon što su sovjetske snage ubile desetke i ranile stotine ljudi u
radiotelevizijskoj postaji u Vilniusu, u siječnju 1991., nakon što su Litvanci
odbili povući svoju deklaraciju o neovisnosti (donesenu u ožujku 1990., kao
prvu u sovjetskim republikama). Jeljcin, tada predsjednik Ruske Federacije,
odmah je optužio nasilje i naredio povlačenje svih sovjetskih trupa s Baltika.
Inozemni državnici također su osudili represiju i Gorbačov je znao da bi mogao
izgubiti naklonost Zapada i milijarde pomoći koju je trebao želi li zadržati
imalo nade u ostanak na vlasti.
Sovjetski
Savez već je ostao bez članova kad je formalno raspušten 24. prosinca 1991.
(taj datum nema neko značenje u Rusiji, gdje se Božić slavio po pravoslavnom
kalendaru 7. siječnja, ako bi se uopće slavio). Ruski predsjednik Boris Jeljcin
uspijevao je stalno smanjivati Gorbačovljevu moć prebacujući vlast i kontrolu na Republiku Rusiju. Tri baltičke zemlje,
Armenija i Gruzija već su davno proglasile neovisnost i bile primljene u
Ujedinjene narode. Propali državni udar između 19. i 21. kolovoza pokrenuo je
poplavu ostalih.
Gorbačovljeve
nade kako će osnovati novu zajednicu raspale su se nakon vijesti da je zadrti
dio njegove vlade proglasio izvanredno stanje kako bi spriječio da se 20.
kolovoza potpiše
sporazum o novom savezu, koji bi službeno pretvorio SSSR u federaciju neovisnih
republika. Gorbačov je navodno za vrijeme udara bio odsječen u svojoj kući za
odmor na Krimu, ali moje je mišljenje kako je udar on sam zamislio, ili barem
bio dobrovoljni sudionik. Umjesto da nastavi gledati kako mu se ovlasti
smanjuju, Gorbačov se možda nadao kako će se moći vratiti na bolji položaj
nakon “pregovora” sa zadrtim komunistima, nakon što oni za njega obave prljavi
posao uklanjanja političkih protivnika poput Jeljcina. Kako sam već iznio na početku,
nije postojala potpora udaru ni u narodu ni u vojsci i on se raspao za
sedamdeset i dva sata. Nakon tog debakla čak su i republike iz centralne Azije,
koje su bile voljne priključiti se novom savezu, brzo slijedile Ukrajinu i
Bjelorusiju kroz izlazna vrata i proglasile neovisnost. Majka Rusija svoju je
proglasila 12. prosinca.
Dobra
vijest za Gorbačova bila je količina vremena koju je Zapad proveo negirajući
ono što je trebao shvatiti kao fantastične novosti. Nakon razočaravajućih
iskustava koja sam stekao razgovarajući o svojoj domovini s američkim stručnjacima
nije me iznenadilo kad je predsjednik Bush češće zvučao uznemireno nego
oduševljeno suočen s mogućnošću raspada Sovjetskog Saveza. Carstvo je bilo zlo,
tako je, ali bilo je to zlo koje su on i cijela njegova administracija jako
dobro poznavali. Bush je također mislio kako se više može osloniti na Gorbačova,
iako je iza njega stajao KGB i nikada nije izabran ni na jedan položaj, nego na
nepoznatog populista i miljenika naroda Jeljcina.
Bizarni
pokušaji davanja potpore starom neprijatelju nisu se zadržali samo na riječima.
Osiguravane su milijarde dolara zapadne pomoći i garancija za kredite kako bi
se SSSR održao na aparatima za preživljavanje. Sama Njemačka pružila je pomoć
vrijednu 8 milijardi dolara, kao dio sporazuma o ujedinjenju dviju njemačkih
država. Njemačka financijska pomoć Rusiji dosegnut će do 1992. godine 45
milijardi dolara, što je sadržavalo i novac za slanje ruskih trupa kući, čak i
za izgradnju stanova za njih u Rusiji.
Sjedinjene
Države također su uskočile pomažući mnogo prije nego što je bio poznat ishod
demokratskih reformi u Moskvi. Predsjednik Bush je 12. prosinca 1990. najavio
paket vrijedan 1,3 milijarde dolara u kreditima i jamstvima za kredite i
odbacio Jackson-Vanikov amandman iz 1974. godine, koji je strogo regulirao
poslovanje sa SSSR-om. Četiri mjeseca poslije Bush je odobrio još 1,5 milijardi
dolara za garancije zajmova za agrarne reforme. Sjedinjene Države također su
izravno slale medicinsku pomoć baltičkim zemljama nakon pritiska Sovjetskog
Saveza na njih i u Ukrajinu za žrtve černobilske nuklearne katastrofe.
Američka
pomoć i krediti, uz one od zemalja G7, Rusiji i drugim sovjetskim državama povećavala
se u godinama koje su slijedile, a kudikamo najviše povlačila je Rusija. U
ožujku 1993., osjećajući kako treba podržati Jeljcinovu vladu koja je bila izložena
pritisku parlamenta, G7 sakupio je 43 milijarde dolara za pomoć. Japan je
popustio pod pritiskom drugih članica G7 i nije uvjetovao svoje gotovo 2
milijarde dolara pomoći rješenjem spora oko Kurilskog otočja. MMF i Svjetska
banka također su otvorile novčanike, uz najveći zajam koji je Svjetska banka
dala nekom projektu, 610 milijuna dolara za obnovu ruske naftne industrije.
Rusija nije uspjela pokupiti svu ponuđenu pomoć, jer nije ispunila neke
zahtjeve za ekonomskim reformama. Na sreću, svega je bilo premalo i stiglo je
prekasno da bi se održao SSSR.
Neovisno
o tome u devedesetima su stizale milijarde dolara kako bi se osiguralo
sovjetsko nuklearno naoružanje i s njim povezani programi u Rusiji, Ukrajini,
Bjelorusiji i Kazahstanu. To se ne može nazvati nikako drukčije nego pametnim
ulaganjem, jer posljednje što je bilo tko želio vidjeti jesu nedostatak nadzora
nad nuklearnim oružjem i materijalima ili nezaposleni sovjetski atomski
znanstvenici.
Redanje
ovih brojeva je zamorno, ali bitno je pobiti popularni mit o Rusiji kao žrtvi
koji šire
Putinova propaganda i njegovi simpatizeri diljem svijeta koji ne vole Ameriku i
NATO. Prema toj priči Rusiju je Zapad ponižavao nakon pada SSSR-a, što je
dovelo do srdžbe i nepovjerenja. Govore kako su pobjednici hladnog rata
“izgubili Rusiju”, najprije ne pružajući joj dovoljnu pomoć, a zatim
preagresivno šireći NATO. Obje optužbe očito su pogrešne. Kako ću podrobnije
objasniti poslije, Zapad je, ako ništa drugo, bio i previše voljan zaboravljati
i opraštati zločine iz prošlosti i opasni potencijal svoga starog neprijatelja.
U
stvarnosti, mnogi vođe na Zapadu bili su žrtve zamisli kako je Rusija
“prevelika da bi se izgubila” i treba je podržavati po svaku cijenu, čak i kad
je jasno da bacaju dobar novac u lošu rupu korupcije i nesposobnosti nastalu
raspadom Sovjetskog Saveza. Prijetnje da će zadrti komunisti zbaciti Gorbačova
ili da će se Komunistička partija vratiti na vlast i pobijediti Jeljcina
smatrane su prevelikima. Kratki udar zadrtih protiv Gorbačova iz kolovoza 1991.,
bio on pravi ili očajnički pokušaj u vlastitoj Gorbačovljevoj režiji, odmah je
izazvao povećanje američke pomoći. Slično tome, kad je ruska Duma osporila
Jeljcinove reforme 1993., američki Senat odmah je odgovorio proguravši 2,5
milijardi dolara vrijedan paket pomoći koja je kasnila.
U Anatomiji
fašizma Robert Paxton ga precizno definira kao “uvjerenje da je neka
skupina žrtva, osjećaj koji opravdava svako djelovanje, bez ikakvih moralnih
ili zakonskih ograničenja, protiv neprijatelja, kako unutarnjih, tako i
vanjskih”. Mit o zapadnjačkom, posebno
američkom ponižavanju Rusije savršeno pristaje u taj kalup žrtve. Lažna priča o
Rusiji okruženoj neprijateljima koji joj žele naškoditi hrani Putinovu potrebu
za pogonskim gorivom njegove sve fašističkije promidžbe. Iz sličnih razloga
Putinov je režim tako opsjednut sovjetskim stradanjima i pobjedom u Drugom
svjetskom ratu, kao što je oduvijek bio i Sovjetski Savez. Uz glumljenje žrtve
(u ovom slučaju opravdano), fiksacija na Drugi svjetski rat uklapa se u želju
Kremlja da sve svoje neprijatelje naziva fašistima, usprkos svim dokazima
suprotnoga. Njihova bizarna logika glasi: “Pobijedili smo fašiste u Drugom
svjetskom ratu, dakle, svatko tko nam se suprotstavlja je fašist.”
Ironično
je što se korijeni povratka Rusije u totalitarizam mogu slijediti na Zapad,
koji je napravio previše, a ne premalo, poštujući naslijeđe SSSR-a kao velike
sile. Rusiji je dopušteno da naslijedi mjesto Sovjetskog Saveza u Vijeću
sigurnosti UN-a kad je ta organizacija, zamišljena za održavanje ravnoteže za
vrijeme hladnog rata, umjesto toga trebala biti reformirana kako bi odražavala
novonastalu dominaciju slobodnog svijeta. Nije bilo zahtjeva za lustracijom –
istragom i kaznenim progonom, ili makar otpuštanjem sovjetskih dužnosnika zbog
njihovih zločina – a Gorbačov je na Zapadu proglašen gotovo svecem.
To baš i
nije bilo ponižavanje, osim ako se ne računa nelagoda zbog uzimanja milijardi
dolara u gotovini i pomoći od nekadašnjeg suparnika, suparnika koji je
sovjetska propaganda naraštajima opisivala kao bešćutnog i nasilnog. SSSR je
izgubio hladni rat, a gubiti je bolno. Taj osjećaj, osjećaj gubitnika,
posljedica je toga što smo propustili odvojiti se od države koja je nestala pod
našim nogama. SSSR je izgubio hladni rat, ali to nije bila pobjeda samo za
Sjedinjene Države i Zapad, nego i za Ruse i sve sovjetske građane i svakoga tko
je živio iza željezne zavjese. Dobili smo slobodu da živimo, govorimo i mislimo
sami za sebe. Pravi poraz stigao je kad smo propustili iščupati sustav KGB-a i
brzo napustiti pogrešno upamćene dane slave, kao što je to uspjelo većini
europskih članica sovjetskog bloka. Zbog toga su Rusija i druge bivše sovjetske
države ostale podložne mitovima o ponižavanju i ljudima poput Putina, spremnima
da ih iskoriste.
Primjedbe
Objavi komentar