Peter Finna i Petra Couvée: AFERA ŽIVAGO

“Zderan je krov koji je pokrivao cijelu Rusiju.”



Meci su se zabijali u pročelje zgrade u ulici Volhonka u središtu Moskve u kojoj je bio stan Pasternakovih, razbijali prozorska stakla i fijučući udarali u ožbukani strop. Puščana vatra započela je s nekoliko izdvojenih čarki, no puškaranje je ubrzo preraslo u ulične borbe i prisililo Pasternakove da se povuku u stražnje prostorije svog prostranog stana na drugom katu zgrade. Ubrzo se, međutim, i ta odluka pokazala pogibeljnom, nakon što su se šrapneli topničke baražne vatre počeli zabijati u stražnji zid zgrade. Nekoliko civila koji su imali dovoljno hrabrosti da iziđu na ulicu raštrkalo se poput rakove djece, bježeći bezglavo iz jednog skloništa u drugo. Jedan Pasternakov susjed ubijen je dok se križao iza prozora svog stana.

Dvadesetpetog listopada 1917. boljševici su u državnom udaru, takoreći bez kapi prolivene krvi, osvojili vlast u ruskoj prijestolnici Petrogradu, koji se do Prvog svjetskog rata nazivao Sankt Peterburg, nakon što je njegov njemački naziv u međuvremenu postao omražen među Rusima. Drugi veći gradovi nisu pali tako lako u borbi koju su militanti, odani revolucionarnom vođi Vladimiru Iljiču Lenjinu, vodili protiv Privremene vlade koja je bila na vlasti od ožujka. U Moskvi, trgovačkom središtu i drugom po veličini ruskom gradu, borbe su trajale već tjedan dana i Pasternakovi su se našli usred sveopćeg kreševa. Zgrada u kojoj je bio njihov stan nalazila se na vrhu brežuljka. Kroz devet prozora okrenutih prema ulici pružao se panoramski pogled na rijeku Moskvu i zlatnu kupolu katedrale Krista Spasitelja. Kremlj je bio udaljen samo nekoliko stotina metara prema sjeveroistoku, odmah iza okuke rijeke. Onoga dana kad su počele borbe Pasternak, koji je inače bio iznajmio sobu u blizini ulice Arbat, slučajno se zatekao u stanu svojih roditelja i zapeo ondje, a na kraju se s njima i 24-godišnjim bratom Aleksandrom stisnuo u susjedovu stanu, kat niže. Telefonske su linije bile prekinute, svjetla pogašena, vode je bilo samo povremeno, a kad bi nakratko i došla, iz slavina bi iscurila samo pokoja kap. Dvije Borisove sestre, Josefina i Lidija, našle su se zatečene u jednako bijednim okolnostima u stanu svog bratića u blizini. Večer je bila neubičajeno blaga za to doba godine i one su bile upravo izišle u šetnju, kad su se pred njima iznenada pojavila oklopljena kola koja su odmah zatim počela juriti sablasno praznim ulicama. Tek što su se dokopale bratićeva stana, muškarac koji je žurio ulicom preko puta njihove zgrade srušio se pogođen metkom. Neprekidnu pucnjavu iz strojnica i tutnjavu granata danima je prekidao “cvrkut čiopa i lastavica koje su letjele u krugu”. Zatim je, jednako brzo kao što je i počelo, “zrak postao čist, a nad grad se spustila zastrašujuća tišina”. Moskva je pala u ruke Sovjeta.

Godina revolucije u Rusiji započela je u veljači godinu dana prije kad su se ženama koje su prosvjedovale zbog nestašice kruha pridružili deseci tisuća radnika u štrajku, a umor prouzročen ratom nabujao u neprekidne demonstracije protiv autokracije na umoru. U krvoprolićima na Istočnoj fronti poginula su dva milijuna Rusa, a milijun i pol civila umrlo je od bolesti i poginulo u okršajima s neprijateljem. Gospodarstvo golemog i zaostalog Ruskog Carstva bilo je u rasulu. Dok su caru lojalni vojnici pucali po gomili, ubivši nekoliko stotina prosvjednika, u prijestolnici je izbila otvorena pobuna. Nakon što je vojska 3. ožujka okrenula leđa caru, Nikolaj II. je abdicirao i 300 godina stara dinastija Romanovih prestala je postojati.
Pasternak, koji je bio dodijeljen nekoj kemijskoj tvornici na Uralu, gdje je sudjelovao u ratnim naporima, žurno se vratio u Moskvu. Dio puta prevalio je u kibitki, natkrivenoj kočiji na saonicama, pokušavajući se zaštititi od hladnoće kaputima od ovčje kože i sijenom. Pasternak, njegov brat i sestre obradovali su se padu monarhije, formiranju Privremene vlade i, iznad svega, izgledima za uvođenje ustavnog poretka u zemlji. Dojučerašnji podložnici autokratskog režima preko noći su postali građani i veselili su se promjenama. “Zamisli kad more krvi i prljavštine počne davati svjetlo”, rekao je Pasternak jednom svom prijatelju. Njegova sestra Josefina za njega će reći da je bio “oduševljen” i “opijen” karizmom jednog od tada vodećih političara, Aleksandra Kerenskog, i njegovim utjecajem na svjetinu pred Boljšoj teatrom toga proljeća. Privremena vlada ukinula je cenzuru i uvela slobodu okupljanja.

Pasternak će poslije taj osjećaj euforije opisati u svom romanu. Junak romana Doktor Živago bio je fasciniran blistavim i živim, gotovo čarobnim javnim diskursom. “Sinoć sam promatrao miting. Bio je to zadivljujući prizor”, reći će Jurij Živago u odlomku u kojemu Pasternakov glavni junak opisuje prve mjesece nakon pada cara. “Majčica Rusija je oživjela, više ne stoji na mjestu kao ukopana; ona korača i ne umara se od koračanja, progovorila je i nikad joj dosta govora. A čini se da ne govore samo ljudi. Zvijezde i drveće međusobno se druže i razgovaraju, noćno cvijeće filozofira, kamene zgrade održavaju mitinge. Baš kao u evanđelju, zar ne? Kao u vrijeme apostola. Sjećaš se, kod Pavla? ‘Govorite jezicima. Molite za dar proricanja.’”

Živagu se činilo da je “zderan krov koji je pokrivao cijelu Rusiju”. Političko vrenje je, uz to, oslabilo Privremenu vladu koja se pokazala nesposobnom provoditi vlastite odluke. Vladi je najviše štete donijela odluka o nastavljanju sudjelovanja u svjetskom ratu. Boljševici, kojima su široke narodne mase pružale podršku zbog obećanja da će im dati “kruha, osigurati mir i podijeliti zemlju”, potaknuti Lenjinovim uvjerenjem da je sazrelo vrijeme za preuzimanje vlasti, pokrenuli su novu revoluciju u listopadu. “Bio je to veličanstven kirurški zahvat”, napisat će Pasternak u Doktoru Živagu. “Zamislite, uzeti kirurški nož i jednim jedinim umjetnički izvedenim rezom odstraniti staru smrdljivu ranu!”
Boljševici su u svom Ustavu obećali Utopiju – “ukidanje svake vrste izrabljivanja čovjeka po čovjeku, potpuno ukidanje podjele društva na klase, nemilosrdan obračun s izrabljivačima, uspostavu socijalističkog društvenog uređenja i pobjedu socijalizma u svim zemljama”.
Grčevi u kojima se rađalo novo društvo brzo su razočarali Jurija Živaga: “Kao prvo, ideje o općem napretku, kako se one razumiju nakon Oktobra, nisu me oduševile. Kao drugo, sve je to tako daleko od realizacije, dok su puke brbljarije o tome plaćene morem krvi, zbog čega ja ne vjerujem da cilj opravdava sredstvo. Kao treće, i najvažnije, gubim kontrolu nad sobom i zapadam u očaj.”
Riječ “obnova” upotrebljavao je i Staljin dok je nazdravljao svojim piscima, tražeći od njih da budu inženjeri duša. Svom sugovorniku, zapovjedniku gerilskih snaga, Živago kaže: “Možda vi doista jeste jarko svjetlo, možda ste osloboditelji Rusije, možda bi ona bez vas propala i ogrezla u siromaštvu i neznanju, ali unatoč tome ne želim da mi dodijavate i pljujem na vas, ne sviđate mi se i, što se mene tiče, možete svi ići dovraga.”

To su prosudbe znatno starijeg Pasternaka, napisane više od tri desetljeća nakon Revolucije, u vrijeme kad se s tugom i gađenjem mogao osvrnuti na proteklo vrijeme. U ono je vrijeme 27-godišnji Pasternak bio zaljubljen, pisao je pjesme i oduševljavao se “uzvišenošću trenutka”.
Pasternakovi su imali istaknuto mjesto u moskovskoj umjetničkoj inteligenciji, bili su okrenuti Zapadu i skloni političkim reformama autokratskog i sklerotičnog društvenog sustava. Borisov otac Leonid bio je poznati impresionistički slikar i profesor na moskovskoj Akademiji za slikarstvo, kiparstvo i arhitekturu. Rođen je u obitelji židovskog krčmara iz crnomorskog grada Odese, multietničkog i dinamičnog središta jednog specifičnog područja u carskoj Rusiji izvan kojeg se Židovi nisu smjeli naseljavati (Poljska, Litva, Bjelorusija, veći dio Ukrajine, Krim, Besarabija), u kojemu je bila prisiljena živjeti većina ruskih Židova. Odesa je imala bogat kulturni život; u njoj je u prvoj polovici 19. st. živio Aleksandar Puškin koji će reći da je “zrak u njoj prepun Europe”. Leonid se najprije 1881. preselio u Moskvu, gdje je studirao medicinu. Negdje u jesen 1882., nakon što mu se zgadilo seciranje leševa, napustio je medicinu i upisao se na Bavarsku kraljevsku umjetničku akademiju u Münchenu. Kći Lidija opisala ga je kao “blaga čovjeka, sklona sanjarenju... spora i nesigurna u svemu osim u poslu.”

Godine 1888. Leonid se nakon odsluženja obveznog vojnog roka vratio u Moskvu i prvo platno koje je prodao – sliku nazvanu “Pismo od kuće” – prodao je Pavelu Tretjakovu, sakupljaču umjetnina čije su kupnje značile svojevrstan ulazak u svijet povlaštenih umjetnika. Uz to je Leonid stekao ugled vješta ilustratora pa je surađivao u jednom od izdanja Tolstojeva romana Rat i mir, onoga iz 1892. Godinu dana poslije Leonid i Tolstoj su se upoznali i postali prijatelji. Leonid je tijekom godina izradio brojne crteže velikog ruskog pisca, među kojima i onaj umirućeg Tolstoja na kolodvoru Astapova. Leonid je poveo Borisa noćnim vlakom na piščev pogreb, gdje je iskazao poštovanje mrtvom Tolstoju – Boris se poslije sjećao da mu se veliki starac učinio sićušnim i smežuranim, ne više gorostasom od čovjeka, nego “jednim od onih što ih je na desetke opisao i razasuo po svojim stranicama”.
Tolstoj je došao u posjet Pasternakovima u Moskvi, a to su, među ostalim kulturnim pregaocima toga doba, učinili i skladatelji Sergej Rahmanjinov i Aleksandar Skrjabin – Leonid ih je sve portretirao. Djeca su posjete tih velikana doživljavala kao nešto najnormalnije. “Od najranijeg djetinjstva bio sam u prilici gledati umjetnička djela i znamenite ljude, zbog čega sam na sve što je uzvišeno i ekskluzivno navikao gledati kao na nešto posve prirodno, kao na sastavni dio života”, napisat će Pasternak sjećajući se intelektualnih veličina koje su svojom prisutnošću počastile salon njegovih roditelja i očevu radnu sobu.

Pasternakovo djetinjstvo bilo je ispunjeno glazbom. Njegova majka, rođena Rozalija Kaufman, sazrela je vrlo rano i već je kao petogodišnjakinja mogla bez greške odsvirati na klaviru skladbu koju je trenutak ranije odsvirao njezin rođak, iako nikad prije toga nije sjela za klavir. Roza, kako su je zvali, bila je kći bogatog odeskog proizvođača soda-vode. Prvi je recital imala kad joj je bilo samo osam godina, s jedanaest je već pisala sjajne prikaze u lokalnom listu, a dvije godine poslije proputovala cijelom južnom Rusijom. Davala je koncerte u Sankt Peterburgu, studirala u Beču, a još prije dvadesete dobila je mjesto profesorice glazbe na odeskom konzervatoriju. “Majka je bila utjelovljenje glazbe”, napisat će njezina kći. “Možda postoji veći virtuoz od nje, neki nadareniji izvođač, ali ne postoji nitko s većom prodornošću, s nečim što vam, iako se to ne da definirati, već pri prvom akordu natjera suze na oči, nečim što u svakom trenutku unosi u vas čistu radost i ekstazu.” Rozin potencijal kao jednoga od najvećih pijanista svoga doba ograničavali su njena tjeskobnost, srčani problemi i udaja. Leonida Pasternaka upoznala je 1886. u Odesi, a vjenčali su se u veljači 1889. u Moskvi. Boris se rodio godinu dana poslije. Brat Aleksandar rođen je 1893., Jozefina 1900., a Lidija 1902.

Pasternak je u svojoj dvanaestoj godini zamišljao da će postati pijanist i skladatelj. “U meni se razgorjela žudnja za improviziranjem i skladanjem koja se ubrzo pretvorila u strast.” Ta želja minula ga je kad je shvatio da je njegova vještina u sviranju lišena blistavosti i prirodnog dara koje su posjedovali neki od njegovih omiljenih skladatelja poput Skrjabina. Pasternak nije podnosio pomisao da jednoga dana neće postati slavan. Kao dječak navikao je da bude uvijek prvi i najbolji u svemu i imao je visoko mišljenje o svojim vještinama, zbog čega se doimao nadutim. Jednako je tako vjerovao u svoje tjelesne i umne sposobnosti. Vidjevši jednog ljeta na selu neku seljančicu na konju, Boris je sebe uvjerio da i on može jahati bez sedla. Želio je to na svaki način provjeriti. Kad je na kraju uspio nagovoriti djevojčicu da mu dopusti da uzjaše njezinu kobilu, pokušao je preskočiti potočić, no uplašena ga je životinja zbacila pa mu se slomila bedrena kost. Kad je kost zarasla, desna noga ostala mu je nešto kraća pa je zbog šepavosti, koju je krio cijeloga života, pošteđen vojničke službe u Prvom svjetskom ratu. Pasternakov brat reći će da su njegovi prirodni talenti potvrđivali u njemu nepokolebljivu vjeru u vlastite snage, u vlastitu sposobnost, u vlastitu sudbinu. Sve drugorazredno trebalo je odbaciti i prepustiti zaboravu. “Prezirao sam sve što nije kreativno, svako piskaranje, i toliko bio pun sebe da sam sebe zamišljao sucem u tim stvarima”, napisat će Pasternak mnogo godina poslije. “U stvarnom životu, mislio sam, sve mora biti čudo, sve mora biti predodređeno odozgo, ništa se ne smije promišljeno konstruirati niti planirati, ništa se ne smije činiti samo zato da se udovolji svojim maštarijama.” Okanivši se klavira, okrenuo se poeziji.

Dok je na Moskovskom sveučilištu studirao pravo i filozofiju, a diplomirao je odličnim uspjehom, Pasternak je posjećivao salon mladih pisaca, glazbenika i pjesnika, “pripito društvance” koje je eksperimentiranje u umjetnosti i nova saznanja zalijevalo čajem s rumom. Moskva je vrvjela međusobno zavađenim salonima okupljenima oko suprotstavljenih filozofija umjetnosti, čije se djelovanje preklapalo, a Pasternak je bio njihov revan, premda nedovoljno poznat sudionik. “Nisu mogli ni pretpostaviti da je pred njima veliki pjesnik, nego su se prema njemu ponašali kao prema intrigantnoj rijetkosti, ne pripisujući mu suviše važnosti”, reći će njegov prijatelj Konstantin Loks. Jedan od prisutnih na jednoj večeri poezije reći će da mu je “glas bio bezbojan i zaboravio je gotovo sve stihove... Činilo se da ima problema s koncentracijom, poželjeli ste ga pogurati kao kočiju koja se ne da s mjesta – Daj kreni već jedanput! – a kako s njegovih usana nije silazila ni jedna jedincata riječ (tek nekakvo mumljanje, baš kao da je medvjed koji se budi iz zimskog sna), nestrpljivo ste razmišljali: ‘Gospode, zašto tako muči i sebe i nas.’” Njegovoj rođakinji Olgi Frejdenburg činilo se da Pasternak “nije od ovoga svijeta”, da je potpuno odsutan duhom i zaokupljen sobom: “Kao i obično, govorio je samo Borja”, zapisuje, nakon poduže šetnje, u svom dnevnku Olga.

Pasternak je bio sklon zaljubljivanju u žene koje mu nisu uzvraćale ljubav; ta  njegova crta bila je plodotvorna za njega kao pjesnika, iako je zbog nje, kao mlad čovjek, često zapadao u potištenost. Dok je ljeti 1912. studirao filozofiju na Marburškom sveučilištu, izjavio je ljubav kćeri bogatog moskovskog trgovca čajem Idi Visockaji, ali ona ga je odbila. “Zašto ne pokušaš živjeti normalno?”, rekla mu je Ida. “Tvoj način života zaveo te na krivi put. Čovjek koji nije ručao i kojemu nedostaje sna odjednom u sebi otkrije svu silu šašavih i nevjerojatnih ideja.” Nakon što ga je Ida odbila, dao se na mahnito pisanje pjesama, posebno onoga dana kad je trebao predati esej za upis na katedri za filozofiju. Na kraju je odlučio da neće ostati na tom njemačkom sveučilištu, na kojemu je bio naumio doktorirati iz filozofije. “Bože, kako se uspješnim pokazalo moje putovanje u Marburg. Ipak, odustajem od svega – ostaje mi samo umjetnost, i ništa drugo.” Pasternak je bio sklon glasnim i neprijateljskim aluzijama na ljubavi za kojima je čeznuo, a svoje je izljeve ljubavi često prekidao filozofskim umovanjima. Jedna druga žena koja nije htjela da njihova veza preraste u nešto više od običnog prijateljstva požalila se da su “njihovi susreti bili prepuni njegovih monologa”. Neuspjesi u ljubavi često su znali emocionalno uzdrmati Pasternaka, ali treba priznati i da su ga katkad poticali na plodotvorno pisanje.

Prva njegova samostalna knjiga pojavila se u prosincu 1913., nakon plodnog ljeta tijekom kojega “poeziju nije pisao neredovito i samo iznimno, nego vrlo često i neprekidno, kao što netko slika sliku ili sklada glazbu”. Zbirka nastala kao rezultat upornog rada, naslovljena Blizanac u olujnim oblacima, nije privukla naročitu pozornost i Pasternak ju je poslije odbacio kao suviše pretencioznu. Druga zbirka pod naslovom Iznad granica pojavila se početkom 1917. Na žalost, neke pjesme u zbirci cenzurirao je carski cenzor i knjiga je bila puna tiskarskih grešaka, ali i ona je prošla nezapaženo kod kritike. Unatoč tomu Pasternak je za nju dobio svoj prvi honorar – 150 rubalja – bio je to nezaboravan trenutak za njega. Ruski pisac Andrej Sinjavski opisao je prve dvije Pasternakove zbirke kao “ugađanje glazbala”, rekavši da su one “izraz njegove potrage za vlastitim glasom, vlastitim pogledom na život, vlastitim mjestom u mnoštvu različitih književnih struja”.
U ljeto 1917. Pasternak je bio u ljubavnoj vezi s Jelenom Vinogradovom, mladom ratnom udovicom, studenticom i oduševljenom pristalicom Revolucije. Jelena je pjesnika odvodila na demonstracije i političke zborove i uživala u njegovu društvu, ali Pasternak ju nije seksualno privlačio. “Veza je ostala platonska, bila je lišena tjelesnosti, emocionalno nedovršena i Pasternak je zbog nje bio na mukama”, napisat će jedan književni kritičar. Poticaji izazvani strastima i frustracijama, u okolnostima kad je društvo prolazilo kroz radikalne promjene, doveli su do ciklusa pjesama koje će Pasternaka vinuti u sam vrh ruske književnosti. Zbirka je bila naslovljena Moja sestrica život, a podnaslov joj je glasio Ljeto 1917. Isprva je bila dostupna isključivo u rukopisnim primjercima i s vremenom je stekla popularnost “kakvu nije stekao ni jedan pjesnik poslije Puškina, barem kad je o rukopisnim primjercima riječ”.

Zbog potresa izazvanog revolucijom i oskudice prouzročene građanskim ratom koji je nastupio ubrzo nakon toga izdavačka djelatnost je zbog nedostatka papira gotovo sasvim zamrla i knjiga se pojavila tek 1922. – dugo nakon što je Vinogradova otputovala, a Pasternak napokon pronašao svoju ljubav u glumici Jevgeniji Lurje.
Upoznali su se na nekoj rođendanskoj zabavi na kojoj je Jevgenija, upadljiva zbog svoje zelene haljine, privlačila pozornost nekolicine mladih ljudi. Dok je Pasternak recitirao svoje pjesme, mlada je dama bila potpuno odsutna duhom i nije obraćala pažnju njegovim pjesmama. “Potpuno ste u pravu, ta tko bi htio slušati takve gluposti?”, obratio joj se Pasternak.
Jevgenija ga je željela ponovno vidjeti i bila je prijemljiva na izraze njegova ljubavnog žara. “Ah, bolje bi bilo da nisam nikad izgubio ovaj osjećaj”, pisao je, opisujući joj koliko mu je nedostajala kad je prije vjenčanja otputovala u posjet svojim roditeljima. “To je poput razgovora s tobom, dubokog mrmorenja, nečujnog kapanja, kradomičnog – istinskog... Što da radim, kako drukčije nazvati ovaj magnetizam i zasićenost melodijom tvoga glasa u meni nego nemirom koji unosiš u mene i koji bih htio rastjerati – poput nekog izgubljenog u šumi.”

Vjenčali su se 1922. Zlatnu medalju koju je dobio kao najbolji student na fakultetu Pasternak je dao rastaliti i iz nje izraditi vjenčano prstenje na kojemu je osobno grubo ugravirao njihova imena – “Ženja i Borja”. Sin Jevgenij, koji je dobio ime po svojoj majci, rodio se 1923. Živjeli su u dijelu nekadašnjeg stana Pasternakovih koji je sada bio podijeljen između šest obitelji. “Okružen sa svih strana bukom i larmom, uspijevam se koncentrirati samo na trenutke, zahvaljujući krajnje sublimiranom očaju, sličnom samozaboravu”, požalio se Sveruskom savezu pisaca. Uspijevao je raditi samo noću, kad bi se na kuću spustila tišina i kad bi ostajao budan zahvaljujući isključivo cigaretama i vrućem čaju.
Kako su oboje, i Pasternak i Jevgenija, imali umjetničke ambicije, brak im je bio obilježen obostranim nastojanjem da se kreativno dokažu i nespremnošću za uzajame ustupke. Osim toga, tu je bila i nezaobilazna činjenica da je Pasternakov “talent bio neosporno veći”, napisat će njihov sin.
Pasternakove veze sa ženama bile su i dalje bremenite problemima. Brak sa Ženjom bio je na klimavim nogama zbog njegovih pisama Marini Cvetajevoj, koja su katkad znala biti vrlo strasna i silno su iritirala njegovu suprugu. U ljeto 1930. počela ga je sve više privlačiti Zinaida Nejgauz, žena njegovog najboljeg prijatelja, pijanista Genrika Nejgauza, s kojima su Pasternakovi provodili praznike u Ukrajini. Zinaida je rođena 1897. u Sankt Peterburgu; otac joj je bio tvorničar, a majka joj je bila napola talijanskog porijekla. U svojoj petnaestoj godini spetljala se s jednim svojim rođakom, čovjekom koji je bio već prevalio četrdesetu i imao ženu i dvoje djece – Pasternaku je ta ljubavna veza poslužila kao predložak za mladu Laru u Doktoru Živagu. Zinaida se 1917. preselila u Jelisavetgrad i udala se za svog učitelja klavira Nejgauza.

Pasternak je i prije nego što je mogao znati kakve osjećaje prema njemu gaji Zinaida rekao svojoj ženi da je zaljubljen. Nedugo zatim sa svojim je osjećajima upoznao Genrika. Pasternak i Genrik su plakali, ali Zinaida je još neko vrijeme ostala uz svoga muža. Početkom sljedeće godine njih dvoje tjelesno su se sasvim zbližili; Zinaida je njihovu ljubavnu vezu priznala u pismu mužu koji je tada bio na koncertnoj turneji po Sibiru. Genrik je prekinuo turneju i vratio se u Moskvu u suzama.
Pasternak je bio sklon narcisoidnosti i vjerovao je da može sačuvati brak, nastaviti ljubavnu vezu i zadržati prijateljstvo s Genrikom, a prigovore nije podnosio. “Pokazao sam da nisam dostojan [Genrika] koga još uvijek volim i uvijek ću ga voljeti”, reći će Pasternak u pismu svojim roditeljima. “Prouzročio sam dugotrajne, strahovite i zasad nesmanjene patnje [Jevgeniji] – a ipak se osjećam čišće i nevinije nego prije dok nisam ovako živio.”
Komplicirani život utroje nastavio se još neko vrijeme. Jevgenija je sa sinčićem otputovala u Njemačku, ostavivši Borisa i Zinaidu da se slobodno druže. Pasternak u jednom svom pismu bodri Jevgeniju da započne novi život bez njega:


Ne kinji se i ne plači više,
O, ne zamaraj srce, ne dršći.
Tvoj lik netaknut u meni diše
Ko prijatelj i oslonac čvršći.


Zalud vjera u sutra nâs kuša
Tim ispredanjem lažljivih sanja.
Nismo životna združenost duša –
Uzajamna smo uzda uzdanja.

Mnogo godina poslije Pasternak će napisati da je imao nesretan brak, lišen strasti. “Ljepota je obilježje istinskih osjećaja, znak njihove snage i iskrenosti.” Smatrao je nepravdom što mu sin, koji je ime dobio po svojoj majci, nosi tragove njegova neuspjeha u ljubavi na svom crvenkastom i pjegavom “ružnom licu”.

Jevgenija se početkom 1932. vratila u Moskvu, ostavivši Borisa i Zinaidu bez mjesta za život u gradu u kojemu su stanovi bili prava dragocjenost. Zinaida se osjećala “bolno i neugodno”; vratila se Genriku, moleći ga da je uzme kao “dječju dadilju” i “pomoćnicu u vođenju kućanstva”. Pasternak se vratio Jevgeniji – no ostao je samo tri dana. “Preklinjao sam je da me pokuša shvatiti – da obožavam Zinaidu i da je podlo boriti se protiv tog osjećaja.” Prijateljima koje je susretao nadugo je i naširoko, u suzama, pričao o teškoćama u svom braku.

Bez doma i zaljubljen, Pasternak se prepustio očaju. “Bilo je oko ponoći – i strahovito hladno. Užasna svijest o bespomoćnosti sve više me sapinjala. Odjednom sam shvatio da je moj život posvemašnji bankrot.” Otrčao je do Nejgauzova stana. “Der spät kommende Gast? (Kasno pristigli gost?)”, lakonski je komentirao Genrik, otvorivši vrata i smjesta se udaljivši. Pasternak je uzeo bocu s jodom s police i iskapio je u jednom gutljaju. “Što žvačeš? Zašto tako jako miriše po jodu?”, upitala ga je Zinaida i počela vrištati. Pozvan je liječnik koji je živio u zgradi i koji je Pasternaka natjerao da povrati, a zatim su ga onako slaba stavili u krevet. “U tom stanju blaženstva – puls mi je bio gotovo sasvim prestao – osjetio sam da me preplavljuje čista, neokaljana, nesputana sloboda. Aktivno sam, gotovo bezvoljno, priželjkivao smrt – kao što čovjek priželjkuje kolač. Da je uza me bio revolver, posegnuo bih za njim kao što netko poseže za kolačem.”
Zadovoljan što mu se pruža prilika da se riješi Zinaide, Genrik je svojoj supruzi rekao: “Jesi li sada zadovoljna? Tako ti dokazuje da te voli?”

Pasternaku je Zinaida, kojom se sada oženio, bila kućanica koja mu je osiguravala fizičke i emocionalne uvjete za rad – što se za Jevgeniju nije moglo reći.
Jevgenija je “kudikamo pametnija i zrelija od Zinaide, a usto je i obrazovanija”, rekao je Pasternak svojim roditeljima. “Jevgenija je nedužnija, slabija i djetinjastija, ali njezino je oružje jače i mnogo bučnije: ima naglu ćud, zahtjevna je, tvrdoglava i voli teoretizirati o nebitnim stvarima.” Zinaida je “bila vrlo marljiva i revna i imala je čvrstu (ali tihu i šutljivu) narav”.

“Jevgenija je”, reći će njezin sin, “cijeli život, sve do svoje smrti, voljela mog oca.”
Komplicirane Pasternakove veze sa ženama time nisu prestale. Jednako tako, nije ga napustio ni poriv koji ga je tjerao da se prepusti providnosti. Na njegovo povjerenje sudbina je uzvratila tako što ga je održala na životu tijekom Staljinovih čistki koje su ubrzo uslijedile.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD