Ivana Ožbolt KAKO KORISTITI TIJELO

Što je zdravlje?

„Zdravlje je stanje potpunoga fizičkoga, mentalnoga i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i iznemoglosti.“

                   Ustav Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) iz 1948. godine

Bez obzira na tu definiciju, sva sila znanstvenika, liječnika, savjetnika,

kritičara ne može se složiti što bi to bilo zdravlje. Svakome je zdravlje

nešto drugo.

Bilten SZO-a i članak iz 2005. godine govori o redefiniranju „zdravlja“. Mene je najviše oduševilo viđenje zdravlja australskih domorodaca – Aboridžina. Za njih, također, zdravlje nije samo fizička dobrobit pojedinca nego se ono tiče i socijalne (društvene), emocionalne, duhovne i kulturne dobrobiti cijele zajednice. Vau, ovo je predivno! Pa tko je sada napredan, a tko zaostao?! Mi koji živimo u modernom svijetu s tehnologijom koja napreduje silovitom brzinom, znanošću i informacijama, ali s podsvjesnom željom da se uništimo, ili „primitivni“ narodi koji razumiju život, prirodu i našu ulogu u svemu tome.

A ovako izgleda moja definicija zdravlja:

ZDRAVLJE JE ZA MENE:

preuzimanje odgovornosti za svoj život, za tjelesno i duhovno zdravlje. A time onda pomažemo i svojoj okolini, naciji, cijelom svijetu.

Odgovorni trebamo biti te:

1) održavati fizičko tijelo zdravim i vitalnim jer nosi vrijednu „prtljagu“ srce i mozak;

2) održavati mozak „čistim“, bez viška nepotrebnih informacija i kalkulantskoga, racionalnog razmišljanja, kako bi što kvalitetnije primao signale, upute i smjernice iz srca;

3) slušati što nam srce govori, što znači djelovati iz povjerenja jer ono zna što je za nas najbolje.

Ova moja definicija ljudskog zdravlja znači da živimo u apsolutnom povjerenju da se „netko tamo gore“ brine za nas i bez obzira na to što nam se u životu događa, duboko u sebi osjećamo i vjerujemo da je to za naše dobro, da postoji razlog za sve i da je samo potrebno slušati Boga/srce/intuiciju koji će nas voditi pravim putovima do naše prave svrhe, ispunjenosti, sreće i zadovoljstva! Ako tako živimo, nećemo imati fizičkih, mentalnih, emocionalnih ili duhovnih bolesti jer jedino što ćemo čuti i osjećati da izlazi iz našeg srca je ljubav. A nju ćemo onda moći i širiti oko sebe, pa ćemo imati i zdravo, zadovoljno, sretno, ispunjeno, uspješno društvo. Raj na zemlji! A to nam je svima želja, zar ne?!

Ljudsko zdravlje, za mene, nije: ako na temelju naučenoga ljudskog znanja, iskustava, događaja, sukoba, analiza, vanjske motivacije, okrivljavanja, frustracija „sami“ – bez „konzultiranja“ svojeg srca, intuicije ili razgovora s Bogom o tome što je za nas najbolje, koji je naš životni poziv, smjer i smisao – odlučimo kako ćemo se „brinuti“ za svoje fizičko, emotivno i duhovno zdravlje, kreirati svoje poteze, ciljeve, ponašanje, postupke, poslove, razmišljanje... Nažalost, čudimo se ako se razbolijevamo, ako nam nešto ne uspije, ali ne želimo preuzeti odgovornost za svoje riječi, misli i djela pa krivimo druge ljude, situacije, krizu. A što je još žalosnije, ako i postignemo ono što smo u glavi (a ne u srcu) željeli, ipak osjećamo neku prazninu i nezadovoljstvo pa onda tražimo nove izazove, ciljeve, akcije kako bismo osjetili to potpuno zadovoljstvo... Ali ono, nažalost, ne dolazi tako. Samo život u potpunom povjerenju da će nam se pokazati naš put (ako smo spremni slušati i onda djelovati prema „tim uputama“) i bezuvjetna ljubav daju potpuno zadovoljstvo, sreću, zdravlje i uspješan život.

To je moje osobno iskustvo zdravlja i želim apsolutno svima da ga dožive.

Sami si, dakle, možemo pomoći ako:

1) zaista slušamo srce, što nam želi reći i kamo nas želi usmjeriti;

2) prihvaćamo trenutačno stanje, osobe, događaje i situacije onakve kakve jesu;

3) ne osuđujemo ljude i situacije;

4) ne određujemo put do nekog cilja odnosno ne „borimo“ se grčevito za cilj;

5) ne sumnjamo u postizanje ciljeva, tj. živimo iz povjerenja;

6) djelujemo iz ljubavi prema sebi i svima drugima (bez obzira na to što nam se događa).

Sve će to biti jasnije objašnjeno pod temom duhovno zdravlje.

Primjer ‘samostalnog razmišljanja’

Djevojka s poremećajem u prehrani kojoj se, nažalost, već jako vide kosti lica (pa zamislite kako joj tijelo izgleda), gleda me i kaže: “Ja znam što mome tijelu treba. Ja ga slušam i u skladu s tim mu dajem ono što mu treba.“

Koga ona sluša ustvari? Srce? Teško, jer je ono ranjeno i zarobljeno. Nažalost, sluša „glavu“ koja na svoj način procesuira, računa, analizira na temelju onoga što osjeća (iskrivljene emocije poslane iz ranjena srca).

Kako pomoći toj djevojci? Realno i trajno joj se može pomoći jedino ako ona sebi (iz srca) poželi pomoći. Ona treba shvatiti odakle dolazi njezino nezadovoljstvo koje se onda manifestira buntom – poremećajem u prehrani. O tome ću poslije u knjizi reći nešto više.