srijeda, 26. listopada 2016.

Rick Yancey: BESKRAJNO MORE

Rick Yancey: BESKRAJNO MORE 

Svijet je poput sata koji sve sporije otkucava.
Čujem to kad vjetar ledenim prstima grebe o prozor. Njušim to u pljesnivim tepisima i natrulim tapetama starog hotela. Osjećam to i u Teacupinim prsima dok spava. Lupanje njezina srca, ritam njezina disanja, njezin topao dah na ledenom zraku, sat koji sve sporije otkucava.
Na suprotnoj strani prostorije Sullivan stražari uz prozor. Iza njezinih leđa mjesečina sipi kroz pukotinu između zavjesa, osvjetljavajući perjanice zaleđena daha koje joj izlijeću iz usta. Njezin mlađi brat spava u njoj najbližem krevetu ­– sićušna kvrga ispod nagomilanih prekrivača. Prozor, krevet pa natrag – glava joj se kreće poput klatna. Okret njezine glave, ritam njezina disanja, poput Nuggetova, poput Teacupina, poput mojeg, bilježi sve sporije otkucaje sata.
Izlazim iz kreveta. Teacup stenje u snu, još se dublje uvlačeći pod prekrivač. Hladnoća izbacuje kandže i steže me oko prsa iako sam odjevena od glave do pete; grabim samo čizme i parku, koje sam ostavila kod podnožja kreveta. Sullivan gleda kako navlačim čizme, prilazim ormaru i vadim ruksak i pušku. Pridružujem joj se uz prozor – ipak bih trebala nešto reći prije odlaska. Možda se više nikad nećemo vidjeti.
– Dakle, to je to. – dobacuje. Njezina svijetla put sjaji na mliječnoj svjetlosti dok raspršene pjegice gotovo lebde iznad njezina nosa i obraza.
Namještam pušku na ramenu. – To je to.
– Znaš, jasno mi je zašto je Dumbo Dumbo – goleme uši. I Sama zovete Nugget jer je sitan, kao i Teacup. Nije mi baš jasno zašto je Ben Zombi – ne želi mi reći – a pretpostavljam da je kod Poundcakea stvar u tome što je poput buhtle. No otkud Ringer?
Predosjećam kamo to vodi. Izuzev Zombija i njezina brata, više ni u koga nije sigurna, a moj nadimak samo još više hrani njezinu paranoju. – Ljudsko sam biće.
– Naravno... – Gleda kroz otvor među zavjesama prema zaleđenu parkiralištu na katu niže koje se ljeska na mjesečini. – Još mi je netko rekao to isto i nasjela sam kao kakva glupača.
– Nisi baš bila tako glupa s obzirom na okolnosti.
– Ne glumataj. – prekida me. – Znam da mi ne vjeruješ za Evana.
Tebi vjerujem. Njegova priča nema smisla.
Krećem prema vratima ne dajući joj priliku da se okomi na mene. Kad je Evan Walker u pitanju, najbolje ju je ne izazivati. Pa ipak, ne zamjeram joj. Grčevito ga se drži kao grančice koja je spašava od pada u provaliju i otkako ga nema, još ga je manje spremna otpustiti.
Iako je Teacup nečujna, znam da me prati pogledom; budna je. Vraćam se do kreveta.
– Povedi me sa sobom. – šapuće.
Odmahujem glavom. Prošli smo to već stotinu puta. – Brzo ću se vratiti, za dva dana.
– Obećavaš?
Nema šanse, Teacup! Obećanja su jedina moneta kojom još raspolažemo. Valja je mudro trošiti. Donja joj usnica podrhtava, oči se pune suzama. – Hej... – kažem potiho. – Što sam rekla za to, vojniče? – Odupirem se porivu dodirnuti je. – Što je prioritet?
– Eliminirati crne misli. – poslušno odgovara.
– Jer...?
– Jer nas pretvaraju u mekušce.
– A što se događa kad smo mekušci?
– Pogibamo.
– A želimo li poginuti?
Odmahuje glavom. – Još ne.
Dodirujem njezino lice – hladan obraz, tople suze. Još ne. Budući da na ljudskom satu vrijeme više ne otkucava, malena je vjerojatno već dosegla sredovječnost. Sullivan i ja – nas dvije smo stare. A Zombi? Pradavni.
Čeka me u predvorju, u jarko žutoj duksi i skijaškoj jakni – obje je ukrao lešinama u hotelu jer je iz logora Haven pobjegao odjeven u tanašnu bolničku odoru. Ispod zapuštene brade lice mu je grimizno, što je simptom vrućice. Prostrijelna rana za koju snosim krivnju, a koja se rastvorila pri bijegu iz logora i koju je sanirao dvanaestogodišnji liječnik, očito se inficirala. Naslanja se na pult, pritišćući si rukom slabine i pokušavajući ostaviti dojam da je cool.
– Već sam se ponadao da si promijenila mišljenje. – Gleda me blistavim tamnim očima kao da koketira; doduše, uzrok tome mogla bi biti i vrućica.
Odmahujem glavom. – Teacup.
– Bit će okej. – I da bi me razuvjerio, oslobađa svoj ubojiti smiješak. Očito nije posve svjestan neprocjenjivosti obećanjâ jer se u protivnom ne bi tako olako njima razmetao.
– Ne zabrinjava me ona. Ti izgledaš usrano.
– To je zbog vremenskih prilika. Pogubno djeluju na moj ten. – I doskočicu opet nadopunjuje osmijehom. Naginje se prema meni, izazivajući me da odvratim istom mjerom. – Ringer, jednog ćeš se dana nasmiješiti na moje riječi i nastupit će smak svijeta!
– Nisam pripravna preuzeti takvu odgovornost.
Smije se. Duboko iz njegovih prsa odjekuje zvuk nalik hriptanju. – Drži! – Pruža mi brošuru o špiljama.
– Već imam primjerak.
– Uzmi i ovaj za slučaj da onaj izgubiš!
– Neću ga izgubiti, Zombi.
– Poundcake će poći s tobom.
– Neće.
– Ja sam glavni. Dakle, kažem da hoće.
– Potrebniji je vama nego meni.
Kima. Znao je da ću odbiti, ali morao je pokušati još jednom. – Možda bismo trebali odustati. – nastavlja. – Mislim, nije baš tako loše ovdje. Izuzme li se tisuću stjenica, nekoliko stotina štakora, nekoliko desetaka mrtvaca, pogled je ustvari fantastičan... – Još uvijek govori u šali, i dalje pokušavajući izmamiti moj osmijeh. Baca pogled na brošuru u svojoj ruci. Cijele godine dvadeset tri Celzijeva stupnja!
– Dok nas ne zatrpa snijeg ili dok se temperatura još više ne spusti. Znaš i sam da je postojeća situacija neodrživa, ionako smo se već predugo zadržali.
Ne razumijem. Iako smo već raspravljali o tom pitanju nadugo i naširoko, opet ga poteže. Ponekad se stvarno pitam što mu je.
– Moramo riskirati, a znaš da ne možemo uletjeti naslijepo. – nastavljam. – Vrlo se vjerojatno i drugi preživjeli skrivaju u tim špiljama i možda im neće biti drago kad nas vide, posebice ako su već imali bliski susret sa Sullivaninim Ušutkivačima.
– Ili regrutima poput nas. – nadovezuje se.
– Odlazim u izvidnicu i vraćam se za dva dana.
– Držim te za riječ!
– To nije bilo obećanje.
Nemamo si više što reći iako bismo mogli reći milijun stvari. Možda se više nikad nećemo vidjeti. Očito i njemu to pada na pamet jer dobacuje: – Hvala ti što si mi spasila život.
– Upucala sam te u slabine i sad bi zbog toga mogao umrijeti.
Odmahuje glavom. Oči mu sjaje od vrućice. Usnice su mu sive. Zašto su ga prozvali baš Zombi? Poput zla predznaka! Kad sam ga prvi puta ugledala, izvodio je sklekove na zglobovima prstiju u dvorištu za tjelovježbu i pravio grimase od bijesa i boli dok se krv skupljala na asfaltu ispod njegovih šaka. Tko je taj tip? zapitala sam se. Zove se Zombi. Pobijedio je u borbi s kugom, tako su mi rekli, ali nisam povjerovala. Nemoguće je pobijediti kugu. Kuga je smrtna kazna. I dok se tako Reznik, viši instruktor obuke, naginjao nad njim izderavajući se punim plućima, on se u svojem vrećastom plavom kombinezonu odigao iako se još jedan sklek činio nemogućom misijom. Ne znam zašto sam, ustvari, ostala zatečena kad mi je naredio da ga upucam da bi mogao održati neodrživo obećanje Nuggetu. Kad čovjek pogleda smrti u oči, a ona prva trepne, ništa više nije nemoguće, čak ni čitanje misli!
– Znam što ti se mota glavom. – kaže.
– Ne znaš.
– Pitaš se bi li me trebala poljubiti na rastanku.
– Čemu to? – odvraćam. – Zašto koketiraš sa mnom?
Sliježe ramenima. Smiješak mu stoji nahero, poput njegova tijela oslonjena na pult.
– Zato što je to normalno. Ne nedostaju ti normalne stvari? – Zagledao se u moje oči, kao i obično u potrazi za nečim iako ne znam za čim. – Znaš ono: subota navečer, odlazak po klopu u drive-thru pa filmovi uz sendvič-sladoled i svako malo provjeravanje objava na twitteru?
Odmahujem glavom. – Nisam imala twitter.
Facebook?
Sad već lagano pizdim. Ponekad mi stvarno nije jasno kako je uspio tako dugo preživjeti. Čeznuti za izgubljenim isto je što i nadati se nemogućem. I jedno i drugo vodi u slijepu ulicu očaja. – To uopće nije važno. – bunim se. – Ništa od svega toga nije važno.
Njegov smijeh izbija iz dubine njegove utrobe, ključajući poput mjehurića superzagrijanog zraka termalnog izvora i najednom više ne pizdim. Znam da primjenjuje svoj šarm i spoznaja da znam što čini nekako ne ublažava učinak; još jedan razlog zašto me malo straši.
– Čudno kako smo svemu tome pridavali važnost. Znaš što je jedino ustvari važno? – Čeka da odgovorim. Šutim ne želeći nasjesti na foru. – Školsko zvono.
Ovaj put stjerao me u kut. Znam da manipulira mnome, ali bespomoćna sam i ne mogu se oduprijeti. – Školsko zvono?
– Posve običan zvuk. I kad se sve ovo privede kraju, školska zvona opet će zazvoniti. – Možda zbog straha da ga ne razumijem, nastavlja objašnjavati: – Razmisli! Kad se ponovno oglase školska zvona, opet će zavladati normala. Klinci će juriti na nastavu, sjediti u klupama i dosađivati se, čekati kraj zadnjeg sata i razmišljati o tome što će raditi navečer, za vikend, narednih pedeset godina. Učit će, poput nas, o prirodnim katastrofama, bolestima i svjetskim ratovima; znaš, u stilu: 'Nakon dolaska izvanzemaljaca poginulo je sedam milijardi stanovnika.' Tada će školsko zvono zazvoniti i svi će otići na veliki odmor i kukati zbog prejadne ponude u kantini. 'Opa, sedam milijardi, pa to je hrpa ljudi! Koji užas! Pojest ćeš sav taj pomfrit?' To je normalno. To je važno.
Dakle, ipak u pitanju nije bila fora. – Prejadna ponuda u kantini?
– Okej, neka ti je. Ništa od toga nema smisla, a ja sam kreten.
Opet osmijeh. Njegovi zubi svojom bjelinom odskaču od zapuštene brade i najednom, ali samo zato što je to natuknuo, razmišljam o tome kako bi bilo poljubiti ga i bi li me zagolicao taj brk iznad gornje usnice.
No odmah to izbacujem iz glave. Obećanja su neprocjenjiva, a poljubac je neka vrsta obećanja.



Nema komentara:

Objavi komentar