Nikola Petković PUT U GONARS
Nikola Petković Put u Gonars Internacija 1. Niko , ča si se inkantal , pitala je Jelena gledajući u svog supruga koji je skamenjen stajao u hodniku kuće u Ulici Adolfa Vebera Tkalčevića, iz kojega su je, preko terase, negdje oko dva ujutro, ugurali u automobil rekavši joj , ponesite kaput . Nikola Luzer zbunjen je gledao vojnike, njih pedesetak i jednu jedinu ženu, sad već na cesti ispred male obiteljske kuće. I kašlješ ... stavi ruku na usta kad kašlješ, ča ne vidiš koliko ih je... imej krijanci... dodala je okrenuvši se na visokim petama, sada već s kaputom prebačenim preko ruke, još jednom ga pogledavši pred put. Mirna. Tamo gdje je sada vode ili je hladnije nego tu u Bakru ili je ne kane tako skoro vratiti. 2. Pred vratima stana stoji djevojčica. Uplakana. Nema više od četiri godine. Prekratka tamnoplava haljinica, u kojoj je odnedavno odlučila spavati, jedva doseže do igrom ogrebanih koljena. Niko se, povijen poput kosijera, vuče drvenim stepenicama. Hvata j