Profil

Malcolm Gladwell Kako razgovarati s neznancima S engleskog preveo Saša Stančin UVOD "Iziđite iz auta!" 1. U srpnju 2015. mlada američka crnkinja Sandra Bland dovezla se iz svog Chicaga u gradić koji se nalazi sat vožnje zapadno od Houstona u Teksasu. Došla je na razgovor za posao na sveučilištu A&M u gradu Prairie View, gdje je nekoliko godina prije diplomirala. Bila je visoka i markantna, a slično bi se mogla opisati i njezina osobnost. Na koledžu je bila članica sestrinstva Sigma Gamma Rho. Svirala je u limenoj glazbi. Kao volonterka radila je sa skupinom građana treće dobi. Na YouTubeu je redovito objavljivala kratke, inspirativne videosnimke pod naslovom "Sandy Speaks" ("Govori vam Sandy"), koje su često počinjale riječima: "Dobro vam jutro, divni moji kraljevi i kraljice." Danas vam se javljam samo da bih hvalila Gospodina Boga, slavila mu ime. Hvala mu ne samo zato što mi je danas rođendan, nego i na rastu, na

Madeline Miller Kirka S engleskog prevela Patricija Horvat Kada sam se rodila, nije postojalo ime za moj soj. Nazvali su me nimfom pretpostavljajući da ću biti poput majke, tetaka i tisuća rođakinja. Najniža od nižih božica, s moćima toliko skromnim da jedva osiguravaju vječnost. Razgovarale smo s ribama i uzgojenim cvijećem, umjele izmamiti kapi iz oblaka i sol iz valova. Ta riječ – nimfa – određivala je duljinu i širinu naše sudbe. Na našemu jeziku ona nije značila samo božicu, nego i nevjestu. Moja je majka bila jedna od njih, najada, čuvarica izvora i po­toka. Zapela je za oko mojemu ocu kada je došao u posjet njezinu ocu Okeanu. Helije i Okean u ono su se doba često međusobno ugošćivali. Bili su rođaci i vršnjaci, premda nisu tako izgledali. Moj je otac blistao poput netom izlivene bronce, dok je Okean od rođenja imao vodenaste oči i bijelu bradu koja mu je padala u krilo. Ipak su obojica bila Titani i radije su se družili međusobno nego s onim novim, kreštavim bogovim

Nemam namjeru ništa učiniti za Mučnu ljubav , ništa što bi moglo uključivati moj javni angažman. Učinila sam dovoljno za tu dugu priču: napisala sam je. Ako je išta vrijedna, to bi trebalo biti dovoljno. Neću sudjelovati u diskusijama i konferencijama, budu li me zvali na njih. Neću odlaziti na dodjele nagrada ili ih prihvaćati, budu li mi dodijeljene. Nikad neću promovirati roman, pogotovo na televiziji ni u Italiji ni, ako do toga dođe, u inozemstvu. Na intervjue ću odgovarati samo pisanim putem, ali voljela bih kad bismo to mogli ograničiti na nužni minimum. U tom sam pogledu potpuno predana sebi i svojoj obitelji. Nadam se da neću biti prisiljena promijeniti svoju odluku. Jasno mi je da ova odluka može donijeti poteškoće vašoj izdavačkoj kući. Iznimno poštujem vaš rad, oboje ste mi se odmah svidjeli i ne želim praviti probleme. Ako me više ne želite podupirati, odmah mi recite, razumjet ću. (…) Kao što znate, teško mi je objašnjavati razloge te moje odluke. Reći ću v

Ja nisam ono što mi se dogodilo Irena Letica Ćurčić Volim crveno. Od nedavno. Vatra i krv. U heraldici znače hrabrost. Do prije nekoliko godina u ormaru nisam imala niti jedan komad crvene odjeće. Prva crvena stvar koju sam kupila bio je ruž. Najcrveniji! A kupila sam ga u vrijeme dok sam primala "crvenu". "Crvena" je kemoterapija. Neki je zovu "red devil", a liječnici Adriamicin i Ciklofosfamid. Prima se u četiri ciklusa, svaka tri tjedna. Lijek u nazivu sadrži pojam "Adria", po Jadranskome moru. Priča ide ovako: znanstvenik, Talijan koji je otkrio lijek, imao je pravo izabrati ime. I odabrao je Adriamicin. "Adria" u nazivu jedino je što kod tog lijeka asocira na more. Jer, more miriše, a crvena kemoterapija smrd i. Kada sam bila bez ijedne dlake na tijelu, crvenom sam bojom prkosila stanju u kojem sam se našla. Podsvjesno sam se hrabrila i liječila, razgovarala sam sa svojim stanicama. Moje se liječenje u bolnici Reb

Inoslav Bešker o Interliberu povodom njegova 37. izdanja Interliber je sajam knjiga u Zagrebu, koji se ove godine održava 37. put. Otvoren je od 11 do 16 ovog mjeseca na Zagrebačkom velesajmu od 10 ujutro do 20 uvečer, a u petak i subotu do 21 sat. Jesenski sajmovi knjiga neka su vrsta žetve cjelogodišnje na­kladne sjetve, trenutak istine za nakladnika: koliko će primjeraka pojedine knjige plasirati kroz prodaju, kako je uravnotežio svoj asortiman, hoće li mu naslovi namijenjeni najširoj publici donijeti dovoljno da nadoknadi eventualan gubitak na onim naslovima koji možda neće plijeniti na blagajni ali će zavrijediti nagradu za kvalitetu ili naprosto osjećaj zadovoljstva što je i to mogao ponuditi. Za razliku od novinarstva, efemernoga po definiciji (nisu li se prve novine u nas zvale “Ephemerides Zagrabienses”?), gdje je i najbolji proizvod sutra već stari papir ili titrava uspomena, knjiga je koliko‑toliko trajnije dobro, makar se i njezin period komercija­liza