Profil

                                                                                                                                                                         Bruno Šantek: Tajkunovi nasljednici               - Ne pred djecom! – pokušao je što tišim glasom spriječiti svađu, ali znao je da je to unaprijed izgubljena bitka. Nikolina je nastavila urlati, a on se nije niti pokušavao braniti, iščekujući da što prije završi ovo mučenje pa da pokuša umiriti dvogodišnjeg Matea i šestogodišnju Ivu, koji su u strahu iz kuta velikoga dnevnog boravka gledali ovu svađu. Brinuo se i za Nikolinu jer se uvijek nakon većeg nerviranja mučila s disanjem. -           Kako imaš obraza uopće dolaziti ovamo, ovo nije tvoja kuća, parazitu obični! Idi jebi svoje kurvice po vikendicama! Sve što imaš dobio si od mene, moj otac te je stvorio i ovo nam je hvala? Pa ti nemaš nikakva prava u našoj obiteljskoj kući, odjebi odavde! Znao je da neće pomoći ako joj sada kaže da je on želio stan

Rosie Kugli: Tajna prijateljice noći  Uslijedilo je najljepše ljeto u Nušinu životu. Bilo je to ljeto s kojim će kasnije uspoređivati mnoga druga, no samo to jedno mirisalo je na ljubav. Ljubav kakva je opjevana u pjesmama. Ispisana na stranicama čarobnih ljubavnih romana, ljubav, onako strastvena, koja se događa samo jednom u životu. Poljubac. Miris. Smiješak. Zagrljaj. Sjaj u očima. Pun mjesec. Zvijezde. Glasan smijeh. Ruka na ruci. Njegov glas. Dubok pogled kojim je prožima. U tišini ljetnih noći na sljemenskim puteljcima, u mračnom zagrljaju maksimirskog perivoja, na opustjelim gornjogradskim uličicama, pod okriljem mudrog i šutljivog mjeseca, pričali su jezikom tijela. Istraživala je snagu koju je imao, otkrivala nove svjetove. U tom svijetu duhovi prošlosti nisu je progonili. Iz noći u noć upoznavala je nepoznate strasti, tonula u njih, a potom bi u sekundi eksplodirao, eruptirao vulkan koji kao da je stoljećima spavao. Ali ipak, u cijeloj čaroliji bilo je nečeg što

Igramo igru istine i već postaje pomalo dosadno, kad me Peg upita da kaj bi ja na ovom svijetu promijenila kad bih imala tu moć i kompetenciju, jer ionak se stalno bunim.   Sve, kažem ja. I grad, i spol, i tebe, i ovaj fejs, i ovu državu, i planetu, i svemir, i meteore, i crne rupe, i velike praskove, religije i klimatske pojaseve, i žive, i mrtve, učinila bih sve, ama baš sve, samo da mogu otići odavde.   I kad bih otišla, sve bih ostavila tu i nikom se ne bih javljala, ni tebi, ni Goranu, ni starcima, a mobitel bih bacila u kontejner i zaboravila sve adrese, brojeve, face i ljude, kućne ljubimce i aute, ključeve, struju, plin, račune, vodu, ručnike, cipele i satove, frizure i parfeme, tramvajske karte, te-ve programe, antene, rakete, gradove, države, biljke. Sve. I tako da budem u hibernaciji jedno godinu dana i onda se vratim napunjena ko nova baterija, otvorim svoj atelje u nekom dobrom penthausu na Zelenom valu, atelje za gluposti i snove, s najmanje tri kompa i četiri, pet

POGLAVLJE 2     – Stvarno se spustilo – kaže Landon dok me požuruje da uđem u kuću. – Gdje ti je kaput –prekori me zaigrano, ali lice mu se uozbilji kad me bolje pogleda, na svjetlu. – Što je bilo? Što ti je sad napravio? Pogledom prelazim po prostoriji, nadajući se da Ken i Karen nisu u prizemlju. – Što, zar se toliko vidi? Obrišem područje ispod očiju. Landon me povuče k sebi i zagrli me, i ja ponovno obrišem oči. Nemam više snage, ni fizičke ni emocionalne, za plakanje. Prešla sam tu granicu, poprilično sam je prešla. Landon mi donese čašu vode i kaže: – Idi gore u svoju sobu. Uspijem se nasmiješiti, ali kad se popnem na gornji kat, neki perverzni poriv me dovuče pred vrata Hardinove sobe. Kad shvatim pred kojim vratima stojim, bol koju zatomljujem zaprijeti da će još jače provaliti natrag na površinu i ja se brzo okrenem i uđem u sobu s druge strane hodnika. Čim otvorim vrata, u mene opet nahrupe sjećanja na onu noć kad sam iz ove sobe trčala k Hardinu dok je vrištao

POGLAVLJE 1 Obratila mu se prije nego što se svijet raspao. Hej, još spavaš? Thomas se prenuo u krevetu, osjećajući da se tama oko njega pretvorila u krut zrak koji ga pritišće. Isprva se uspaničio; naglo je otvorio oči, pomislivši da se opet nalazi u Kutiji, u onoj užasnoj kocki od hladnog metala koja ga je dopremila na Poljanu i u Labirint, no ovdje je bilo neke slabašne svjetlosti pa su se po cijeloj golemoj prostoriji polako počeli ocrtavati grumeni tamnih sjena. Kreveti na kat. Komode. Tiho hrkanje i krkljanje duboko usnulih dječaka. Osjetio je olakšanje. Sad je bio na sigurnom, bio je spašen i dopremljen u ovu spavaonicu. Više nije bilo briga. Više nije bilo Žalera. Više nije bilo umiranja. Tome? Glas u njegovoj glavi. Djevojački. Nečujan, nevidljiv, ali on ga je ipak čuo premda nikada nikome ne bi mogao objasniti kako. Duboko je izdahnuo, opustio se na jastuku i smirio živce, napete poput struna nakon tog kratkotrajnog trenutka strave. Odgovorio joj je, oblikuju

Ivana Petrušić: Hranom trebamo poticati duhovni rast i razvoj  U knjizi „40 dana“, objavljenoj u prvim danima proljeća, Ivana Petrušić opisuje proces usmjeren na mentalno, tjelesno i duševno blagostanje, koji se sastoji od posebnog načina prehrane, vježbi i rituala za njegu tijela. Cijeli postupak traje 40 dana, koliko je hrani potrebno da postane svijest. Opisani postupci koji se temelje na ajurvedskim principima navode nas da razmislimo o vodi koju pijemo, o svom odnosu prema hrani te o disanju, kretanju pa i o vlastitim mislima. Ivana Petrušić fizioterapeutkinja je i savjetnica je za prehranu u Ajurvedskom centru Somalata, prvom centru ajurvede na ovim područjima i suradnica Londonskog koledža ajurvede. *  U svojoj knjizi opisujete cjeloviti proces probave u kojem hrana postaje svijest i upozoravate na utjecaj emocija pri pripremanju i konzumiranju hrane. U čemu suvremeni čovjek najviše griješi i kako može popraviti svoj odnos prema hrani? -  U našem suvremenom društvu