srijeda, 20. studenoga 2019.

Ivana Kalogjera NISMO SAME


Ja nisam ono što mi se dogodilo

Irena Letica Ćurčić

Volim crveno. Od nedavno. Vatra i krv. U heraldici znače hrabrost. Do prije nekoliko godina u ormaru nisam imala niti jedan komad crvene odjeće. Prva crvena stvar koju sam kupila bio je ruž. Najcrveniji! A kupila sam ga u vrijeme dok sam primala "crvenu". "Crvena" je kemoterapija. Neki je zovu "red devil", a liječnici Adriamicin i Ciklofosfamid.
Prima se u četiri ciklusa, svaka tri tjedna. Lijek u nazivu sadrži pojam "Adria", po Jadranskome moru. Priča ide ovako: znanstvenik, Talijan koji je otkrio lijek, imao je pravo izabrati ime. I odabrao je Adriamicin. "Adria" u nazivu jedino je što kod tog lijeka asocira na more. Jer, more miriše, a crvena kemoterapija smrdi.
Kada sam bila bez ijedne dlake na tijelu, crvenom sam bojom prkosila stanju u kojem sam se našla. Podsvjesno sam se hrabrila i liječila, razgovarala sam sa svojim stanicama.
Moje se liječenje u bolnici Rebro oduljilo. Kada dobiješ rak dojke, invazivni, HER2 pozitivni, liječenje se protegne i na godinu i pol. Upakiraš tu i zračenje, vađenje krvi, kontrole…
Zamisliš to kao neki važan projekt. Ma što važan? Najvažniji! I ne bude ti teško.
To jutro kada trebaš ići "gore" po "crvenu" sve se u tebi opire, ali noge same ustaju i idu. Svezala bih maramu, nacrtala obrve, stavila crni krejon na kapke da ne izgledam kao "alien", i, naravno, crveni ruž. Obula bih i visoke potpetice, prkoseći neuropatiji i bolnim nogama. I pjevala! Znala sam samu sebe pitati: Jesam li luda? Tko još pjeva dok ide na kemoterapiju?
Ali, zašto ne? Pjevale su i ptice toga jutra, podsjećale na ljepotu života. Zvale su me da im se pridružim. Trudila sam se, zajedno s liječnicima, kako sam znala i umjela da rak ne raste u meni, pa tako nisam dala ni da tišina raste u meni. Počela sam pisati pjesme, a svoje stihove i osjećaje dijelim kako bi se čuli.
Nikada nisam htjela biti pokorna i ovisna, koliko god se sustav trudio da to postanem. Uvijek ću prihvatiti ispruženu ruku da zajedno razbijemo tišinu i pustimo glas.
O nuspojavama neću pisati. Sve bude i prođe, zaboravi se. Ostane ono vrijedno sjećanja. Osmijeh sestre Jadranke na prijemu, sestra Maja koja me držala za ruku dok sam primala prvu kemoterapiju, čista, velika i svijetla soba za aplikaciju i osjećaj da sam tamo išla po svoj spas.
Prošle su tri i pol godine. U ormaru imam puno crvene odjeće. I ja sam drukčija. Prihvaćajući i boreći se sa svime što mi se dogodilo, postala sam samosvjesnija i bitno jača.
Nikada se nisam upitala: "Zašto ja?"
Jer, zašto ne?
Niti u jednom trenutku nisam očajavala, niti mi se išta činilo nemoguće. Pod Herceptinom sam skijala. Zarekla sam se da ću stati na skije kroz godinu dana. I tako je i bilo. Pod kemoterapijom sam vozila bicikl, kuhala ručak svojoj obitelji, a nisam ga mogla niti kušati.
Priznajem, najdraže mi je poslije kemoterapije bilo otići u kafić i popiti Somersby. Tako mi je pasao! Osmijeh kao lijek, to je moja misija! Nastojim razbiti predrasude o onkološkim bolesnicima. Ja nisam ono što mi se dogodilo, ja sam ono što sam odlučila biti. Crvena je moja boja. Sada znam i zašto. Samo me kontrole podsjećaju na moje stanje. I to što sam zapisana u sustavu. U mom kartonu piše da imam CA. Pa što onda? S tim se živi. Nekako smo stigmatizirani, melju nas statistike i prognoze. Bez pretjerane pozitive poručujem da sam sama sebi najbolji prognostičar.
Radovati se, primati i davati, to mi nitko ne može oduzeti. Moja je dijagnoza samo jedan dio mog života koji sam prihvatila.
Evo me, živa sam, življa od mnogih drugih bez dijagnoze. Tu sam da razbijem predrasude.
                                                                                                                                                                                                    Listopad, 2017.


___________________________________________________________________________

S dijagnozom invazivnog, HER2 pozitivnog raka dojke, Irena Letica Ćurčić (53) suočila se prije pet i pol godina. Na Onkološkom odjelu KBC-a Zagreb primila je 16 doza kemoterapija, 18 doza biološkog lijeka i 25 zračenja. Danas živi ispunjen i sretan život u krugu svoje brojne obitelji. Radi, stvara i uživa u ljubavi svojih bližnjih i prijatelja.


utorak, 5. studenoga 2019.

RIJEČ PO RIJEČ, Inoslav Bešker




Inoslav Bešker o Interliberu povodom njegova 37. izdanja


Interliber je sajam knjiga u Zagrebu, koji se ove godine održava 37. put. Otvoren je od 11 do 16 ovog mjeseca na Zagrebačkom velesajmu od 10 ujutro do 20 uvečer, a u petak i subotu do 21 sat.

Jesenski sajmovi knjiga neka su vrsta žetve cjelogodišnje na­kladne sjetve, trenutak istine za nakladnika: koliko će primjeraka pojedine knjige plasirati kroz prodaju, kako je uravnotežio svoj asortiman, hoće li mu naslovi namijenjeni najširoj publici donijeti dovoljno da nadoknadi eventualan gubitak na onim naslovima koji možda neće plijeniti na blagajni ali će zavrijediti nagradu za kvalitetu ili naprosto osjećaj zadovoljstva što je i to mogao ponuditi.

Za razliku od novinarstva, efemernoga po definiciji (nisu li se prve novine u nas zvale “Ephemerides Zagrabienses”?), gdje je i najbolji proizvod sutra već stari papir ili titrava uspomena, knjiga je koliko‑toliko trajnije dobro, makar se i njezin period komercija­lizacije u mom vijeku smanjio s pet godina na puku godinicu dana.

Ima Hrvatska i drugih sajmova, drag mi je pulski Sa(n)jam knjige (gdje sam ipak požnjeo “Kiklopa”), ali uspomene me vežu i uz Interliber, jer sam jedan od njegovih osnivača: pokrenula ga je 1978 tadašnja Poslovna zajednica izdavača i knjižara Hrvatske, kada je njezin predsjednik bio Branko Juričević, predsjednik Iz­vršnog odbora Antun Žvan, ja sam bio njegov zamjenik, a poslovni tajnik je bio Miljenko Žagar (očito smo se sastali po poslovnom a ne po idejnom ključu, radi knjige, ne radi zastava). U ta smo doba posjetili i Olten u Švicarskoj, sve maštajući da ćemo i sami ustrojiti takav neki jedinstveni distributivni centar, predak Amazona u pret­kompjutersko doba. Interliber je imao biti neki uvod u zajedničku, efikasnu i jeftinu distribuciju, nešto bitno drukčije i modernije od Beogradskog sajma knjiga. Opstao je, u ovo doba i to je puno.


Interliber
je u hrvatskome komercijalni naziv, složenica dvaju latinizama: prilog inter (između) iz praindoevropskoga *enter, n̥ter (između; od *en1: u, na), odakle istoznačno sanskrtski अन्तर् / antár, albanski nder (usp. Prenđa), keltski *enter (irski eter), praslavenski *ętro (usp. jetra, utroba) itd.; liber (knjiga) od praindoevropskoga *leup‑/leub‑, leubh‑ (oguliti, ogoliti, odrezati), odakle i staroslavenski lъbь (lubanja, lu­pina), usp. lupiti i lupež.

[12.11.2014]