petak, 6. rujna 2019.

Markus Zusak, autor jednog od omiljenih i najprodavanijih romana 21. stoljeća, gostuje u Zagrebu 23. i 24. rujna



Nagrađivani australski pisac Markus Zusak u sklopu svoje europske turneje gostovat će u Zagrebu 23. i 24. rujna, a tom će prilikom predstaviti svoj novi roman Od Claya most.
Željno iščekivani roman Od Claya most nezaboravna je obiteljska saga o petorici braće Dunbar, haharima koji, nakon smrti majke i odlaska oca, odgajaju jedan drugoga u svijetu vođenom vlastitim pravilima. I dok braća uče kako voljeti, boriti se i pomiriti sa svijetom odraslih, polako otkrivaju što se krije iza odlaska njihova oca...
Prvi je to Zusakov roman nakon bestselera Kradljivica knjiga (2005.), prevedenog na više od 40 jezika i prodanog u milijunima primjeraka diljem svijeta. 

Markus Zusak rođen je 1975. u Sydneyju u obitelji imigranata iz Austrije i Njemačke. Pisanjem se počeo baviti još u srednjoj školi, a 1999. objavljuje svoj romaneskni prvijenac The Underdog, prvi dio trilogije za mlade o braći iz radničke obitelji Wolfe.
Uslijedili su nastavci trilogije: Fighting Ruben Wolfe i When Dogs Cry, a saga inspirirana odrastanjem autora i njegova brata osvojila je čitatelje i kritičare.
Pohvale kritike, kao i nagrade, pratile su i autorov četvrti roman, priču o maloljetnom taksistu, Ja sam glasnik, na hrvatskom objavljenom u prijevodu Ozrena Doležala.

No Kradljivica knjiga, čije je hrvatsko izdanje prvi put objavljeno 2008. u prijevodu Lade Silađin, donijela mu je svjetsku slavu. Roman o djevojčici i Smrti – priča o nadi i ljepoti koje opstaju usred užasa i tuge, zasluženo slavljen kao djelo koje se pamti – dočekan je unisonim oduševljenjem kritike. Kradljivica knjiga samo na ljestvici najprodavanijih knjiga New York Timesa provela je više od desetljeća. Po tom nagrađivanom bestseleru snimljen je i veliki filmski hit u režiji Briana Percivala u kojem naslovne uloge tumače Geoffrey Rush, Emily Watson i Sophie Nélisse.
Godine 2018., nakon trinaest godina pauze, Markus Zusak objavio je šesti roman Od Claya most koji na hrvatskom jeziku izlazi u prijevodu Saše Stančina.

Razgovor s Markusom Zusakom održat će se u Hrvatskom državnom arhivu, Marulićev trg 21, u ponedjeljak, 23. rujna u 19.30 sati. S autorom će razgovarati novinar i kolumnist Branimir Pofuk.
Dan kasnije Markus Zusak potpisivat će knjige i u knjižari Hoću knjigu Megastore, s početkom u 18 sati.



Iz kritika o romanu Od Claya most:
Zadivljujuće djelo. Razarajuće, zahtjevno i duboko potresno.
The Wall Street Journal
Jedna od onih monumentalnih knjiga koje vas vode kroz vrijeme i prostor.
The Washington Post

Priča o ljubavi, umjetnosti i iskupljenju.
The Times

Prepuno života.
The Guardian








Iz kritika o Kradljivici knjiga:
Knjiga koja zaslužuje mjesto uz Dnevnik Anne Frank i Noć Elieja Wiesela. Čini se da joj je suđeno da postane klasik.
USA Today

Ona vrsta knjiga koja može promijeniti život.
The New York Times

Veličanstvena knjiga koju ćete preporučivati svima koje sretnete.
Herald Sun

Elegantno i potresno… Prekrasno i važno.
Kirkus Reviews








Iz kritika o romanu Ja sam glasnik:
Zabavno i uzbudljivo.
The Miami Herald


Pisac majstorski provlači čitatelje kroz brojne obrate koji se umnažaju prema nevjerojatnu raspletu.
Publishers Weekly

Razuzdano, oštroumno, povremeno urnebesno duhovito. Zusak ima dara za dijaloge i opise, a njegovi likovi i scenografija iskaču sa stranica ove sjajne knjige u kojoj će svi uživati.
BookPage


OD CLAYA MOST, Markus Zusak


Markus Zusak
Od Claya most
S engleskog preveo Saša Stančin



Prije početka
STARI PS



U početku bijahu jedan ubojica, jedna mazga i jedan dječak, ali ovo nije taj početak, to je prije toga, a ovo sam ja, Matthew, eto me u kuhinji, noću – starom riječnom ušću svjetla – i lupam li ga lupam. U kući vlada tišina.
Svi, zapravo, spavaju.
Ja sam za kuhinjskim stolom.
Tu smo ja i pisaći stroj – ja i stari PS, kao što je naš otac bez kojeg smo davno ostali tvrdio da je govorila naša odavno pokojna baka. Zapravo, zvala ga je stari PeS, ali osobno nisam od takvih jezičnih kaprica. Ja sam poznat po modricama i uravnoteženosti, kao i po visini, mišićavosti i bogohuljenju te povremenim ispadima sentimentalnosti. Ako ste kao većina ljudi, pitat ćete se hoću li se uopće gnjaviti da složim cijelu rečenicu, a kamoli razumijem li se u epiku ili pak Grke.
Katkad je dobro da vas tako podcijene, ali još je bolje kad to netko o vama shvati. Imao sam sreće: postojala je Claudia Kirkby.
Bio jednom dječak, sin i brat.
Da, uvijek smo mogli računati na nekog brata, a on je bio taj – jedan od nas petorice – koji je sve ponio na svojim leđima. Kao i uvijek, rekao bi mi tiho, namjerno i svaka bi mu bila na mjestu. U starom, zabačenom dvorištu grada, koji je i sam bio zabačen, bio je zakopan pisaći stroj, ali morao sam točno izmjeriti gdje, inače bi umjesto njega mogao iskopati pseću lešinu ili kakvu zmiju (što mi se oba puta i dogodilo). Računao sam, ako sam već našao i psa i zmiju, onda valjda ni stroj nije daleko.
Bilo je to savršeno blago, ali bez gusara.


Odvezao sam se dan nakon svog vjenčanja.
Odvezao iz grada.
Noću.
Kroz nepregledna, prazna prostranstva.
Sam grad bio je grub i udaljen svijet iz priča, vidio se iz daleka. Krajolik nalik na slamu, maratoni neba. Svuda uokolo primakla mu se divljina niskog grmlja i eukaliptusa i istina je, živa istina: ljudi su se ovdje pogrbljeno vukli. Ovaj ih je svijet iscrpio.
Pred bankom, blizu jednog od mnogobrojnih pubova, neka mi je žena pokazala put. Najuspravnija žena tog grada.
“Skrenite lijevo na Ulicu Turnstile, razumijete? Onda samo ravno jedno dvjesto metara, pa onda opet lijevo.”
Brineta, dobro odjevena, u trapericama i čizmama, s crvenom košuljom bez ukrasa, škiljila je zbog sunca samo na jedno oko. Izdao ju je samo obrnuti trokut kože, u dnu vrata, djelovao je umorno, staro, izbrazdano, poput drške na starom kožnom kovčegu.
“Jeste onda shvatili?”
“Shvatio.”
“A koji točno broj tražite?”
“Dvadeset i tri.”
“A, to vam onda trebaju stari Merchisonovi, je li tako?”
“Pa, ako ćemo pravo, baš i ne.”
Žena mi se približila pa sam joj sad primijetio zube, bijele i sjajne, ali opet žute, poput jarkog sunca. Kad je prišla, ispružio sam ruku pa smo sad tu bili ona i ja, njeni zubi i grad.
“Zovem se Matthew”, rekao sam, a ona se zvala Daphne.
Kad sam se vratio do auta, okrenula se i vratila od bankomata pred bankom. Čak je i svoj auto ostavila, pa sad tu stajala, s rukom na kuku. Gotovo sam već sjeo za volan, kad mi je kimnula i shvatila. Znala je ona gotovo sve na ovom svijetu, poput voditeljice televizijskog dnevnika.
“Matthew Dunbar.”
To je rekla, nije pitala.
I eto me tu, dvanaest sati vožnje od kuće, u gradu u koji nogom nisam kročio u svoju trideset i jednu godinu, a ispada da su me svi nekako očekivali.


Dugo smo se odmjeravali, najmanje nekoliko sekundi, sve je bilo širom otvoreno. Pojavili su se ljudi, tumarali ulicom.
Upitao sam je: “Što još znate? Znate li da sam tu zbog pisaćeg stroja?”
Otvorila je ono drugo oko.
Izložila ga podnevnom suncu.
“Pisaćeg stroja?” Sad sam je sasvim zbunio. “O čemu vi to, zaboga?”
Kao po komandi, neki je starac počeo vikati, pitao je da to nije možda njena vražja kartica koja sad na bankomatu zadržava druge pa je otrčala po nju. Možda sam joj mogao objasniti da u cijeloj toj priči stvarno postoji jedan stari PS, još iz doba kad su ih koristili u liječničkim ordinacijama, a tajnice po njima lupale. Nikad neću znati bi li je to zanimalo. Ono što znam je da me jako dobro uputila.
Ulica Miller: male pristojne kućice u tihom nizu kao na pokretnoj traci, sve ih je pržilo vrelo sunce. Parkirao sam, zatvorio vrata, prešao preko spaljenog travnjaka.