ponedjeljak, 14. rujna 2020.

Jodi Kantor i Megan Twohey ONA JE REKLA

 


REKLA JE

 

Pogovor (lipanj 2020.)

 

 

Jednog kasnog zimskog jutra, gotovo točno godinu dana nakon okupljanja u Los Angelesu, originalni tim koji je radio na istrazi Harveyja Weinsteina sjurio se na novi sastanak u redakciji vijesti. Sjele smo jedna uz drugu, a Rebecca Corbett, Dean Baquet i Matt Purdy visjeli su nam na leđima. Porota na suđenju Harveyju Weinsteinu u New Yorku spremala se izreći odluku.

 

U našoj skupini novinara nitko nije znao što se može očekivati. Napori da se Weinsteinu dokaže pravna odgovornost nisu bili pretjerano uspješni. Do tog dana u veljači 2020. godine gotovo je stotina žena javno optužila propalog producenta za razna nedjela, od uznemiravanja do silovanja. Ali većina se optužbi odnosila na događaje prestare da bi se dizale optužnice ili na uvredljivo ponašanje koje se nije moglo kvalificirati kao zločin. Tužitelji su upravo bili podignuli optužnicu protiv Weinsteina u Los Angelesu, ali pojedinosti tog slučaja još nisu bile poznate. Deseci navodnih žrtava sudili su se s Weinsteinom u privatnim parnicama, pokušavajući mu nametnuti financijske obaveze, ali prema uvjetima predložene nagodbe vrijedne 25 milijuna dolara, osiguravajuće kuće bi platile te zahtjeve. On ne bi morao priznati da je kriv za bilo što.

 

Mjesecima smo izvještavale sa suđenja u New Yorku, na svakom se koraku uvjeravajući kako je sve mnogo zamršenije nego što većina ljudi shvaća. Tužitelji su zbog optužbi za policijsku pogrešku bili prisiljeni odustati od jedne optužbe. Dvije žene u središtu slučaja, Jessica Mann i Miriam Haley, priznale su da su imale sporazumni seksualni odnos s Weinsteinom nakon navodnih napada i ostale su s njim u prijateljskoj vezi godinama. Mi smo znale da je takvo ponašanje bilo uobičajeno – gotovo da i ne postoji “savršena” žrtva silovanja, a obje su te žene imale profesionalne razloge za održavanje kontakta s producentom.

Također smo shvatile da se kod slučajeva složenih poput ovog gotovo nikad ne podigne optužnica. Pravosudni dužnosnici pretpostavljaju da velika zbrka sprječava porotu u donošenju osuđujuće odluke.

 

Weinstein je iskoristio faktor složenosti kako bi podigao žestoku i sveobuhvatnu obranu. On i njegovi odvjetnici tvrdili su da su Mann, Haley i druge svjedokinje zapravo manipulirale njime kako bi ostvarile profesionalne probitke. Cijeli je pokret #MeToo otišao predaleko. Weinstein je povukao pametan potez kada je unajmio odvjetnicu, a ona koju je odabrao, Donna Rotunno, postala je drska i provokativna glasnogovornica svih kojima je to smetalo. Nekoliko tjedana prije, usred suđenja, Megan je prilikom razgovora za podcast New York Timesa pitala Rotunno je li ikad bila seksualno napadnuta. “Nisam”, odgovorila je ona, “jer nikada sebi ne bih dopustila da se zateknem u takvom položaju.” Neki su slušatelji dali potporu stavu odvjetnice, ali mnogo ih je više bilo bijesno. Služeći se hashtagom #WhereIPutMyself (#GdjeSamSeZatekla) žrtve seksualnog nasilja opisivale su mjesta na kojima su napadnute, odbacujući svaku pomisao da su na bilo koji način bile odgovorne za ono što im se dogodilo. 

 

Dok smo sjedile tako blizu jedna drugoj, ubijajući duge minute do objave presude, znale smo što je na kocki. Iako je to suđenje bilo premali uzorak da bi postalo prava kušnja pokreta #MeToo, na njega se gledalo na takav način. Ako Weinstein, katalizator pokreta, bude proglašen nevinim, što bi to značilo za promjene u društvu koje su se već dogodile? Mi smo bile sigurne da će novinarski posao koji smo obavile opstati bez obzira na ishod, ali i bile svjesne da ako ga oslobode, novine možda ostanu jedine koje su Weinsteina pozvale na odgovornost. 

 

Čule smo riječ kriv. Dva puta. Weinstein je bio proglašen krivim za silovanje Mann i Haley, oslobođen ostalih optužbi i poslan ravno u zatvor da čeka presudu. Tužitelji su proširili granice odlučivanja koje žrtve seksualnog nasilja zaslužuju pravdu pred kaznenim sudom i pobijedili. Porota je povjerovala ženama i odlučila u njihovu korist. Kulturološka promjena koja je počela u novinama sada se probila i u sudnicu.

 

Izmijenile smo dug pogled i na trenutak bile same jedna s drugom u prepunoj redakciji.

 

Onda smo se uhvatile posla. Trebalo je zvati izvore i čuti njihove reakcije, onda napisati članke. Naši su kolege već dovršavali i slali tekstove: nije bila riječ o sporoj, pomnoj obradi teme, bile su to udarne vijesti koje je trebalo prenijeti što je brže i točnije moguće.

 

Jodi je nazvala Ashley Judd da bi joj tri minute staru vijest prenijela osobno. Tri su godine toliko puta nazivale jedna drugu nakon raznih događaja, a ovaj se poziv činio možda posljednjim. Judd, kao i uvijek odlučna, pustila je da joj se sve slegne. Sve što je pomogla pokrenuti. I što je sada dovršeno.

 

“Tako to treba biti”, rekla je Judd. “Tako to treba biti.”

 

Nakon toga, Jodi je nazvala Irwina Reitera, koji je djelovao zapanjeno kada je čuo da njegova nekadašnjeg šefa čeka dugogodišnji zatvor. “Taj je tip mislio da može sve što poželi”¸ rekao je. “Svi koji su radili za njega čuli su tisuću puta: 'Ja sam superman, ti nisi. Ja sam genij, a vi ste službenici.'” Kolegica je nazvala Rowenu Chiu, koja je svoju priču pričala sve samopouzdanije, dajući mnoge intervjue, ponosna na ono što je nadišla. “Na neki način, osjećam da je moj današnji život, svaki dan u kojem uživam, pobjeda nad Harveyjem”, rekla je.

 

Jednog jutra nekoliko tjedana poslije sjedile smo u sudnici, manje od metar iza Weinsteina osobno, i čekale presudu. Sudnica je bila puna, ušle smo u posljednjem trenutku: budući da se nije pojavio nitko tko bi podržao Weinsteina, dobile smo sjedala određena za njegove prijatelje i obitelj. Bilo je to 11. ožujka 2020. godine, a iako se uznemirujuće opasni novi virus širio planetom, malo je ljudi u New Yorku išta poduzimalo u vezi s time: u tom je trenutku tek nekoliko dodatnih štrcalica za dezinfekciju ruku djelovalo dovoljno.

 

Procedura se činila poznatom, poput zadnjeg kruga ciklusa koji smo znale. Šest žrtava koje su svjedočile sjedile su u prvom redu, naslanjajući se jedna na drugu, a nekoliko ih je dalo uznemirujuće izjave. Weinstein je odgovorio isprekidanim, dugim i pomalo ispričavajućim govorom, u kojem je ipak o sebi govorio biranim riječima. Irwin Reiter sjedio je nekoliko redova udaljen od njega, kao i Lance Maerov. I Gloria Allred bila je ondje; usprkos nedavnim problemima koje je imala, kao i njezina kći, Lisa Bloom, uspjela je zastupati Annabellu Sciorru, jednu od glumica koje su svjedočile protiv Weinsteina.

 

Sudac je odredio gotovo najtežu moguću kaznu: 23 godine. Weinstein je već napunio 67 godina i vjerojatno će ostatak života provesti u zatvoru. “Iako mu je ovo prva osuda, to mu nije bio prvi prekršaj”, rekao je sudac.

 

Nakon toga su Harveyja Weinsteina lisičinama vezali za njegova invalidska kolica i odgurali iz sudnice.

 

 

Nataša Mataušić DIANA BUDISAVLJEVIĆ - PREŠUĆENA HEROINA DRUGOG SVJETSKOG RATA

 

     ROĐENA OBEXER

 

     U uglednoj obitelji Obexer u Innsbrucku, glavnom gradu austrijske pokrajine Tirol, 15. siječnja 1891. rodila se djevojčica. Dali su joj ime Diana po rimskoj božici lova, a krstili u katoličkoj crkvi pod imenom Frida Olga. Bila je drugo dijete u obitelji Maxa Obexera (1863. – 1933.) i Amerikanke njemačkog podrijetla Anne r. Roese (1868. – 1915.). Njen brat Herman imao je tada već dvije godine (1888. – 1907.).

     Obitelj Obexer bitno je utjecala na razvoj Innsbrucka kao turističkog središta i klimatskog lječilišta. Djed Diane Budisavljević Michael Obexer (1826. – 1884.), trgovac tekstilom i investitor, već je u svibnju 1883. na kupljenom zemljištu u podnožju planinskog lanca Nordkette sagradio i otvorio ”Hotel et Pension Iglerhof”. Nakon velikog požara u kolovozu iste godine, u kojem je izgorio velik broj zgrada, započeo je gradnju novog izletišta ”Obexerhofa”, ali njegovo otvorenje nije dočekao. Nakon njegove smrti poslove je preuzeo Max Obexer, otac Diane Budisavljević. Dovršio je izgradnju ”Obexerhofa”, sagradio vilu ”Diana” i hotelu ”Iglerhof” dodao još jednu zgradu.

     Iz nepoznatih razloga 1890. prodao je dijelove hotelskog kompleksa izvjesnom Adolfu Zimmeru. ”Iglerhof” je 1890. dobio i službenu oznaku lječilišta pa je postao popularan i među inozemnim gostima. Od 1904. do 1908. Max Obexer bio je glavna i odgovorna osoba lječilišta. Početak Prvog svjetskoga rata prekinuo je njegov daljnji razvoj. Upravljanje hotelom preuzela je vojska i pretvorila ga u vojni lazaret, odnosno vojnu bolnicu. Ono što je preživjelo rat nije i mir. U hotelu je poslije rata bila stacionirana talijanska vojska, čime je nastavljena njegova devastacija. Tek će se 1924. hotel u jednom dijelu ponovo otvoriti za javnost, ali u vlasničkom udjelu više neće biti Maxa Obexera, koji je, čini se, svoj vlasnički udio prodao još prije početka rata. Nasljednik očevih poslova trebao je biti sin Herman. No on je zbog zdravstvenih tegoba bio upućen u Ameriku na liječenje. Umro je 1907. u New Yorku od posljedica leukemije. Diani Budisavljević je 1915. preminula i majka, a otac se oženio Johannom Janezić (1880. – 1963.), s kojom nije imao potomstva.

     Od svojih roditelja Diana Budisavljević naslijedila je energičnost, pedantnost i odgovornost prema sebi i drugima. Kao mlada djevojka, iako ljubiteljica životinja i prirode, bila je izvrstan lovac, voljela je glazbu i uvijek rado slušala Richarda Wagnera. Ni jedno ni drugo nije lako spojiti s njezinim nježnim, ženstvenim mladenačkim likom, no lov je svakako u to vrijeme bio jedna od uobičajenih zabava aristokracije. Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu. Početkom Prvoga svjetskog rata, želeći pomagati ranjenicima, upisala se na tečaj za medicinske sestre i njegovateljice (Pflegekurs) na Sveučilišnoj klinici u Innsbrucku. U to je vrijeme stanovala na adresi Anichstraße 24 nedaleko od Sveučilišne bolnice i Medicinskog fakulteta. Tu je vrlo vjerojatno, prema kazivanju Silvije Szabo, i upoznala svoga budućeg supruga dr. Julija Budisavljevića, koji je u to vrijeme radio kao asistent u kirurškoj bolnici. Ako je obitelj Obexer bila ugledna i poznata u Innsbrucku, obitelj Julija Budisavljevića jednako je tako bila ugledna, utjecajna i cijenjena u Hrvatskoj.

     Julije Budisavljević rodio se 1882.u Požegi  Njegov otac Budislav Bude Budisavljević Prijedorski (1843. - 1919.), književnik i veliki župan Ličke županije, bio je porijeklom iz sela Pećani u Lici, gdje se većina stanovnika preziva Budisavljević. Školovao se u Beču u školi za krajiške časnike. Zbog svojih sposobnosti i poznanstava, npr. s banom Ivanom Mažuranićem, brzo je napredovao u karijeri pa je 1901. postao i veliki župan Zagreba. Plemićku titulu Prijedorski naslijedio je od svoga pretka Marka Budisavljevića, natporučnika u Ličkoj graničarskoj regimenti, koji je zbog hrabrosti u borbi s Turcima od cara Franje Josipa II. dobio tu titulu i zvanje Prijedorski. Sa suprugom Herminom r. Albrecht imao je sedmero djece, četiri sina: Manu, Velju, Srđana i Julija, i tri kćeri: Olgu, Minku i Miru. Svoje je sinove školovao, a kćeri dobro udao.

     Među sinovima Bude Budisavljevića najpoznatiji je bio Srđan (1884.-1968.), između dva svjetska rata istaknuti član Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića, a od 1939. i njen predsjednik. Bio je ministar u jugoslavenskim vladama Cvetković-Maček i Dušana Simovića. Drugi svjetski rat proveo je kao član emigrantske jugoslavenske vlade u Londonu. U ožujku 1945., prema sporazumu Tito-Šubašić i zbog svojih antifašističkih stavova, izabran je za jednoga od triju namjesnika kralja Petra II. Karađorđevića, koji su u ožujku 1945. mandat za sastav nove prve poslijeratne vlade povjerili Josipu Brozu Titu. Na sprovodu Srđana Budisavljevića u Zagrebu 1968. okupila se tadašnja politička elita. Iz Beograda je došla i Jovanka Broz, rođena Budisavljević, supruga Josipa Broza Tita.

     Julije Budisavljević završio je medicinu 1907. na Medicinskom fakultetu u Innsbrucku. Isprva je radio na kirurškoj klinici doktora Schlofera kao volonter, a zatim kao asistent. Za vrijeme Balkanskih ratova (1912. - 1913.) na poziv Srpskog Crvenog krsta radio je u rezervnoj kirurškoj bolnici u Beogradu. Početkom Prvoga svjetskog rata mobiliziran je u austrougarsku vojsku i 1915. postao šef innsbručke klinike na Istočnom bojištu. U to je vrijeme vrlo vjerojatno upoznao nježnu i naočitu Dianu Obexer.

     Diana Obexer i Julije Budisavljević vjenčali su se u Innsbrucku 17. travnja 1917. Diana je tada imala 26, a Julije 36 godina. Sljedeće 1918. godine dobili su kćer Jelku (1918. – 2002.). Iz Austrije su se 1919. preselili u Zagreb, navodno zato što Julije nije htio prihvatiti austrijsko državljanstvo. U Zagrebu im se rodila druga kći Ilse (1920. – 2009.). Po dolasku u Zagreb Julije Budisavljević imenovan je redovnim profesorom na novoosnovanom Medicinskom fakultetu. Kad je 1919. osnovana Kirurška klinika u Draškovićevoj ulici (današnja Traumatološka bolnica), postaje njenim prvim predstojnikom. Bio je dekan Medicinskog fakulteta (1927./28.) i potpredsjednik Zbora liječnika Hrvatske.

     Po dolasku u Zagreb živjeli su najprije u Gundulićevoj ulici, a zatim su se na Dianinu želju, zbog parka i drveća koje ju je podsjećalo na šumama okruženi Innsbruck, preselili u veliki peterosobni stan na Svačićevu trgu 13. Dvije sobe u stanu bile su preuređene u privatnu liječničku ordinaciju njezina supruga s čekaonicom za pacijente. Kad je Julije 1950-ih otišao u mirovinu, dio stana su pregradili i ustupili jednoj obitelji. U prostranom, ugodno namještenom dnevnom boravku i danas dominiraju velika fotelja na kojoj je Diana voljela sjediti i ormar pun starinskih lutaka odjevenih u narodne nošnje europskih i nekih drugih zemalja koje je sakupljala. Sakupljala je i gramofonske ploče, u njenoj kolekciji našle su se ploče sa glazbom Richarda Wagnera, Giacoma Puccinija, Jacquesa Offenbacha, Julesa Masseneta, ali tu je bilo i plesne glazbe, pokoji valcer ili moderniji foxtrot. Ploče je kupovala u dućanu M. Druckera u Ilici 39.

 

petak, 11. rujna 2020.

Jurica Pavičić PROMETEJEV SIN

 

 

 

Jurica Pavičić

Prometejev sin

 











I.

 

Sveti Lazar, Izak i Modest: dan prvi

 

1.

 

Netom što je brod isplovio iz porta, sunce je zašlo. Purpurni zalazak još je kratko gasnuo iza prvog vijenca otoka, a onda je sve utonulo u tamu. Rano zimsko poslijepodne pojelo je sve – i nebo, i oblake, i mrkentu, i šumu, i obrise otoka, i ledenu vodu uokolo. Noć je pala, kao da nikad više neće svanuti.

Jedino što je svijetlilo u tom posljednjem, nepopustljivom mraku bio je salon putničkog broda. Žuta svjetla kabinske rasvjete žmirkala su nad podom od linoleuma, nad ovalnim separeima i sjedištima od skaja. Na tim istim sjedištima još su se u kolovozu gužvale horde turista. Ali sada – sredinom decembra – turista nije bilo. U rani zimski sumrak salon je bio tugaljivo pust.

Gorki Šain sjedio je sam u kutu velikog separea. Gledao je kako s onu stranu prozorskih okana mrak proždire nebo i more. A kad je vani sve postalo crno, zatvorio je oči. Osluškivao je zvukove. Zvukove koje je toliko puta slušao i dobro poznavao.

Dok je brod još bio u zaljevu, makinja je radila monotono i mirno, udari su u oplatu bili slabi, a škripa blaga. Kad je brod izašao na kanal, zvukovi su se promijenili. Zvuci makinje postali su bučniji, a udari valova mukliji i teži. Bok se broda povijao uz obeshrabrujuću škripu.

Zimsko je jugo ojačalo. Da popodne nije krenuo na put, pomisli, sutra možda ne bi ni mogao. Već će ujutro liniju obustaviti dok se vrijeme ne smiri.

Otvorio je oči. Osim njega, u salonu je bilo pet ili šest putnika i konobar brodskog bifea. Suh i sijed, konobar je izgledao biblijski staro. Kretao se u uskom četverokutu između aparata za kavu, frižidera i šanka, ponavljajući sporo i drhtavo iste pokrete kakve vjerojatno obavlja desetljećima. Skuhao je jedan espreso, nekom od putnika natočio vinjak, krpom prebrisao aparat i sudoper. Kratko je piljio u ekran televizora. A onda se konobar zagledao u jednu od putnica koja mu je iz nekog razloga skrenula pažnju. Napustio je šank te sporim, nesigurnim koracima prišao ženi. Obazrivo joj je stegao ruku. Ona mu je odgovorila stiskom i kimnula.

Gorki pogleda putnicu pomnije. Nosila je crninu – dakle, to što je vidio bilo je žalovanje. Ožalošćena je bila odjevena strogo, ali otmjeno i dobro, predobro za salon popodnevnog broda u prosincu. Razmjerno pravilna lica, činila se gotovo lijepom. Ali u pogledu i izrazu lica imala je nešto odbojno što je rastjerivalo svaku simpatiju. Gorki ju je promatrao. Bio je siguran da to lice odnekud pamti. Ali memorija bivšeg policajca ovaj ga je put izdavala. Nije se mogao sjetiti ni otkud to lice zna, ni od kada.

Nakon dugog radnog dana bio je umoran. Zatvorio je opet oči prepuštajući se šumovima – škripi metalnih madira i huci mora. Naposljetku je kliznuo u san, neopazice i blago.

Probudila ga je promjena. Zvukovi su bili drukčiji. Brodski motor radio je teže i napregnutije, a brod se počeo ljuljati od udara vala u mezobandu. Zakrenuli su kurs. Prošli su rt, približavaju se Škoju.

Ustao je da protegne noge. Izišao je iz salona na gornju kuvertu trajekta.

Dok je spavao, more je zbilja ojačalo. Valovi južine nadirali su s jugoistoka tvoreći pjenaste kreste koje su se bjelasale u mraku. Brod se nadimao i hripao, uzdizao se na valovima i ponirao natrag u bezdan. U daljini su se već vidjela svjetla Škoja. Nakon dva sata plovidbe bližili su se cilju.

Ozreo se. Na palubi osim njega nije bilo nikoga. Ispod, u duplji garaže, počivali su automobili ukrcani na trajekt. Bilo ih je malo – dva ili tri osobna, jedan kamion s ceradom i jedna ribarska hladnjača. Jedan od automobila skrenuo mu je pažnju. Bio je to tamni furgon pogrebnog poduzeća.

Sišao je metalnim skalama u garažu. Približio se pogrebnom vozilu – ali kroz zatamnjeno staklo nije vidio ništa. Zašao je za stražnju stranu furgona i spazio križ naslonjen na staklo. Škrtog svjetla bilo je taman dosta da može pročitati natpis na križu od svijetlog drva.

 

Agata Matulov

1937. – 2019.

 

Lecnuo se i izmaknuo od furgona. Popeo se skalama natrag i pogledao put kabine. Žena u crnini sjedila je na istom mjestu. Sad se sjećao gdje je i kad već vidio njezino lice.

Starački kantunal, neuredan, pun sirupa, lijekova i razbacanih papirnih maramica. Starica koja se rijetko diže, loše vidi i teško diše, ali je perfektno bistra i oštra uma. A ta starica ima sliku na kantunalu. Na slici dvoje ljudi – njezino dvoje djece. Visoki muškarac u ogrtaču Burberry. I žena pravilna, ali izdužena lica. Tada i tamo ju je vidio. Na uokvirenoj slici, na kantunalu Agate Mat­ulove.

Znači, stara Agata je umrla, pomisli Gorki. Prevrtao je u umu informaciju koju je upravo spoznao, zagledan u mokro ništa.

Vlažna južina i dalje je šibala rastjerujući kroz noć mokre kapljice. Ali valovi su se smanjivali. Brod je ulazio dublje u zaljev, a roj svjetala u dnu vale bivao je sve veći i jasniji. Uskoro su se mogla raspoznati stabla, kuće i mul od nabacanog kamenja.

Bok broda počeo je vibrirati uz tiho brujanje. Počela je manovra. Brod je zašijao krmom da provu upravi prema gatu. Putnici u salonu stali su navlačiti kapute i krenuli put izlaza. Ne i Gorki. Stajao je na istom mjestu i promatrao prizor koji nije vidio godinama.

Kapelica na Punti Ružarice. Gat. Lanterna. Zgrada zadruge, zgrada bratovštine, općinski dom s tornjem i satom. Zvonik crkve, koji je jedini osvijetljen sjajio u zimskom polumraku. Ispred svega – mandrač, a u mandraču barke koje se ljuljaju na mareti. Iza toga, iza prvog reda, ništa se nije vidjelo. Sve što je bilo iza pojeo je mrak, ali Gorkom nije trebalo svjetlo da zna što tamo ima. Znao je svaku kalu, kuću i vrt, svaki popločani odvojak, suhozid i maslinik.

Mornari su vezali konope, brod se akoštao. Trajekt je spustio pramčanu platformu uz bučni tresak. Putnici su počeli izlaziti, a Gorki je i dalje stajao na palubi i promatrao odredište svog puta. Gledao je Škoj, a štumik mu se skupio u gvalju neočekivane, jake zlovolje. Vratio mu se isti onaj osjećaj koji je pamtio, osjećaj kojeg se bojao. Nije ni ugazio nogom na tlo, a osjećaj je već bio tu.

Svugdje, samo ne ondje, pomislio je.

Pomislio je to, ali i odmah suzbio tu beskorisnu misao. Zgrabio je torbu i krenuo put izlaza.

 

srijeda, 26. kolovoza 2020.

Elena Ferrante od A do Ž

 

 A kao anonimnost

Elena Ferrante umjetničko je ime pod kojim misteriozna talijanska autorica objavljuje još od 1992. Obrazlažući razloge u pismu svom izdavaču uoči objavljivanja svojeg prvog romana, Mučna ljubav, napisala je: „Vjerujem da knjige, jednom kad su napisane, nemaju potrebe za svojim autorima. Ako imaju što poručiti, prije ili poslije, naći će svoje čitatelje; ako nemaju – neće.”

O tome tko stoji iza pseudonima, ne zna se mnogo, ali ono što je sigurno jest da je riječ o osobi koju vodeći svjetski kritičari i teoretičari smatraju jednim od najvažnijih imena suvremene svjetske književnosti. Što mi u Profilu mislimo o tome tko se krije iza toga? Čuli smo razna nagađanja, volimo i mi raspravljati o njima, ali naš je stav ovaj: mi smo ponosan izdavač romana iznimne talijanske autorice Elene Ferrante i njezini tekstovi jedino su što nam je važno. I, da, dopuštamo da živimo u zabludi, ali mi ne sumnjamo da je riječ o ženi.

 

B kao Badurina

Ana Badurina hrvatski je glas Elene Ferrante, sjajna prevoditeljica koja je dosad na hrvatski prevela sve njezine romane ili više od 2500 stranica njezine proze. Ana Badurina predsjednica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, a Elena Ferrante jedna je u nizu talijanskih autora koje je dosad prevela. Zanimljivo, na svjetskoj razini za uspjeh Elene Ferrante zaslužna je još jedna Ana; Ann Goldstein koja je zahvaljujući uspjehu ovih romana i
specifičnim okolnostima vezanim uz lik i djelo same autorice, postala jedna od najpoznatijih prevoditeljica našeg doba.

C kao Cerrullo

Raffaella Cerullo, genijalna, nesretna, čudesna, dijabolična, veća-od-života Lila, nezaboravan lik Genijalne prijateljice.

Ć kao ćakula

S iznimkom Mučne ljubavi, romani Elene Ferrante pisani su naizgled jednostavnim stilom; lako se probijate kroz njih, a iskustvo čitanja pomalo je nalik slušanju vještog pripovjedača koji vam iznosi ćakule o životima drugih. Dojam je dodatno pojačan time što se Ferrante voli poigravati obrascima žanrovske književnosti, voli prekinuti radnju na najzanimljivijem dijelu, ne voli se razbacivati viškom riječi, suvišnim pridjevima i inim. No to je tek krinka. Taj naizgled „pa i ja mogu tako pisati“ stil najteže je postići, pisanje koje zahtijeva jako, jako puno znanja i vještine. Nema sumnje, tko god ona bila, riječ je o iznimno obrazovanoj osobi, onoj kojoj s lakoćom polazi za rukom ono najteže – pisati kao da je svjesna svakog slova tradicije, ali istodobno kao da ništa prije nje nije postojalo.

Č kao čežnja

Junaci Elene Ferrante od najmanjih nogu čeznu za nečim; više pažnje, boljim izgledom, boljim statusom, više novca, više ljubavi, više istine... Baš kao i većina nas.

D kao Dani zaborava, d kao dijalekt

·         Dani zaborava prvi su roman Elene Ferrante objavljen u Hrvatskoj. Zašto smo baš njega objavili prvoga? Pa zato što smo ga prvog pročitali  i postali bezumno zaljubljeni u Ferranticu, a htjeli smo da se hrvatski čitatelji zaljube onako kako smo se i mi zaljubili. A iskreno, znali smo da ćemo ako startamo s Genijalnom, morati čekati barem dvije godine da ga objavimo. Bez obzira na to što je Genijalna tad žarila i palila svijetom, nismo mogli čekati. I nikada nismo požalili tu odluku.

·         Dijalekt u Ferrantičinim romanima, barem onima smještenim u Napulj, odrednica je između siromaštva i situiranosti, nepogrešiv znak koji smješta lik u točno određenu klasu. No ovi su romani pisani visokoknjiževnim stilom, a skliznuća u dijalekt minimalna su, prisutna tek s oznakama (prešli su na dijalekt, skliznula je u dijalekt...).

 

Đ kao đavli

Fašisti, kamatari, kamoristi, preljubnici, nasilni muževi, nasilni očevi, nezainteresirani promatrači, patrijarhalne svinje... Podug je popis grijeha loših muškaraca, ne samo u Genijalnoj prijateljici nego i u Mučnoj ljubavi, Danima zaborava; ali i Lažljivom životu odraslih.

Dž kao džungla na asfaltu

Ovu metaforu koristimo kao metaforu za Napulj; zaseban lik Ferrantičinih romana, u svoj njegovoj prljavštini i veličanstvenosti.

E kao Enzo

Divni, pouzdani, predani Enzo. Zaljubljen u Lilu od malih nogu, Enzo je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, apsolutno pozitivan muški lik u svim njezinim romanima.

F kao feminizam

Romani Elene Ferrante govore o odrastanju, obitelji, braku, društvu, različitim fazama života, politici, ekonomiji, klasnoj borbi... No ono što ih sve spaja jest to da su prvorazredna feministička literatura.

H kao HBO

Krajem 2018. prikazana je prva sezona serije Genijalna prijateljica, a ove godine prikazana je i druga koja prati radnju drugog nastavka. Serija je nastala kao koprodukcija HBO-a, RAI Fictiona, TIMvisiona i Fandanga. Odabir glumaca za seriju trajao je čak osam mjeseci, a u njemu je sudjelovalo gotovo 9000 djece i 500 odraslih iz cijele Kampanije. Na seriji je radilo oko 150 glumaca i 5000 statista, a za potrebe serije izrađeno je gotovo 20 tisuća kvadratnih metara scenografije.

 

G kao Greco, g kao Giovanna, g kao Genijalna

·         Elena Greco, znana i pod nadimkom Lenuccia ili Lenù, drugi (ili možda prvi) dio glavnog ženskog tandema iz Genijalne prijateljice. Ništa manje genijalna od Lile, samo možda stabilnija, manje autodestruktivna i spremnija za kompromise.

·         Giovanna je djevojčica koja postaje djevojka, glavna junakinja Lažljivog života odraslih, još jedna iz plejade nezaboravnih junakinja Elene Ferrante.

·         Genijalna prijateljica.

I kao intenzivno

Iznimno intenzivno najčešći je opis iskustva čitanja ovih romana. Samo utipkajte njezino ime i bit ćete preplavljeni komentarima o besanim noćima, gubljenju u njezinu svijetu i zaboravljanju na sve ostalo. Svijet može otići kvragu dok je čitate i neće vas biti briga, mogao bi biti zajednički nazivnik svih komentara. U tome su suglasni kako obični čitatelji, tako i horde onih slavnih. Čarolija koja vam postane jasna onog trenutka kad okrenete prvu stranicu bilo kojeg od djela Elene Ferrante.

J kao jug

Jug Elene Ferrante nije ušminkana razglednica s bezbrižnim domorocima ovisnima o suncu. Ona piše o jugu u kojem iako živiš u gradu na moru, nikad nisi otišao na kupanje, o kompleksnim, teško razmrsivim obiteljskim odnosima, snažnim, osebujnim ženama, duboko ukorijenjenom patrijarhatu. Ona piše o onom jugu koji doista postoji; snažnom, užasnom, napornom, zahtjevnom, beskompromisnom i predivnom jugu.

K kao kćeri

Malo tko zna pisati o kćerima i majkama i njihovu odnosu kao što to zna Ferrante, pogotovo kad su u pitanju bolna, neuralgična mjesta tog odnosa, obrasci koji se prenose s koljena na koljeno.

L kao Lažljivi život odraslih

Željno iščekivani roman Elene Ferrante, prvi roman nakon tetralogije Genijalna prijateljica. Ujedno i njezin sedmi prijevod na hrvatski.

LJ kao ljubav

Prijateljska ljubav, ljubav roditelja i djece, romantična ljubav; Elenu Ferrante zanima ljubav u svim njezinim licima, bez obzira na to koliko (ne)sretna ona bila. Prijateljska je često određena rivalstvom, ljubomorom, zavišću; ljubav roditelja i djece, preciznije njihov odnos, najčešće je izvor traume, a romantična ljubav u pravilu je ili opsesivna ili nesretna ili neuzvraćena. Zvuči kao loša preporuka, zar ne? Hm, samo ako je niste čitali.

M kao Mučna ljubav, m kao Modra vila

·         Mučna ljubav, prvi roman Elene Ferrante objavljen 1992.

·         Modra vila, Lilin prvi i zadnji literarni pokušaj. Okidač za mnogošto u njezinu životu.

N kao Netflix

Ovog proljeća objavljena je vijest da će Netflix u suradnji s talijanskom produkcijskom kućom Fandango producirati ekranizaciju Lažljivog života odraslih. Fandango je jedan od producenta serije Genijalna prijateljica koja se prikazuje na HBO-u. Nestrpljivo iščekujemo daljnje informacije.

NJ kao nježnost

Nježnost je emocija koje ima jako malo u prozi Elene Ferrante, baš kao što je malo i utjehe. Koliko god paradoksalno zvučalo; ništa od toga neće vam nedostajati.

O kao Oliviero

Dobronamjerna učiteljica koja je među prvima prepoznala genijalnost i Lile i Elene, a u slučaju potonje uvelike zaslužna za njezino daljnje školovanje. Na žalost, nedovoljno jaka da se istinski potrudi oko Lile i prijeđe preko ponašanja njezinih roditelja i pruži joj istinsku pomoć. Umjesto oslonca postala je Lilino prvo veliko životno razočaranje.

P kao prijevodi

Elena Ferrante prevodi se na više od 40 jezika, a njezini romani dosad su prodani u milijunima primjeraka. U odsutnosti autorice, u nizu tih zemalja njezini prevoditelji zasluženo su postali prepoznatljiva lica u javnosti.

R kao rajon, r kao redovi

·         Rajon je iznimno važna topografska odrednica, povijesno-administrativna cjelina, koja se provlači u više romana. Dakle, nije četvrt, nije kvart, nije okrug, nego je baš – rajon.

·         Lažljivi život odraslih dosad je objavljen u Italiji i Francuskoj, a u objema zemljama izlazak romana obilježili su redovi fanova pred knjižarama.

S kao Sarratore, Nino Sarratore

Fatalni muškarac i Lilina i Elenina života. Isprazan, nevjeran, u biti potkapacitiran muškarac koji im se našao na putu, a one su prekasno shvatile o kakvom je tipu riječ. Zanimljivo, nijedan lik kod Elene Ferrante ne budi tako snažne emocije kao Nino, iako su njegovi grijesi, barem pred očima zakona, neusporedivi s grijesima ostalih. S jednom važnom razlikom, njegovi grijesi tiču se onog najintimnijeg; ljubavnog razočaranja i izdaje.

Š kao šutnja

Šutnja motivirana željom za zaštitom, šutnja zbog povrijeđenosti, šutnja zbog razočaranja, šutnja zbog osvete, šutnja zbog ponosa... Likovi u ovim romanim često šute i/ili prešućuju. Treba li napominjati da zbog toga i nemilo pate?

T kao tetralogija

Tetralogija Genijalna prijateljica ciklus je romana koji je Eleni Ferrante donio svjetsku slavu. Sama autorica na ovaj ciklus nikad nije gledala kao serijal već kao jednu knjigu podijeljenu u četiri dijela. Tu njezinu želju poštovali smo i u svojim izdanjima; pa tako na svakom od njih postoji oznaka Genijalna prijateljica, Genijalna prijateljica – drugi dio, Genijalna prijateljica – treći dio, Genijalna prijateljica – četvrti i posljednji dio. U skladu sa željama same autorice nikad nismo posegnuli za oznakom, koja je počela na engleskom govornom području, a onda uzela maha i u ostatku svijeta – napuljski ciklus.

U kao učenje

Učenje, školovanje, obrazovanje od presudne su važnosti za emancipaciju i ekonomsku nezavisnost ženskih likova, ali i nulta točka i osnovni alat za razumijevanje svijeta i samog sebe.

V kao Vezice, v kao Vittoria

·         Vittoria – jako, jako zanimljiv ženski lik iz Lažljivog života odraslih.

·         Vezice su roman Domenica Starnonea, prošle godine objavljen na hrvatskom u prijevodu Tatjane Peruško, a zamišljen kao literarni odgovor Danima zaborava.

 

Z kao zajedništvo

Zbog epidemije korone objava romana Lažljivi život odraslih, predviđena za 9. lipnja, zajedničkom odlukom izdavača iz više od 26 zemalja kolektivno je prebačena na 1. rujna. Ukratko, odlučili smo biti solidarni i ne odustati od ideje zajedničkog lansiranja.

Ž kao žene

Olga, Delia, Amalia, Lile, Nunzia, Elena, Elenina majka, Melina, Pinuccia, Ada, Adele, Mariarosa, Gigliola, Nadia... Uskoro ćete upoznati Giovannu, Vittoriju, Giulianu, Angelu, Idu... Njihovi životi, njihove sudbine, umješnost pisanja o njima čine ovaj iznimni opus „književnom enciklopedijom ženskih života”, da se poslužimo definicijom književne teoretičarke i sveučilišne profesorice Maše Grdešić.

ponedjeljak, 17. kolovoza 2020.

Erling Kagge HODATI KORAK PO KORAK


  

Erling Kagge

Hodati korak po korak

S norveškog preveo Bekim Sejranović

 










Jednog dana moja baka više nije mogla hodati.

Tog je dana umrla. Tjelesno je bila živa još neko vrijeme, ali nova, umjetna koljena koja su joj opera­cijom ugradili bila su istrošena i nisu je više mogla nositi. Budući da je morala ležati u krevetu, izgubila je svu snagu u mišićima. Probavni je sustav također otkazao. Srce je kucalo sve sporije, a puls je postao neravnomjeran. Pluća su uzimala sve manje i manje zraka. Pri kraju života borila se za svaki uzdah.

U to su vrijeme i moje dvije kćeri bile sa mnom doma. Mlađa, Solveig, imala je samo 13 mjeseci. Dok je njezina baka kopnjela i skupljala se u fetusni položaj, Solveig je osjetila kako je vrijeme da nauči hodati. Podignula bi ruke iznad glave, uhvatila se za moje prste i tako bi teturajući uspjela prijeći preko dnevnog boravka. Svaki put kada bi Solveig ispustila moje prste i pokušala sama napraviti nekoliko koraka, otkrila bi što je dolje, a što gore, kao i razliku između toga što je kratko, a što dugačko. Kada se spotaknula i udarila čelom o rub stola, osjetila je kako je nešto tvrdo, dok je nešto drugo meko.

Početi hodati možda je najopasnija stvar koju mo­raš naučiti tijekom života.

Kada bi raširila ruke ne bi li održavala ravnotežu, uspijevala bi prijeći preko cijelog dnevnog boravka. Nesigurnost ju je primoravala da hoda kratkim kora­cima u taktu staccata. Gledajući je, u početku sam bio iznenađen kako su se njezini nožni prsti širili. Kao da se njima pokušavala držati za pod. Dječje stopalo još uvijek ne zna da je stopalo. Ono želi biti leptir ili jabuka, tako čileanski pjesnik Pablo Neruda započinje svoju pjesmu Stopalu od njegova djeteta.

 

Zatim je Solveig malo sigurnijim korakom izašla kroz otvorena vrata terase van u vrt. Njezina stopala više nisu doticala kućni pod, nego Zemljinu površinu. Travu, kamenje, zemlju, uskoro i asfalt. Dok bi hodala, jedan dio njezine osobnosti – tem­perament, radoznalost i volja – dolazili su do izražaja. Možda i griješim, ali kad vidim dijete koje hoda, postajem još uvjereniji kako je radost pri otkrivanju i svladavanju nečeg novog najjača sila koja postoji.

 

Staviti nogu pred nogu, istražiti i prekoračiti – to nam je u prirodi. Putovanje nije početak, ono je završetak.

Kada je moja baka bila rođena, u Lillehammeru, 93 godine prije Solveig, svi u obitelji koristili su noge kad su htjeli stići od jednog do drugog mjesta. Da je baka htjela putovati nekamo daleko, mogla je sjesti na vlak, ali nije imala mnogo razloga napuštati Lillehammer. Umjesto toga svijet je došao k njoj. Još dok je bila mlada, u njezin kraj, Oppland, počeli su stizati masovno proizvedeni automobili, bicikli i avioni. Baka mi je pričala kako ju je njezin tata, moj pradjed, vodio na Mjøsu, najveće jezero u Norveškoj, da vide zrakoplov. Pričala je to toliko uživljena da bi čovjek pomislio kako se to dogodilo jučer. Nebo više nije pripadalo samo pticama i anđelima.

 

subota, 1. kolovoza 2020.

PRAVILA NAGRADNE IGRE

                                   



Na temelju 69. Zakona o igrama na sreću (NN 87/09, 35/13, 158/13, 41/14 i 143/14) i Pravilnika o priređivanju nagradnih igara (NN 8/10) PROFIL KNJIGA d. o. o., Zagrebačka 23, 10360 Sesvete, OIB 43192548848, donosi sljedeća


                                         PRAVILA NAGRADNE IGRE

                               „Elena Ferrante: LAŽLJIVI ŽIVOT ODRASLIH“

Članak 1. Priređivač

Priređivač nagradne igre jest PROFIL KNJIGA d. o. o., Zagrebačka 23, 10360 Sesvete, OIB 43192548848.

Članak 2. Svrha nagradne igre

Nagradna igra priređuje se s ciljem promidžbe novog romana Elene Ferrante LAŽLJIVI ŽIVOT ODRASLIH uoči njegova objavljivanja 1. rujna 2020. godine.

Članak 3. Trajanje nagradne igre

Nagradna se igra provodi od 3. kolovoza 2020. do 24. kolovoza 2020. i organizira se u okviru prednarudžbi novog naslova Elene Ferrante LAŽLJIVI ŽIVOT ORASLIH. Trajanje same prednarudžbe je od 03. kolovoza do 31. kolovoza.

Članak 4. Fond nagradne igre i vrijednost svake nagrade iz nagradnog fonda

Fond nagradne igre sastoji se od sljedećeg:

1. nagrada: noćenje s doručkom u Hotelu Esplanade Zagreb za 1 osobu od 29. kolovoza do 30. kolovoza, novi roman Elene Ferrante LAŽLJIVI ŽIVOT ODRASLIH i platnena vrećica; vrijednost: 1.310,59 kune;

2. nagrada: platnena vrećica i komplet svih naslova autorice Elene Ferrante u izdanju Profil Knjige; vrijednost: 729,05 kuna;

3. nagrada: platnena vrećica i tetralogija GENIJALNA PRIJATELJICA autorice Elene Ferrante u izdanju Profil Knjige; vrijednost: 531,05 kuna

Ukupna vrijednost nagradnog fonda iznosi 2.570,69 kunu. Priređivač se obvezuje uplatiti 5 % ukupne  vrijednosti nagradnog fonda u korist Crvenog križa Republike Hrvatske.

Članak 5. Uvjeti za sudjelovanje u nagradnoj igri

U nagradnoj igri sudjeluju svi kupci koji u vrijeme prednarudžbe novog naslova Elene Ferrante LAŽLJIVI ŽIVOT ODRASLIH naruče navedeni naslov od 3. kolovoza do 24. kolovoza. Narudžbe zaprimljene od 25. kolovoza ne ulaze u nagradnu igru. Za sudjelovanje u nagradnoj igri potrebno je narudžbu poslati na e-adresu prodaja@profil.hr zajedno s podatcima naručitelja (ime, prezime, adresa za dostavu i telefon za kontakt). Uvjeti za naručivanje naslova u prednarudžbi te podatci potrebni za automatsko sudjelovanje u nagradnoj igri bit će iskazani u posebnoj objavi na stranici Profil Knjige na Facebooku.
 
Sudjelovati mogu isključivo punoljetne osobe s prebivalištem u Republici Hrvatskoj. Zaposlenici Priređivača ne mogu sudjelovati u nagradnoj igri kao ni članovi njihove uže obitelji.

Članak 6. Postupak izvlačenja dobitnika nagradne igre

Nakon završetka naručivanja naslova u okviru prednarudžbe, čiji je rok definiran u članku 3. ovih PRAVILA NAGRADNE IGRE, drugog kalendarskog dana slučajnim će se odabirom izvući dobitnik. Tročlana komisija utvrdit će jesu li dobitnici nagradne igre sudjelovali na način kao što je iskazano u objavi na Facebooku, odnosno jesu li naručili knjigu, što je uvjet sudjelovanja u nagradnoj igri.
Imena dobitnika bit će objavljena u posebnoj objavi na stranici Profil Knjige na Facebooku istoga dana kada će se i provoditi slučajni odabir, a nakon zaprimanja privole dobitnika prema članku 11. ovih Pravila nagradne igre.

Članak 7. Rok za podizanje nagrade i način preuzimanja nagrade

Dobitnike nagrade Priređivač će kontaktirati usmenim i pisanim putem. Ako dobitnik 1. nagrade nije u mogućnosti ostvariti noćenje u Hotelu Esplanade, zaprimit će preostale nagrade poštanskim putem u što kraćem roku. Nagrada noćenja u Hotelu Esplanade u tom se slučaju poništava. Ako je dobitnik 1. nagrade u mogućnosti prihvatiti i ostvariti noćenje u Hotelu Esplanade, preostale će nagrade (novi roman Elene Ferrante LAŽLJIVI ŽIVOT ODRASLIH i platnenu vrećicu) zaprimiti prilikom dolaska u Hotel Esplanade 29. kolovoza.
Dobitnici 2. i 3. nagrade zaprimit će nagradu poštanskim putem zajedno s naručenom knjigom. Preuzimanjem nagrade prestaju sve daljnje obveze Priređivača prema dobitnicima.
Nagrade se mogu ostvariti isključivo u obliku kako su iskazane i ne mogu se zamijeniti za novac.

Članak 8. Uvjeti pod kojim se nagradna igra može otkazati i način izvlačenja ako se u nagradnu igru uključi manji broj sudionika od broja nagrada

Nagradna igra može se prekinuti samo u slučaju da nastupe okolnosti za koje Priređivač nije odgovoran, odnosno koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.
Ako nastupe okolnosti zbog kojih Priređivač mora otkazati nagradnu igru i na koje nije mogao utjecati, Priređivač će natjecatelje o prekidu nagradne igre obavijestiti u posebnoj objavi na svojoj stranici na Facebooku.
Ako se u prednarudžbu naslova uključi manji broj naručitelja od broja ostvarivih nagrada, dodijelit će se onoliki broj nagrada koji odgovora broju naručitelja knjige.
Priređivač i osobe koje sudjeluju u provođenju i organizaciji nagradne igre ne odgovaraju za moguću štetu koja bi mogla proizlaziti iz nagrada ili realizacije 1. nagrade te ne odgovaraju za nepotpune i netočne podatke prilikom naručivanja naslova u prednarudžbi, a koja je uvjet za sudjelovanje u nagradnoj igri.

Članak 9. Objava pravila

Pravila počinju vrijediti nakon što im Ministarstvo financija dade svoju suglasnost te će uz sve potrebne podatke, kao što su urudžbeni broj i datum izdavanja suglasnosti koje će im dodijeliti Ministarstvo financija, biti objavljena na stranici Profil knjige na Facebooku na dan početka prednarudžbi romana LAŽLJIVI ŽIVOT ODRASLIH, odnosno na dan objavljivanja nagradne igre, 3. kolovoza 2020.

Članak 10. Nadležnost općinskog suda i rješavanje pritužbi

Sve sporove koji bi mogli proizaći Priređivač će pokušati riješiti mirnim putem, a u suprotnom ugovara se nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu.
Priređivač se obvezuje sve pritužbe i reklamacije riješiti u što kraćem roku.
 
Članak 11. Pravila korištenja osobnih podataka

Priređivač će poduzeti sve razumno potrebne mjere da bi osigurao da se osobni podatci sudionika u nagradnoj igri obrađuju i koriste na siguran način i u suglasnosti s primjenjivim zakonodavstvom. Osobni podatci prikupljeni u svrhu provedbe ove nagradne igre neće se koristiti u druge svrhe. Prilikom kontaktiranja dobitnika od njih će se zatražiti privola za objavu imena i prezimena na stranici na Facebooku. Ako dobitnik ili dobitnici odbije/odbiju dati privolu, njegovo ime, odnosno imena neće biti objavljeni na Facebookovoj stranici Priređivača.




U Zagrebu, 29. srpnja 2020. Profil Knjiga d. o. o.

Rješenje Ministarstva financija:
KLASA: UP/I-460-02/20-01/316 URBROJ: 513-07-21-01-20-2
Zagreb, 30. srpanj 2020.

utorak, 14. srpnja 2020.

Holly Miller TI, U MOM SNU


Holly Miller
Ti, u mom snu
S engleskog preveo Dražen Čulić

1. Callie

Joele, stvarno mi je žao. Vidjeti te opet na onaj način… Zašto sam sjela na taj vlak? Trebala sam čekati sljedeći. Ništa se ne bi promijenilo. Ionako sam propustila svoju stanicu, a na vjenčanje smo zakasnili.
Jer sam cijelim putem do Londona samo mislila na tebe, na ono što si mogao napisati u poruci koju si mi dobacio. A kada sam je konačno otvorila, toliko sam dugo buljila u nju da je izlaz Blackfriars došao i prošao prije nego sam opet podignula pogled.
Također, postojalo je more stvari koje sam ti željela – trebala reći. Ali um me jednostavno izdao kada sam te ugledala. Možda sam se i plašila da ću reći previše.
Ipak, što ako je danas bio taj dan, Joele? Što ako sam ti danas posljednji put vidjela lice, čula tvoj glas?
Vrijeme prolazi, a ja znam što donosi.
Voljela bih da sam ostala. Samo još nekoliko minuta. Žao mi je.

                                                                     
 2.  Joel
Jedan je ujutro, a ja stojim gol do pasa na prozoru u svom dnevnom boravku. Nebo je još mirno i načičkano zvijezdama, Mjesec kao od mramora.Steve, moj susjed, svaki će čas izići iz stana iznad moga. Spustit će se do auta, a beba će se bijesno koprcati u nosiljci. Usred noći vodi Poppy na vožnju, pokušava je smiriti ne bi li zaspala uza zvu­kove kotača i njegove snimke zvukova životinja s farme.
Evo ga. Koraci mu pospano odjekuju po stubama, Poppy kmeči. Nikad ne zna kako treba otvarati naša ćudljiva prednja vrata. Gle­dam ga kako se približava autu, stišće daljinski, oklijeva. Zbunjen je, zna da nešto nije kako treba. Ali mozak mu još nije stigao do toga.
Konačno mu sviće. Psuje, stavlja ruku na glavu. Ne vjerujući, dva puta obilazi vozilo.
Žao mi je, Steve – da, sve četiri gume. Netko ih je definitivno ispustio. Večeras nećeš nikamo.
Na trenutak stoji kao kip, osvijetljen sterilnim svjetlom ulične lampe. Onda ga nešto nagna da se zagleda ravno u prozor kroz koji gledam.
Ostajem pribran. Dok se god ne pomaknem, skoro mu je ne­moguće vidjeti me. Rolete su zatvorene, stan je tih i mračan kao umorni gmaz. Ne može znati da su mi oči prislonjene uz jedini prorez. Da sve gledam.
Na trenutak su naši pogledi kao zavareni zajedno, onda on skreće svoj i odmahuje glavom, a Poppy pozdravlja ulicu pravo­vremenim vriskom.
U susjednoj kući pali se svjetlo. Ulica više nije u mraku, s prozora se čuje težak uzdah. “Ma daj, stari!”
Steve podiže ruku, okreće se i ulazi u zgradu. Čujem kako se njih dvoje uspinju na kat, Poppy odlučno zavija. Steve je navikao spavati u čudne sate, ali Hayley to sigurno pokušava baš sada. Ne­davno se vratila na svoj posao u uglednoj londonskoj odvjetničkoj tvrtki, što znači da joj je stalo da na sastancima ne bude pospana.
Ipak. Moji su zadaci za večeras dovršeni. Precrtavam ih u svojoj bilježnici, onda sjedam na kauč i otvaram rolete kako bih mogao gledati zvijezde.
Nagrađujem sebe malim viskijem jer tako to radim u posebnim prigodama. Onda udvostručujem dozu i brzo ga ispijam.
Dvadeset minuta poslije spreman sam za krevet. Tražim točno određenu vrstu spavanja, a sve što sam večeras poduzeo trebalo bi mi pomoći da uspijem u tome.

“On je tako vruć”, kaže mi moja skoro susjeda Iris, osamdeset-i--nešto-godišnjakinja, kada se nekoliko sati kasnije pojavljujem na njezinim vratima da izvedem u šetnju Rufusa, žutog labradora.
Još nije ni osam sati, zbog čega možda nemam pojma o komu ona govori. O svojem susjedu Billu, koji navrati skoro svako ju­tro s pokojim tračem ili nekim neobičnim letkom? O poštaru, koji nam je upravo veselo mahnuo kroz prozor njezina dnevnog boravka?
Poštari. Uvijek su ili sumanuto razdragani ili jadni kao grijeh. Nikad ništa između.
“Spavao je na kuhinjskim pločicama ne bi li se rashladio.”
Naravno. Govori o psu. Događa se to češće nego što mi se sviđa: toliko sam iscrpljen da mi nije lako voditi čak ni najjednostavniji razgovor s nekim dvostruko starijim od mene. “Dobro se sjetio.” Osmjehujem se. “Možda i ja jednom probam.”
Mrko me pogleda. “Pa, tako teško da bi stekao sklonost dama, zar ne?”
O, dame. Ponovimo, tko su one? Iris kao da je uvjerena da negdje stoje u redu, jedva čekajući ne bi li sve ostavile kako bi bile uz nekog poput mene.

“Misliš li da će izdržati?” pita pokazujući Rufusa. “Vani, na ovakvoj vrućini?”
Nekada sam bio veterinar. Sada više nisam. Ali mislim da Iris ipak vjeruje mojoj procjeni.
“Danas je hladnije”, uvjeravam je. U posljednje je vrijeme bilo vruće, tu ima pravo, jer tek smo u rujnu. “Idemo do jezera, pa neka plivaju.”
Smiješi se. “I ti ćeš se okupati?”
Odmahujem glavom. “Više volim narušavati javni red i mir u sitne sate. Uzbudljivije je.”
Ozari se, kao da su moje grbave šale najbolje što će tog dana doživjeti. “Baš imamo sreće što ga imamo, je li tako, Rufuse?”
Istine radi, i Iris je prilično impresivna. Nosi naušnice u obliku voća i ima premium pretplatu na Spotify.
Saginjem se staviti Rufusu uzicu, a on se diže na noge. “Još je malo pretežak, Iris. To mu neće pomoći kod vrućine. Kako ide njegova dijeta?”
Sliježe ramenima. “On na pedeset metara nanjuši sir, Joele. Što da ti kažem?”
Uzdišem. Već osmu godinu Iris držim prodike zbog Rufusove hrane. “Kako smo se ono dogovorili? Ja ga izvodim u šetnju, vi se brinete za sve ostalo.”
“Znam, znam.” Počinje nas štapom kojim se služi pri hodanju tjerati van. “Ali ne mogu odoljeti onoj njegovoj zadovoljnoj njuški.”
Na putu prema parku sada za sobom vučem već tri psa. (Rufusa i još dva, čiji su vlasnici moji nekadašnji klijenti koji baš i nisu pokretni. Tu je i četvrti, danska doga po imenu Bruno. Ali on je bolesno nedruštven, uz to i neviđeno snažan, pa ga izvodim navečer.)
Iako je zrak nakon noći nešto svježiji, držim se obećanja koje sam dao Iris u vezi s jezerom. Skidam im povodce s vrata i čim se poput konjā sjure u vodu, raspoloženje mi se popravlja.
Udahnem. Još jednom se pokušavam uvjeriti da je ono što sam sinoć napravio bilo u redu.
Moralo bi biti. Evo u čemu je stvar: skoro cijeli svoj život imam proročanske snove. Lucidne, životne vizije koje mi prekidaju spavanje. Pokazuju mi što će se dogoditi za nekoliko dana, tjedana, godina. I uvijek je riječ o ljudima koje volim.
Snovi se pojavljuju otprilike svakog tjedna, a omjer između dobrih i loših zadržava se na neutralnih pola-pola. Ali najviše se plašim crnih predosjećaja: nezgoda i bolesti, patnje i nesreće. Zato sam stalno napet, uvijek na oprezu. Čekam na novu priliku za mijenjanje toka sudbine, kada ću pojuriti spriječiti nečije planove, ma koliko dobro bili smišljeni.
Ili, još gore, spasiti život.
Pratim svoje pse s obale jezera, osmjehujući se ostalim šetačima pasa koje zaobilazim u širokom luku. Ujutro se uglavnom okuplja­ju kod mosta i, ako ih greškom pogledam, odmah me pozivaju k sebi. Držim se dalje od njih još otkad su mi počeli dijeliti savjete o tome kako dobro spavati, nabrajajući lijekove iz kućne radinosti, terapije, pilule i postupke. (Samo sam se ispričao i nestao. Od tada im se više nisam približio.)
Stvar je ipak malo ozbiljnija. Jer, u potrazi za noćima bez sno­va ja sam isprobao mnogo toga. Dijete, meditaciju, tuđu pomoć. Lavandu i bijeli šum. Mliječne napitke. Tablete za spavanje s po­pratnim pojavama, esencijalna ulja. Vježbao tako uporno da sam povraćao. U dvadesetima sam povremeno mnogo pio, pogrešno pretpostavljajući da bi mi to moglo promijeniti ciklus spavanja. Ali godine eksperimentiranja dokazale su da su moji ciklusi nedodir­ljivi. Ma što da napravim, neće ih promijeniti.
Ipak, obična matematika govori da manje spavanja donosi ma­nje snova. Stoga u posljednje vrijeme ostajem do kasno budan, pomažući se gledanjem televizije i prilično gadnom kofeinskom ovisnošću. Onda sebi dopustim kratko, naglo razdoblje odmora. Istrenirao sam mozak: nakon samo nekoliko sati drijemeža ja se trgnem.
Zato sada imam hitnu potrebu za kavom. Zviždukom dozovem pse iz vode i krećem stazicom uz rijeku. Na cesti s moje desne strane budi se život. Prometna gužva, biciklisti, oni koji pješače do posla, dostavna vozila. Neusklađen orkestar, uštimava se za uobičajeno radno jutro.
Na čudan način s nostalgijom se prisjećam normalnosti. U glavi trenutačno nemam dovoljno prostora za unosan posao, prijateljstva ili zdravlje. Brige i nedostatak sna neprekidno me drže premorenim, rastresenim i razdražljivim.
Da me sve to ne bi sasvim uništilo, živim držeći se kakvih--takvih pravila: vježbam svaki dan, ne pijem previše, pazim da se ne zaljubim.
Istinu sam priznao samo dvjema osobama u svom životu. A drugi sam se put zakleo da će biti i posljednji. Zato ne mogu reći Steveu da sam sinoć ono napravio zbog grozničavog predosjećanja o Poppy. Kum sam joj i volim je koliko i svoje nećake. Sve sam vidio: iscrpljenog Stevea kako zaboravlja zakočiti na križanju, Poppy na stražnjem sjedalu. Gledao sam kako se njegov automobil zabija u rasvjetni stup brzinom od pedeset kilometara na sat. Nakon toga, trebalo je rezati lim da je se izvadi iz auta.
Pa sam poduzeo nužne korake. Koji su zavrijedili onaj dupli viski, barem sebi tako govorim.
Opet psima stavljam povodce i krećem natrag. Morat ću izbje­gavati Stevea, barem neko vrijeme. Što duže ostanem neprimijećen, manje je vjerojatno da će me povezati s događajem od prošle noći.
Kada vratim pse, krenut ću u potragu za kafićem u kojem se mogu skriti, mislim. Nekim mjestom gdje mogu na miru u kutu piti kavu, nepoznat i neprimijećen.