Profil

Uvod: Dobro došao, Igraču Jedan Igraču Jedan, ne želim ti lagati. Ni na samom početku ove knjige, ni na sredini, kao niti na kraju laž nije opcija. Ovo nije Portal, a ja te neću zavlačiti praznim obećanjima. Ova razigrano ilustrirana knjiga, koja obiluje izvorima i usporedbama, predstavlja istinski izazov. Riječ je o epskoj potrazi koja će te voditi kroz pogibeljan, povremeno i katastrofičan svijet modernog traženja srodne duše. Taj svijet katkada zna biti opasan poput Ceti Alphe V., zbunjujući poput Crisis on Infinite Earths i prepun izazova baš poput Special Zone razine u Super Mario Worldu. Upucavanje više nije kao nekad. Umijeće pisanja dugih iskrenih „sviđaš mi se“ pisama zamijenile su sexting poruke. Zahvaljujući Googleu i Facebooku, spojevi naslijepo u stvarnom svijetu više i ne postoje. Zavodljivi pogledi puni čežnje izumiru budući da je ljudima mnogo jednostavnije slati poruke sažete u prozorčićima na ekranu. Kako online traženje srodne duše sve više postaje nova rea

1. N a gospodaričinu krevetu pronašla sam poruku. U njoj je pisalo sljedeće: Draga gospođice Pocket, kao što vidite, otišla sam. Nemojte me slijediti. Ponavljam: NEMOJTE me slijediti! Plovim u Južnu Ameriku isključivo zato što je dovoljno daleko od Pariza da bih bila sigurna kako vas više nikada neću vidjeti. Hotelski račun je plaćen. A što se tiče vaše plaće, uzevši u obzir moju bol i patnju, ostavljam vam svotu od jedne funte. Što je velikodušno, s obzirom na vaše vladanje. Od sada više niste u mojoj službi. Neka vas voda nosi, grofica Carbunkle Ostala sam zatečena. Zgranuta. Zgrožena. Zar vojvotkinji nisam bila odana i brižna služavka? Zar nisam ? Dugo sam i duboko razmatrala svoje vladanje i nisam mu pronašla zamjerki. Ako mi je trebao još jedan dokaz da grofici Carbunkle nisu sve na broju, sada sam ga dobila. Ta je žena luda kao šlapa. U početku je sve mnogo obećavalo. Grofica Carbunkle odmamila me od jedne krasne londonske obitelji. Midwinteri su bili u

svi oni koji sam mogao biti A sada za taj drugi život. Za onaj bez pogrešaka. Lou Lipsitz Ovih se dana počelo pričati o otpremnini koju bi direktor trebao dobiti nakon što proda firmu Austrijancima. Više od toga govori se o otkazima koji će uslijediti poslije. Išlo je to polako, kupnjom dionica od radnika, zatvaranjem nekih odjela, odlascima i dolascima ljudi, ali sada to već postaje ozbiljna stvar. Napetost u firmi može se rezati nožem, a velika je to tvrtka, devet stotina nas. Strepimo ko pilići. – A šta ti kažeš, je l’ može to samo tako? – Nego. Može i hoće. Skupilo nas se nekoliko na mojoj porti. Pričamo o istoj stvari već mjesec dana. Gledamo aute kako odlaze i dolaze. Ljudi u odijelima. Bitni ljudi. Bitne sjednice. Čekamo što će odlučiti. Naravno, oni su već sve odlučili, a mi smo ti koji će zadnji saznati. – Imam veći radni staž u ovoj firmi nego što ona njegova nećakinja ima godina, ona koju je postavio za voditelja odjela. A ona će ostati. Ona će