Caleb Kirsp: SAMO NE IVY POCKET

1.

Na gospodaričinu krevetu pronašla sam poruku.

U njoj je pisalo sljedeće:

Draga gospođice Pocket,

kao što vidite, otišla sam. Nemojte me slijediti. Ponavljam: NEMOJTE me slijediti!

Plovim u Južnu Ameriku isključivo zato što je dovoljno daleko od Pariza da bih bila sigurna kako vas više nikada neću vidjeti. Hotelski račun je plaćen. A što se tiče vaše plaće, uzevši u obzir moju bol i patnju, ostavljam vam svotu od jedne funte. Što je velikodušno, s obzirom na vaše vladanje. Od sada više niste u mojoj službi.

Neka vas voda nosi,

grofica Carbunkle

Ostala sam zatečena. Zgranuta. Zgrožena. Zar vojvotkinji nisam bila odana i brižna služavka? Zar nisam? Dugo sam i duboko razmatrala svoje vladanje i nisam mu pronašla zamjerki. Ako mi je trebao još jedan dokaz da grofici Carbunkle nisu sve na broju, sada sam ga dobila. Ta je žena luda kao šlapa.

U početku je sve mnogo obećavalo. Grofica Carbunkle odmamila me od jedne krasne londonske obitelji. Midwinteri su bili ugodno ekscentrični i bila sam vrlo sretna s njima dok u dvorcu Midwinter nije odsjela grofica. Ondje je provela mjesec dana i vidjela me kako obavljam svoje dužnosti šireći red i veselje kamo god pošla. Večer uoči svoga povratka u Pariz doslovno me preklinjala da dođem raditi za nju.

Istini za volju, nerado sam napustila lady Prudence i njezino šestero djece. Priznajem da su bili ružna družba (mladi gospodin Tobias imao je glavu kao prase, a gospođica Lucy u sebi je nosila nešto od žabe krastače), ali dvorac Midwinter bio je prvi pravi dom koji sam ikada imala.

Usprkos tome, nisam mogla odoljeti prilici da putujem i vidim svijeta.

Pariz. Bile smo u Parizu. Pariz je bio veličanstven, a i ja sam u njemu bila veličanstvena. U Parizu sam bila viša. A i zgodnija. Budući da sam bila vrhunska dvanaestogodišnja služavka, grofica Carbunkle počela se oslanjati na mene u svemu. Vječno sam bila uz nju, danju i noću, uvijek na usluzi.

Katkad je nije bilo lako pronaći. Jednoga jutra pronašla sam je kako čuči iza komode s plahtom na glavi. Drugom prilikom, vidjevši da dolazim, počela se pretvarati da je svjetiljka. To neobično ponašanje pripisala sam tome što je grofica Carbunkle plemkinja, stoga luda kao kupus.

Ali sve do velike katastrofe nisam shvaćala u kojoj je mjeri neuravnotežena.

Bilo je to na koncu našeg prvog tjedna u tom čarobnom gradu. Grofica Carbunkle bila je pozvana na velebnu svečanu večeru u našem hotelu. Okupila se krema francuskog društva. Grofica Carbunkle isprva se nećkala dopustiti mi da dođem.

– Ne želim te na toj večeri, je li jasno? – dreknula je pokušavajući me izgurati iz dizala. – Blagi Bože, kako sam mogla dopustiti da me lady Prudence nagovori da te preuzmem? Znala je da mi treba nova služavka pa je, vražica jedna, uočila priliku da te se otarasi. „Bilo tko, bilo tko, samo ne Ivy Pocket”, rekla sam joj. Ali klela se da nisi ni upola tako nepodnošljiva kako djeluješ. Kakva li sam samo glupača!

– Naravno da jeste. – rekla sam promigoljivši se mimo nje natrag u dizalo. – Ali morate se truditi razumno razmišljati, grofice. Ova večera izuzetno je važna, a vi ste slijepi kao šišmiš. Pomirite se s time, draga − potrebna sam vam.

Grofica Carbunkle srdito je otpuhnula, ali vidjela sam da se predala. – Da me nisi osramotila jer ću ti inače otkinuti glavu.

Blagovaonica je blistala srebrnim svijećnjacima i svježim orhidejama. Poslužili su objed. Groficu Carbunkle posjeli su između francuskog predsjednika (debeo, posve ćelav) i rumunjske kneginje (niska, dlakave brade). Ali bila sam na sto muka. Zbog juhe od kornjače. Grofica se ne snalazi baš najbolje s juhama. Slijevaju joj se s usana.

Kad je moja gospodarica prinijela usnama prvu žlicu, pristupila sam joj. Srkala je kao gejzir, a potočić juhe slijevao joj se niz bradu. S ganutljivom diskrecijom pohitala sam do grofice pa joj nježno nagnula glavu unazad i obrisala joj bradu rubom svoje pregače.

– Jeste li dobro, grofice? – upitao ju je predsjednik s podrugljivim smiješkom. – Čini se da imate poteškoća s poslugom.

– Sve je u najboljem redu, gospodine predsjedniče! – povikala je grofica mahnito se cereći. A onda se okrenula prema meni i grubo mi odgurnula ruke. – Idi! – šapnula je. – Da si smjesta otišla!

– Ne uzrujavate se, draga. – uzvratila sam. – Musavost nije grijeh. Uvjerena sam da je i vaša majka bila musavica, kao i vaš otac.

Premda su se vodenastozelene oči grofice Carbunkle žarile od srdžbe, u njihovoj dubini vidjela sam patnju. Gospodarici je očajnički trebala moja pomoć.

– Pozor, molim! – rekla sam ohrabrujuće ovivši ruku oko gospodarice. – Kao mnogi pravi aristokrati, grofica ima ovješenu donju usnu i gotovo nepostojeću bradu. To čini jedenje juhe istodobno teškim pothvatom i ružnim prizorom.

Grofica je blenula. Vilica joj se stegnula. Nosnice su joj se raširile kao u razjarena bika. A onda je zarežala na mene. To nije slutilo na dobro. – U svom dugom životu imala sam mnogo služavki, Ivy Pocket, ali do sada nijednu nisam poželjela ubaciti u top, uperiti ga prema oceanu i pripaliti fitilj! Ukratko, mrzim te!

Sirotica je šenula. Morala sam hitno nešto poduzeti. Munjevitom brzinom − naime, krase me urođeni liječnički instinkti − zgrabila sam groficu za šiju i zagnjurila joj lice u voćni punč. Samo sam tako mogla ublažiti upalu koja joj je zahvatila mozak.

Kad je grofica Carbunkle izronila da udahne, zanjištala je kao magare i zajecala. To sam shvatila kao dobar znak. Ne želeći da grofica pravi cirkus od sebe, prebacila sam joj ubrus preko glave i počela joj brisati lice. Gospodarica me zauzvrat obasula raznim pogrdnim imenima i preklinjala rumunjsku kneginju da donese mušketu i upuca me.

U hipu se cijelom blagovaonicom prolomio podrugljiv grohot. Zapravo je bilo prilično neugodno. Stvar je spasila grofica Carbunkle odlučivši kako je pravi trenutak da vrišteći izjuri iz sobe. Time mi je omogućila da dostojanstveno izađem, užurbano je slijedeći.

Kada sam se vratila u apartman, grofičina vrata zatekla sam zaključana. Pokucala sam, dakako. Zazvala sam je. Glasno zalupala. Ali ništa. Tu sam noć prespavala na hodniku. Bilo mi je posve udobno. Štoviše, toliko udobno da sam se probudila tek dobrano nakon svitanja. Da stvar bude gora, probudivši se, ustanovila sam da je grofica Carbunkle pobjegla iz hotela u ranim jutarnjim satima. Njezin apartman bio je prazan. Ostala je samo poruka na krevetu.

Izvadila sam iz ormara svoju platnenu torbu i sjela pred prozor. Situacija je bila prilično ozbiljna. A moje mogućnosti ograničene. U džepu sam imala samo jednu funtu. Nisam imala posla. Ni putne karte da se vratim u Englesku. Ni budućnosti.

U krizama se neobično dobro snalazim − krase me urođeni instinkti ratnog premijera − tako da sam u tren oka znala što ću. Uzevši platnenu torbu i zamijenivši zabrinutost titravim plamičkom nade, spustila sam se u predvorje. Pariške ulice zasigurno će me odvesti do pustolovine i prilike. Nedvojbeno ću nabasati na nešto neopisivo uzbudljivo. No možda završim i kao prosjakinja, osamljena i izgladnjela. A to bi bilo strašno nezgodno. Ali s druge strane − kako krasno tragično!

U predvorju je vladala velika užurbanost. Ljudi su dolazili, odlazili, vrzmali se. Na trenutak sam zastala da sve to upijem. A onda mi je sinulo. Rješenje mojega problema bilo mi je pred nosom. Ovakav hotel jamačno je pun Engleza i Engleskinja − a tko će im bolje služiti od prave engleske služavke? Obratit ću se upravitelju hotela Grand i predati molbu za posao.

Sigurno ću ga oduševiti.

– Nemamo slobodnih mjesta. – odlučno je rekao gospodin Gateau češkajući se po rijetkim brčićima. – Usto, premlada si.

– Dvanaest mi je godina, – objavila sam s popriličnim ponosom – a bolju služavku nećete naći u cijelome Parizu. Moji talenti postali su legendarni.

Gospodin Gateau ukočeno se osmjehne. – Da, čuo sam ja sve o tvojim talentima. Grofica Carbunkle na odlasku iz hotela imala je štošta reći o tome.

– Eto, vidite! – rekla sam i pljesnula gospodina Gateaua po podlaktici da učvrstimo svoje tek propupalo prijateljstvo. – Kada mogu početi?

– Van! – riknuo je.

Neuljudni vratar baš me izvodio iz hotela kadli je mali od dizala pretrčao predvorje i zaustavio me. Siroti dječak jedva je lovio dah. – Jeste li vi Ivy Pocket?

– Naravno da jesam, mili.

– Služavka koja je putovala s groficom Carbunkle?

Bila sam oduševljena što je čuo za mene. Ali ne i iznenađena. Glas o dobroj služavki daleko se čuje. – Tako je. – rekla sam.

– Želi vas vidjeti. – ozbiljno će dječak.

Ostala sam bez daha. – Grofica Carbunkle? Zar je još ovdje?

Dječak odmahne glavom. – Vojvotkinja od Trinityja. Čuli ste za nju?

Pa naravno da jesam. Moja gospodarica baš je jučer posjetila vojvotkinju − drsko mi klisnuvši − u njezinu privatnom apartmanu na najvišem katu. Grofica Carbunkle rekla je da je ta njezina stara prijateljica najbogatija žena u Engleskoj, premda već šezdeset godina živi u inozemstvu. Nije bila točno sigurna zašto. Ali nešto u vezi sa slomljenim srcem.

− Zašto bi, zaboga, poželjela vidjeti baš mene? – upitala sam.

Dječak je zabrinjavajuće problijedio. – Umire. Molim vas, dođite.

Prije negoli sam se snašla, već smo brzali glavnim stubištem.

Čim sam ugledala vojvotkinju od Trinityja, dvije su stvari bile očite. Prvo, bila je ozbiljno bolesna. Drugo, bila je čudovišno debela. Žena je izgledala kao divovski puž − napola božica, napola nilski konj. Bila je jednako veličanstvena koliko i strašna. Siroto stvorenje ležalo je posred velikog, mjedenog kreveta, bolećivo žućkasta lica, gorostasnog tijela koje se razlijevalo na sve strane kao lavina. Vojvotkinjine oči bile su zatvorene, a glava duboko utonula u hrpu svilenih jastuka. Možda bih pomislila da je mrtva da joj kroz sive usne nije prodirao hroptav dah.

Stresla sam se. Što je sramota. Zašto me lovila takva jeza od bolesne starice? Nisam kukavica. Štoviše, moja se hrabrost slavi diljem zemlje. Zar nisam spasila slijepca od podivljale kočije gurnuvši ga na sigurno? Zar me pritom nisu pregazili njezini kotači i nanijeli mi strahovite ozljede? A opet, kada sam u bolnici došla svijesti, nisam prvo pomislila na sebe nego na slijepca kojega sam izbavila. I zar mi sama kraljica Viktorija nije zbog toga dodijelila medalju za hrabrost? Pa… nije. Ne baš. Možda sam neke potankosti napuhala. Ali sigurno je da sam razmišljala o takvim podvizima. A to je više-manje jedno te isto.

Apartman je bio golem, pun mekih kauča, finih sagova, s koncertnim glasovirom i probranim antikvitetima. Ali kako da se obazirem na to kada preda mnom leži najbogatija − i, moguće, najdeblja − žena u Engleskoj?

A opet, moram priznati da sam osjetila žmarce straha − kao da mi žilama kola ledena voda − dok sam stajala uz njezinu postelju. Bile smo same. Ja i vojvotkinja od Trinityja. Bez svjedoka. Bez ikoga da mi pomogne ako se vojvotkinja probudi, uvalja me u šećer i pojede za ručak.

Vojvotkinjine teške vjeđe odjednom se podignu. – Zatvori usta, dijete, izgledaš kao škaf.

Progutala sam knedlu. Kao prestrašeno dijete u olujnoj noći. Da poludiš!

– Baš si neugledan stvor, je li? – rekla je zatim.

– Sirota ženo, žrtvo privida. – uzvratila sam pribravši se. – Umiranje vam je zamutilo vid. Izrazito sam lijepa i to je neporeciva činjenica.

Starica slegne ramenima. – Kako god ti kažeš.

S balkona je dopro hladan povjetarac i zadigao vojvotkinji aureolu sijede kose. Iz nekog razloga to me prilično rastužilo. Osjetila sam kako je pravi trenutak da toj bolesnici kažem nešto blago i utješno. U takvu čavrljanju pravi sam majstor.

– Oči su vam lijepe nijanse zelene. – rekla sam tiho. – Ostatak izgleda jezivo, ali oči su vam krasne.

Slabašno se osmjehnula. – Jesi li gladna?

Bila sam se poslužila prženom slaninom sa srebrnog pladnja na kojemu je pred vojvotkinjin apartman bio donesen doručak pa nisam bila posebno gladna.

– Onda dobro, prijeđimo na posao. – objavi vojvotkinja. – Putovala si s groficom Carbunkle kao njezina služavka?

– Više pratilja nego služavka. – rekla sam. – Taj ćoravi fosil ljubi me kao unuku. Ili barem kao sestričnu u drugom koljenu. Zapravo...

– Tišina! – Vojvotkinjine zelene oči uprle su u moje. – Znam da te napustila. Ostavila te na cjedilu u ovom bezbožnom gradu. Jesi li stvarno zagnjurila grofičinu glavu u voćni punč?

– Kako bih joj inače ublažila upalu mozga? – srdito sam upitala.

Vojvotkinja je djelovala vrlo zadovoljno. – Grofica Carbunkle rekla mi je da si u petoj godini ostavljena u Domu za neželjenu djecu „Harrington” − je li to točno?

– Vrlo nepouzdano. – rekla sam. – Uvjerena sam da sam odrasla u gorljivo brižnoj obitelji.

– Koještarije… – promrmljala je starica, premda se činilo da se kesi. – Prije dolaska u Pariz radila si za Midwintere u Londonu?

– O, da, – rekla sam – radila sam kod njih gotovo godinu dana. Krasna obitelj. Čudovišno ružna, ali krasna.

– Onda poznaješ sestričnu lady Prudence − lady Ameliju Butterfield?

– Vidjela sam je jednom ili dvaput. – rekla sam, zbunjena pitanjem.

Vojvotkinja od Trinityja podigne glavu s jastuka, a podbradak joj se nadme kao balon. – I njezinu kćer Matildu?

– Djevojku nikada nisam upoznala. – rekla sam. – Zašto?

– Idi do glasovira – naloži vojvotkinja od Trinityja – i podigni poklopac.

Poslušala sam je.

– Znaš li svirati?

– I to vrlo dobro. – rekla sam. – Gospođica Lucy mrzila je vježbati, ali njezina je majka inzistirala pa bi mi gospođica Lucy dala jabuku u karamelu da odem u glazbeni salon i pravim se da sam ona. Pokazalo se da imam urođen dar.

– Znaš li svirati „Bila mama Kukunka”? – upita vojvotkinja.

Nasmijala sam se. – To svi znaju, draga.

– Sjajno. Odsviraj.

– Vojvotkinjo, ako vam je do glazbe, dajte da vam odsviram nekog Beethovena. Ganut ću vas do suza. – Ponosno sam se nasmiješila. – Svi plaču dok ja sviram glasovir.

– Učini kako ti kažem. – oštro zatraži. – „Bila mama Kukunka”. Samo jednom. Od početka do kraja.

Babi se mozak očito pretvorio u kašu. Ali budući da nisam imala kamo drugamo, a na pariškim ulicama čekalo me samo beskućništvo, sjela sam i odsvirala melodiju. Zvučala je kao simfonija. Kad sam udarila zadnju notu, osjetila sam kako mi glasovir vibrira pod prstima. Prvo tiho. Zatim jače. Kao da je potres. Zatim sam začula kako se u dubini glazbala pokreće mehanizam. Klik. Klik. Klik. Bez upozorenja, ploča ispred klavijature počne se pomicati. Klizne unazad. Klik. Klik. Klik. Sve je potrajalo tek nekoliko trenutaka i evo ga. Skrivena komora. Mala šupljina, obavijena tamom.

Prije negoli sam stigla išta pitati, vojvotkinja od Trinityja izda sljedeću uputu: – Gurni ruku unutra.

E sad, ja sam djevojka pustolovna duha. Smjela. Hrabra kao lavica. Ali pri pomisli da gurnem ruku u taj mračni otvor − koji je zijao u mene kao razjapljena usta − obuzela me blaga zebnja. Ali nisam joj kanila dopustiti da me smete. Oprezno sam posegnula u tamu. Prsti su mi brzo udarili o neki predmet. Bio je istodobno mek i čvrst.

– Izvadi je. – reče vojvotkinja.

Bila je to škrinjica. Velika otprilike kao knjiga. Obložena mekim, crnim baršunom. U poklopcu je bila urezana kićena srebrna ključanica.

– Donesi mi je. – naloži potom vojvotkinja.

Položila sam škrinjicu u vojvotkinjine natekle ruke. Držala ju je kao zavjetni dar, a zelene oči zadivljeno su blistale dok ju je promatrala. Onda ju je odložila, a debela ruka isparila je pod naborima posteljine pa izronila držeći mjedeni ključ.

Ispustila ga je na krevet ne mičući pogleda sa škrinjice. – Ključ, dijete. – šapne. – Upotrijebi ga.