Frane Herenda: 1202.

                                                                      Frane Herenda

1202.

Roman o križarskoj opsadi Zadra

Prolog

Francuski vitez ušao je u zadarsku katedralu u jesen 1204. Izgledao je poput bilo kojeg viteza namjernika, hodočasnikā na putu u Svetu zemlju ili na povratku iz nje, koji su znali zastati u Zadru – bilo da su putovali konjem ili lađom. Nije imao nikakve oznake križarskog reda, nikakvoga križa na prsima ili leđima. Tridesetčetverogodišnji Robert de Clari, vitez duge plave kose i višemjesečne brade, odavno je rašio križ sa svoje tunike. Bio je bez konja, a žičanu košulju, štit i mač ostavio je na galiji koja će provesti jednu noć u zadarskoj luci, na putu ka kršćanskom sjeveru Iberije, gdje se namjeravao priključiti aragonskim križarima u osvajanju juga njihova poluotoka.

Prolazio je katedralom učinivši prstima znak križa i izmolivši Očenaš na dalmatskom jeziku, kako je u ovom gradu i naučio. Sjećao se razbacanih, razbijenih korskih sjedala i klupa, vitezova izvaljenih među njima, gladnih i promrzlih od hladnoće bure koja je zavijala između stupova, kroz rupe u vitrajima i prozorima, štete nastale od stotina opsadnih sprava.

Sada je katedralom vladao red, sjedala su vraćena uokolo oltara gdje im je i bilo mjesto, a posvećeni prostor crkve bio je spokojan bez ljudi, u iščekivanju liturgije.

Dugo mu je trebalo da nađe što traži. Kako se to obično dogodi, gotovo na posljednjem sjedalu pronašao je jedva primjetan znak. Sagnuo se i bodežom odvojio dno korskog sjedala izvukavši zlatni križ veličine dlana, neopisive ljepote, na kojem je lice Isusa Krista u zlatnom reljefu svjedočilo o velikom umijeću majstora, ironijom sudbine krivovjernika koji je vjerovao da je Isus bio anđeo koji nije ni mogao umrijeti.

Robert je znao da treba odmah staviti križ u nabore odjeće, ali svejedno je odvojio trenutak i dobro ga odmjerio. Prošle su gotovo dvije godine otkako je čuo za njegovo postojanje.

Sâm je prešao dug put. Potrošivši gotovo sve od stečenoga ratnog plijena, opet je bio tek siromašni vitez iz mjesta Clari, s imanjem toliko malenim da će ga i dalje morati sâm obrađivati, ako se ikad vrati u rodni kraj.

Sakrio je križ, sagnuo se još jednom i umjesto njega u skrovište stavio pisma koja je u Carigradu pisao ljubljenoj. Prošlo je dugo vremena i ona ga više nije čekala. Nije znao objasniti zašto je čuvao pisma, zašto ih nije bacio u Egejsko more. Sada su bila tu, a za osamsto godina pisma viteza Roberta de Clarija pronaći će prilikom restauriranja korskih sjedala katedrale sv. Stošije.

Izišao je iz katedrale, otišao do zidina prošavši kroz Anđelova vrata. Preko kanala, vidio je ostatke utvrde sv. Mihovila, donedavno mletačkog stražara nad Zadranima.