Profil

Sat vremena slušam majčina upozorenja na opasnosti od tulumarenja i sumnjivih ljudi s koledža, pri čemu koristi i izraze koji, dolazeći iz njenih usta, u meni i Noi bude nelagodu, a onda ona konačno ustane. U njezinu uobičajenu stilu - brzi zagrljaj i pusa - izlazi iz moje sobice i dobacuje Noi da će ga čekati u autu. – Falit ćeš mi svaki dan – kaže mi Noah blago i privuče me u zagrljaj. Osjećam njegovu kolonjsku, istu onu koju sam mu poklonila za Božić dva puta zaredom, i uzdahnem. Miris je malo ishlapio i više nije tako prodoran, a ja shvaćam da će mi nedostajati taj miris i osjećaj utjehe i bliskosti koji ga prati, bez obzira na to koliko sam se puta do sada na njega žalila. – I ti ćeš meni nedostajati, ali čut ćemo se svaki dan – kažem i čvršće ovijem ruke oko njegova tijela zabijajući nos uz njegov vrat. – Da si bar tu već ove godine. Noah je samo desetak centimetara viši od mene i baš mi se sviđa što me ne nadvisuje poput tornja. Majka me znala zadirkivati dok sam bila

Voljela bih reći da me poznati prizori središnjeg Washingtona umiruju dok se vozimo ili da me preplavljuje osjećaj avanture sa svakim znakom koji ukazuje na to da se sve više približavamo Sveučilištu Washington. Ali zapravo sam u nekom tupilu između planiranja i fiks ideja. Nisam sigurna što Noah uopće govori, ali znam da me ohrabruje i nastoji pokazati kako je uzbuđen zbog mene. – Evo nas! – vrisne moja majka kad se kroz kamena vrata provezemo u kampus. Uživo izgleda jednako dobro kao u brošurama i na internetu, a mene nije teško impresionirati elegantnim kamenim zdanjima. Stotine ljudi, roditelja koji na rastanku grle i ljube svoju djecu, hrpice novajlija odjevenih od glave do pete u školske uniforme i nekoliko usamljenika sa strane, izgubljenih i zbunjenih, ispunjavaju kampus. Kampus je toliko velik da je to zastrašujuće, ali valjda ću se za koji tjedan priviknuti. Majka inzistira na tome da me ona i Noah otprate do referade za brucoše. Zadržala je smiješak na licu puna t

Prolog Koledž mi se oduvijek činio kao najvažnija mjera nečijeg uspjeha, kao nešto što određuje našu budućnost. Živimo u vremenu u kojem te ljudi prvo pitaju u koju si školu išao, a tek onda kako se prezivaš. Odmalena su me učili, zapravo trenirali, da se dobro priredim za obrazovanje. To je zahtijevalo jako velike pripreme i graničilo s opsesijom. Svaki izborni predmet, svaki zadatak koji sam napravila od prvog dana srednje škole vrtio se oko upisa na koledž. I to ne na bilo koji – moja majka čvrsto je odlučila da će to biti Sveučilište Washington, fakultet koji je i ona upisal a, ali ga nije završila. Nisam ni slutila da će ta škola zapravo biti mnogo više od samog učenja. Nisam ni slutila da će mi se, samo nekoliko mjeseci kasnije, odabir predmeta za prvi semestar činiti posve beznačajnom odlukom. Bila sam naivna, a na neki način sam i dalje takva. Ali stvarno nisam mogla znati što me čeka. Susret s cimericom bio je od početka napet i čudan, a susret s njezinim divljim p

Narcisoidni vole ponizno laskanje U svakodnevnom govoru „narcizam“ često znači egoizam, taštinu, samoljublje ili jednostavno – sebičnost. Ako se taj pojam primijeni na društvenu grupu, opisuje elitizam ili nezainteresiranost za potrebe drugih. Narcizam može značiti više stvari. Zavisi od toga u kojem ga kontekstu koristimo. Možemo preko grčkog mita doći do onoga kako se taj pojam koristi u psihoanalizi. To može biti crta osobnosti, poremećaj osobnosti, neuroza i psihoza. Narcizam dakle može biti značajka osobe, blaži ili dublji poremećaj pa i dio bolesti. A taj se pojam može koristiti i tek da se objasne pojave u društvenom i kulturnom okruženju. Kao i mnogi drugi pojmovi, tako se i narcizam može promotriti kroz njegov blagi oblik kao dio normalna ponašanja – zdravog voljenja sebe. Naše je i pravo i dužnost da volimo sebe i brinemo se za sebe. Inače ćemo postati pretežak teret drugima. Naslanjajući se previše na druge, bit ćemo nesamostalni i neadekvatni. Onoliko koliko