Profil

LAUREN BEUKES: DJEVOJKE KOJE SJAJE S engleskog prevela Dragana Vulić Budanko Harper 17. srpnja 1974. Čvrsto stišće narančastog plastičnog ponija u džepu sakoa. Znojan mu je u ruci. Sredina je ljeta, prevruće je za odjeću koju je odjenuo. No naučio je za tu svrhu navući uniformu, posebice traperice. Koraci su mu dugački – on je čovjek koji hoda jer mora negdje biti unatoč šepavu stopalu. Harper Curtis nije besposličar, a vrijeme nikoga ne čeka. Osim kada čeka.             Djevojčica sjedi prekriženih nogu na zemlji, gola su joj koljena bijela i koščata poput ptičjih lubanja i zamrljana travom. Začuvši škripu njegovih čizama na šljunku, podigne glavu, ali tek toliko dugo da on pod guštarom musavih uvojaka ugleda smeđe oči, a nakon toga ga zanemari i vrati se svom poslu.             Harper je razočaran. Dok se približavao, zamišljao je da su plave, boje jez...

Ljubavna proza kakvu piše Kata Mijić nije naročito cijenjena u takozvanoj stručnoj javnosti. Književni kritičari, ohole neznalice i nesretnici, nazvat će to čak niskom literaturom, a tobože ozbiljni autori prezrivo frktati na ove trivijalne romanse. Kao netko tko je taj svijet upoznao i bolje nego što bi želio, ja ću, međutim, s punom moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornosti kazati da se moja prijateljica Kata ima više prava smatrati piscem nego većina članova oba naša književna udruženja.          Ona je, za početak, pismenija. Vi niste vidjeli sirove tekstove naših književnih zvijezda i ne dao vam Bog da ih vidite prije nego ih marljivi lektori samozatajno poprave. Kod mnogih, kunem vam se, ne znate gdje počinje, a gdje završava rečenica. Treba vam buldožer zimske službe da se probijete kroz njihovu mećavu riječi. Kad sam prije nekoliko godina prvi put uzeo u ruke jedan rukopis Kate Mijić, stvar koju sam prvu uočio, koja me upravo ...