Profil

Čovjek zavija od bijesa i pokušava stresti životinju sa sebe, ali Tokyjeva je vilica čvrsto stisnuta. Težina ga povlači prema dolje. Drugom rukom pipajući traži nož. Kirby se pokuša otkotrljati. Prespora je i nekoordinirana. On ga zgrabi ispod nje, Tokyo ispusti dugi hrapavi zvuk, a on silom skine njezina psa s ruke, povlačeći nož koji mu je zabijen u vrat. Napusti je svaka borbenost. Zatvori oči i pokuša se pretvarati da je mrtva, ali taj je čin u opreci sa suzama koje joj se slijevaju niz obraze.             On dopuže do nje pridržavajući ruku. − Ne možeš me prevariti − kaže. Dijagnostički gurne prst u ranu na njezinu vratu te ona ponovno vrisne, a krv šikne.             − Nema veze. Dovoljno ćeš brzo iskrvariti.             Ugura joj prste u usta i uz trzaj izvuče tenisku lopticu, zgnječivši je među prstima. Ugrize ga najjače što je mogla, drobeći mu zubima palac. U ustima joj je još krvi, ali ovog puta je njegova. On je udari u lice, a ona na trenutak izgubi svijest.

U iskušenju je. Naravno. Nitko je nije poljubio otkako se Harry pridružio Trgovačkoj mornarici. No to što je gradeći brodove dobila ruke hrvača ne čini je lezbijkom, baš kao ni nedostatak muškaraca u zemlji.             Blanche je dijete. Tek joj je osamnaest. I bijela je. Ne zna što čini, a osim toga, kako bi Zora to objasnila Harryju? Na dugom putu kući priča mu o djeci, o teškom radu na gradnji brodova, što ne samo da je korisno nego joj zaokuplja i misli pa joj ne nedostaje previše. Iako riječ „ previše” ne opisuje bolnu prazninu koju vuče za sobom.             Blanche sitnim koracima potrči palubom da Zori dovuče debeli kabel. Baci joj ga pod noge i brzo joj u uho kaže „ Volim te”. Zora hini da je nije čula. Maska je dovoljno debela da to može biti istina. Ne može to podnijeti.             Sljedećih pet sati rade u tišini, komunicirajući tek usput, dodaj mi ovo , možeš li mi dati ono , Blanche pridržava Zori sidrenu podlogu da je nacilja, a potom čekićem otuče trosku

Harper 29. travnja 1988. Harperu najviše smeta buka – iako nije ona najgora, koju je čuo zguren u usisavajućem crnom blatu rovova, užasavajući se oštrog fijuka koji najavljuje sljedeći krug topničke vatre, mukle udare udaljenih bombi, struganje i tutnjanje tenkova. Budućnost nije glasna kao rat, ali je neumoljiva u vlastitom strahotnom bijesu.             Sama gustoća je neočekivana. Kuće, zgrade i ljudi, sve je nagurano jedno na drugo. I auti. Grad je preoblikovan zbog njih. Izgrađene su cijele zgrade da bi se u njih parkirali, uzdižu se sloj po sloj. Jure prebrzo i preglasno. Željezničke tračnice koje su u Chicago dovele cijeli svijet tihe su, nadglasane tutnjavom autoceste (riječ će naučiti tek kasnije). Zapjenjena rijeka vozila samo nadire, otkud, on ne može ni zamisliti.             Dok hoda, u bljeskovima mu se ukazuje sjena staroga grada u donjem sloju. Oslikani znakovi koji su izblijedjeli. Napuštena kuća pretvorena u stambenu zgradu zatvorena daskama. Obrasl

Kuće prekoputa se mijenjaju . Boja se s njih skida, pa se nanosi druga, ponovno se mijenja zbog snijega, sunca i smeća zapletenog u lišće koje vjetar nosi ulicom. Prozori su razbijeni, zakucani daskama, uljepšani vazama s cvijećem koje potom uvene i otpadne. Prazno zemljište obraste, napuni se cementom, trava u neurednim čupercima naraste kroz raspukline, smeće se skruti, smeće se ukloni, smeće se vrati zajedno s agresivnim zluradim natpisima na zidu žestokih boja. Pojave se iscrtani četverokuti školice, nestanu potom pod ledenom kišom, premjeste se drugamo vijugajući preko cementa. Kauč trune tijekom godišnjih doba pa se zapali.             On povuče zavjesu, okrene se i ugleda je. Napokon. U toj je sobi jasno prikazana njegova sudbina.             Sve su površine nagrđene. Po zidovima su predmeti, zakucani ili obješeni na žici. Kao da nervozno podrhtavaju, što on osjeća u stražnjem dijelu zubala. Svi su povezani opetovano povučenim crtama, kredom, tintom ili vrškom noža ur