Lauren Beukes, Djevojke koje sjaje, Odlomak 1: Harper
Kuće
prekoputa se mijenjaju. Boja se s
njih skida, pa se nanosi druga, ponovno se mijenja zbog snijega, sunca i smeća
zapletenog u lišće koje vjetar nosi ulicom. Prozori su razbijeni, zakucani
daskama, uljepšani vazama s cvijećem koje potom uvene i otpadne. Prazno
zemljište obraste, napuni se cementom, trava u neurednim čupercima naraste kroz
raspukline, smeće se skruti, smeće se ukloni, smeće se vrati zajedno s agresivnim
zluradim natpisima na zidu žestokih boja. Pojave se iscrtani četverokuti
školice, nestanu potom pod ledenom kišom, premjeste se drugamo vijugajući preko
cementa. Kauč trune tijekom godišnjih doba pa se zapali.
On povuče zavjesu, okrene se i
ugleda je. Napokon. U toj je sobi jasno prikazana njegova sudbina.
Sve su površine nagrđene. Po
zidovima su predmeti, zakucani ili obješeni na žici. Kao da nervozno
podrhtavaju, što on osjeća u stražnjem dijelu zubala. Svi su povezani opetovano
povučenim crtama, kredom, tintom ili vrškom noža urezanim u zidne tapete. Sazviježđa, kaže glas u njegovoj glavi.
Pokraj njih su načrčkana imena.
Jin-Sook. Zora. Willie. Kirby. Margo. Julia. Cathrine. Alice. Mysha. Neobična
imena žena koje ne poznaje.
Samo što su napisana Harperovim
rukopisom.
To je dovoljno. Spoznaja. Kao da se
u njemu otvaraju vrata. Groznica dolazi do vrhunca, a kroz njega nešto zavija,
nešto puno prezira, bijesa i žestine. Vidi lica sjajnih djevojaka koje moraju
umrijeti. U glavi mu odjekuje vrisak: Ubij
je. Zaustavi je.
Rukama pokrije lice, ispustivši
štaku. Zanjiše se unazad i spusti na krevet koji zastenje pod njegovom težinom.
Usta su mu suha. Um mu je pun krvi. Osjeća kako predmeti bubnjaju. Čuje imena
djevojaka poput pripjeva himne. U glavi mu raste pritisak dok ne postane
neizdrživ.
Harper odmakne ruke i prisili se da
otvori oči. Podigne se na noge, oslanjajući se na okvir kreveta radi ravnoteže,
pa odhrama do zida na kojem predmeti pulsiraju i bljeskaju kao u iščekivanju.
Ispruživši ruku, prepusti se njihovom vodstvu. Jedan se na neki način čini
jasnijim od drugih. Muči ga poput erekcije s neosporivom svrhom. Mora je naći.
I djevojku koja ide uz njega.
Čini mu se kao da je cijeli život proveo u izmaglici pijanstva, a sada
je veo otrgnut. To je točka posvemašnje jasnoće nalik jebanju ili trenutku u
kojem je rasporio grlo Jimmyja Glebea. Nalik
plesu pod ozračenom bojom.
Podigne komad krede s kamina pa
stane pisati na zidnoj tapeti pokraj prozora jer ima mjesta i jer mu se čini da
mora. Preko izblijedjele riječi koja je već tu svojim iskrzanim, nakrivljenim
rukopisom tiskanim slovima napiše „Svjetleća djevojka”.
Primjedbe
Objavi komentar