Profil

Što se mene tiče, neću te nimalo kritizirati zato što koristiš moć internetskih stranica kako bi pronašao romantičnog partnera, što mislim da sam ti jasno pokazao u prethodnom dijelu ovog poglavlja. No, na trenutak ću se poslužiti Spockovim ušima – sve je to stvar logike. Ako ne tražiš prilike i u fizičkom, nedigitalnom svijetu, znatno ograničavaš svoje opcije. Upravo je stvarni svijet mjesto gdje se žene kreću da bi obavile razne poslove, a kao što svaki ribolovac (i Aquaman) zna, trebaš loviti tamo gdje ima riba. Planet Zemlja svakako je golem, čak i iz perspektive plinovitog duha ili Dysonove sfere. Zato ćemo suziti naše tragačke parametre na nekoliko ključnih koordinata. Ali prvo te želim uputiti na dva važna principa koja trebaš imati na umu kad rudariš po toj zlatnoj žili. Prvo: Ako želiš maksimalno uvećati svoje šanse, vrlo je važno tražiti po pokrajnjim stazama. U studiji provedenoj prije nekoliko godina, istraživači su se koristili mobitelima kao odaši

  Gledaju se. Sekunde poput vječnosti. Robert ne izgleda poput strogog sudca. U njegovim očima ne nazire se osuda. Nuša ne zna što traži na njezinu licu i ne zna hoće li to i pronaći. Uspomene žive u sjećanjima, ne mogu izblijedjeti, rekao je netko. I ona se sjeća svakog detalja, svake riječi, mirisa, boje. Odjednom se osjeti neobično jakom. Jača je nego što je mislila. Neće se slomiti pod njegovim pogledom. A upravo se toga najviše bojala. Nuša osjeća, zna da ju je volio. Samo zašto ju je izdao? Zašto joj je tako lagao? Zašto? I zašto rana još uvijek tako boli? Da zatvori oči, mogla bi osjetiti kako je dodiruje, kako gleda njezino tijelo, prstima prelazi preko usana. Ljubi je poput djeteta koje uranja u tajne prvih poljubaca i pritom otkriva bezbrojne jamice užitaka. Topla udubljenja među kostima na podlozi svilenkaste kože i sve se vraća, kao posljednji ples...                                                                                       *******

POSLIJE SVEGA: ZAUVIJEK SRETNI (prvi dio) S engleskog prevela: Andrea Marić   Prolog Mnogo puta u životu osjećao sam se neželjeno, kao da nikamo ne pripadam. Moja se mama trudila, zaista se iskreno trudila, ali to jednostavno nije bilo dovoljno. Previše je radila; preko dana bi spavala jer je cijelu noć bila na nogama. Trish se trudila, ali dječaku, pogotovo tako izgubljenom dječaku, potreban je otac. Znao sam da je Ken Scott nesretan, nezreo čovjek kojem se ništa što bih ja napravio nikada nije sviđalo. Ali malom Hardinu, koji je bio dovoljno patetičan da se ipak trudi impresionirati tog dugonju čija su vika i posrtanje ispunjavali čitav zagušeni prostor naše usrane male kuće, svidjela bi se mogućnost da taj hladni čovjek nije njegov otac. Samo bi uzdahnuo, dohvatio svoju knjigu sa stola i upitao mamu kada će Christian, ljubazni čovjek koji ga je nasmijavao recitirajući mu čitave odlomke iz starih knjiga, ponovno svratiti. No odrasli Hardin Scott, koji se bori s ovisno

Gordan Nuhanović: PIKNIK U STEPI Devet godina kasnije avion je napokon i mene spustio u Almaty. Bilo je pola četiri ujutro. Pola četiri ujutro bilo je i kada sam sletio u Baku i u Erevan i u Taškent i u Tbilisi… Već na vratima aerodroma osjetio sam dobro poznatu aromu. Zar čak i ovdje, poslije dva desetljeća slobode, pitao sam se. Nije bilo sumnje, taj kiselkast zadah isticao se u oštroj, ranojutarnjoj svježini. Niotkud mirisa tundre niti jabuka koje su već trebale biti u cvatu - samo vonj Sovjetskog Saveza. Pomalo razočaran, ušao sam u taksi. Uslijedilo je pospano natezanje s vozačem: Šuker, Ivanišević, pa opet Šuker… Zanimalo me, otkuda je toliko hladno u svibnju. - Ne brini, sutra dolazi ljeto, umirio me vozač. Sudeći po dekom omotanoj babuški na recepciji hotela Konak, još je trajala zima. Našla je moju rezervaciju i poslala me s ključem na kat. Iako sam znao zanoćiti u svakakvim izbama po udaljenim sovjetskim oblastima, susret s ovom sobom pao mi je iznimno teško.

Nije mogao razmišljati. Ništa mu nije bilo važno, ni taj trenutak, ni prošlost ni budućnost, ništa osim činjenice da je ona pored njega, da je na mjestu koje je samo nju čekalo. Odmaknuo se i spustio je usne na njezine. Zajecala je od strasti koja ju je obuzela. Poznavao je njezino tijelo, svaku njegovu reakciju. Željela ga je onoliko koliko i on nju. Morao je ugasiti plamen koji je mjesecima tinjao u njemu. Nitko osim nje to nije mogao učiniti. Samo je ona mogla izazvati to ludilo u njemu, tijelo mu pretvoriti u vulkan, zamutiti um i samo uz nju je izgarao od sreće. – Budi moja. – Joško je prošaputao pod naletom strasti. – Samo moja. – posesivnost je govorila iz njegove nutrine. Lenka ništa nije rekla. Prepustila se poljupcima, čaroliji trenutka. Opet je bila sigurna u njegovim rukama, osjetila kako se tope njezine barijere, oslobađaju se zatomljeni osjećaji koje je skrivala u sebi. Kate Mitchell: Okovano srce, Profil, 2015. Prepustio se njezinim rukama, ne odaj