Rosie Kugli: Tajna prijateljice noći



 





Gledaju se. Sekunde poput vječnosti. Robert ne izgleda poput strogog sudca. U njegovim očima ne nazire se osuda. Nuša ne zna što traži na njezinu licu i ne zna hoće li to i pronaći. Uspomene žive u sjećanjima, ne mogu izblijedjeti, rekao je netko. I ona se sjeća svakog detalja, svake riječi, mirisa, boje. Odjednom se osjeti neobično jakom. Jača je nego što je mislila. Neće se slomiti pod njegovim pogledom. A upravo se toga najviše bojala. Nuša osjeća, zna da ju je volio. Samo zašto ju je izdao? Zašto joj je tako lagao? Zašto? I zašto rana još uvijek tako boli?
Da zatvori oči, mogla bi osjetiti kako je dodiruje, kako gleda njezino tijelo, prstima prelazi preko usana. Ljubi je poput djeteta koje uranja u tajne prvih poljubaca i pritom otkriva bezbrojne jamice užitaka. Topla udubljenja među kostima na podlozi svilenkaste kože i sve se vraća, kao posljednji ples...
                                          
                                          *******
U njegovoj blizini, odjednom, sve se izgubilo. I posao koji je radila i muškarci iz njezina života, njezine prošlosti. Kupala se u plimi zaborava koja ju je nosila i nosila u nova i nepoznata prostranstva. Njegovi poljupci stizali su iz duboke omamljujuće spoznaje da je ovo već negdje doživjela. Nisu to neznani poljupci niti ruke stranca koji proučava zemljovid nepoznatih obrisa. Njegove usne, njegovo tijelo, njegovi pokreti... ne, nije bilo nepoznanice. Imala je osjećaj kao da je Robert bio prisutan u njezinu prošlom životu i sad se ponovno pojavljuje, vraća u utjelovljenju vječnog, bezvremenog ljubavnika.
I suze klize niz obraze. Slane su, suze blaženstva. Ima osjećaj kao da će se rastopiti pod njegovim usnama. Tijela su drhtala od blizine, od želje. Gledala je u zvjezdano nebo i mislila da će umrijeti. Od ljepote trenutka, njegovih poljubaca.

                                               *******
Uslijedilo je najljepše ljeto u Nušinu životu. Bilo je to ljeto s kojim će kasnije uspoređivati mnoga druga, no samo to jedno mirisalo je na ljubav. Ljubav kakva je opjevana u pjesmama. Ispisana na stranicama čarobnih ljubavnih romana, ljubav, onako strastvena, koja se događa samo jednom u životu.
Poljubac. Miris. Smiješak. Zagrljaj. Sjaj u očima. Pun mjesec. Zvijezde. Glasan smijeh. Ruka na ruci. Njegov glas. Dubok pogled kojim je prožima.
U tišini ljetnih noći na sljemenskim puteljcima, u mračnom zagrljaju maksimirskog perivoja, na opustjelim gornjogradskim uličicama, pod okriljem mudrog i šutljivog mjeseca, pričali su jezikom tijela. Istraživala je snagu koju je imao, otkrivala nove svjetove. U tom svijetu duhovi prošlosti nisu je progonili. Iz noći u noć upoznavala je nepoznate strasti, tonula u njih, a potom bi u sekundi eksplodirao, eruptirao vulkan koji kao da je stoljećima spavao.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD