Profil

59. paralela Bilo je oko pet sati poslije podne. Čekao sam vlak na podzemnoj željeznici, na Liniji A. Nalazio sam se na Columbus Circleu i bio sretan što je subota, pa nije bilo gomile ljudi koja se u to doba vraća s posla kući. Znate da su odmah nakon napada 11. rujna u podzemnoj željeznici u New Yorku gužve bile rjeđe jer su je gradski paranoici (kojih ima mnogo i u koje ubrajam i sebe) izbjegavali, vjerujući da će to biti sljedeća meta. Dobrih mjesec dana nakon napada posvuda sam viđao kojekakve torbe i pitao se što li nam jamči da u njima nije eksploziv ili antraks ili virus kuge. Policajci su stajali na ulazima u podzemnu, sa svojim dugim palicama, žvakali kaugume i nisu zapravo nikoga tko je ulazio pregledavali. Oni nisu tamo stajali da bi nešto unaprijed spriječili, nego tek da nešto naprave ako se dogodi kakva tragedija, post mortem. Usprkos prigovorima da su u to vrijeme bile ograničene ljudske slobode, i dalje ste mirno mogli ušetati u podzemnu, nitko vas ne bi pregleda

Prvi dan Dan odlaska uvijek dođe iznenada, bez obzira na to koliko se dugo  datumi nazirali na kalendaru. Jim je kofer spakirao večer prije, ali  sada, nekoliko trenutaka uoči predviđenog polaska, oklijevao je.  Je li spakirao dovoljno knjiga? Koračao je amo-tamo ispred police  s knjigama u radnoj sobi i izvlačio romane za hrbat, a potom ih  vraćao na mjesto. Je li spakirao tenisice? Je li spakirao kremu za brijanje? Jim je čuo ženu i kćer kako u zadnji čas panično trčkaraju  gore-dolje po stepenicama i na hrpu pokraj vrata stavljaju još onu  jednu stvar koju su zaboravile.  Kad bi mogao, Jim bi štošta rado izvadio iz prtljage: proteklu  godinu svoga života, a i pet prije nje. Pravo govoreći: način na  koji ga je Franny za večerom gledala s druge strane stola; osjećaj  svoga uda u ustima nove osobe prvi put u tri desetljeća, kao i žarku  želju da ondje i ostane; ništavilo koje ga je čekalo nakon povratka, prazninu beskrajnih dana koje će morati ispunjavati. Jim sjedne za  st

Sara Lindqvist Kornvägen 7, 1. kat 136 38 Haninge Švedska 25. travnja 2009., Broken Wheel, Iowa Draga Sara, nadam se da ćeš uživati u knjizi Louise May Alcott Staromodna djevojka . Priča je šarmantna, ali možda malo otvorenije moralizira nego Male žene . Što se tiče plaćanja, o tome ne trebaš razmišljati, godinama imam dva primjerka te knjige. Raduje me je što je sada pronašla novi dom i što će otputovati sve do Europe. Nikad nisam bila u Švedskoj, ali sigurna sam da je to jako lijepa zemlja. Nije li neobično da će nečije knjige otputovati dalje nego njihov vlasnik? Tješi li me to ili zabrinjava, ne znam ni sama. Srdačan pozdrav, Amy Harris Knjige - život: 1 -0 Nepoznata žena na glavnoj ulici Hopea bila je gotovo uznemirujuće neugledna. Mršava, nezanimljiva pojava odjevena u jesenski kaput, pretopao i siv za to doba godine. Kraj stopala joj je ležao ruksak, a uz mršavu nogu naslanjala se divovska putna torba. Stanovnici koji su

Kumrovečko djetinjstvo Josip Broz rođen je 7. svibnja 1892. u selu Kumrovcu, u Hrvatskom zagorju, kao sedmo od petnaestero djece Franje i Marije Broz, rođene Javeršek.1 Osmero braće i sestara umrlo je pri porodu ili u ranome djetinjstvu. Brojna djeca i njihov natpolovični pomor bili su nešto sasvim uobičajeno u to vrijeme u Brozovu rodnom kraju. Njegova majka Marija bila je najstarija od četrnaestero djece, od kojih je samo sedmero doživjelo zrelo doba. U prosjeku je oko 60% djece umiralo u dobi do dvije godine, a ukupno do 80% u dobi do 15 godina. Najbliži liječnik bio je nedohvatno daleko – u Krapini, Rogaškoj Slatini ili u Celju – pa ga uopće nisu pozivali zbog dječjih bolesti. Josip Broz bio je, prema vlastitim sjećanjima, više puta bolestan kao dječak, jednom s jakom difterijom i u vrlo kritičnom stanju, ali u njegovu kuću u Kumrovcu nikad nije kročio liječnik. Sjeverozapadni dio Hrvatskog zagorja, gdje se nalazi i Kumrovec, u to se vrijeme ubraja među najnerazvijenije

Nuša nije trebala dobrog odvjetnika. Trebala je najboljeg. Bila je sigurna da ga je pronašla onoga dana kada je pokucala na vrata njegova otmjenog ureda. *** Odvjetnik Igor Belošević bio je neprivlačan, fizički gotovo odbojan čovjek. Nizak, debeljuškast i proćelav. Lice mu je bilo podbuhlo, a obrazi crveni. Imao je sitne, pronicljive oči i pogled surovog čovjeka. Lisičje dugačak nos, slomljen u davnoj tučnjavi, pridonosio je izgledu uličnog razbijača. U izrazu njegova lica nije bilo ničeg ugodnog. Da nije bio odvjetnik, vjerojatno bi bio osuđivani kriminalac. S godinama je postao jedan od najtraženijih u svojoj branši. Nemilosrdan protivnik, tvrd kao čelik. Svi su željeli njegove usluge, a on je besramno uživao u svojoj moći. Taj osjećaj moći, to gotovo opipljivo igranje s tuđim sudbinama, hranilo je njegovu taštinu. – Kada se vrata zatvora jednom zatvore, mnogima sam jedini spas! – e da mu je samo novčić za svaki put kad je to izgovorio. Njegovo ime punilo je novine

O MENI (neslužbeno) Kad mi netko postavi pitanje tko sam ja, često automatski nabrojim uloge: majka, supruga, sestra.  Kći sam bila, a sada više nisam. Kada si sama postavim to pitanje, zatreperi mi usna od radosti i vidim sebe kao onu koja se vječito – igra. I kako mi je tek sada ugodno u ženskom tijelu, vidim se kao curicu koja skače i pleše po livadi. Toliko odskakujem da se katkada teško vratim na zemlju (mislim i na planet i na tlo). Zaigrana i radosna! To sam ja... Hvala lijepa na pitanju. Ja sam planina. Često tu rečenicu ponavljam sebi i svojima jer kad naiđu takozvane nedaće, imam osjećaj da se sva nekako raširim, zauzmem više mjesta i ukopam (mentalno). Osjećam da me šiba vjetar i kiša, ali se ne mičem. Pred očima mi se pojavi velika zelena planina koja stoji sama usred ravnice. Otkad znam za sebe je tako. Ja sam planina! Onog dana kada sam spoznala da si ono što jedeš, nije mi bila želja da budem svinja ili ovca (sa svim njihovim karakteristikama). Nemam ništa

Kriza nije nemati, nego prestati željeti Moralna kriza strašnija je od svake materijalne krize. Svima koji nisu osobno dio moralne krize obraz je čist i mogu ga s ponosom pokazati! Upornim ponavljanjem rečenica u kojima se spominje zastrašujuća riječ kriza punimo novine one malo žute i one koje su puno žute. Kriza nam je česta tema u emisijama na televiziji, tv-razgovorima, dnevnicima. O krizi pričamo s prijateljima izvan kuće. Krizu imamo za obiteljskim stolom za doručak, ručak i večeru. Neki krizu nose sa sobom i u postelju pa je žvaču prije nego što zaspu i nastave čim se probude. Kriza je postala popularna tema. Govorimo o njoj ozbiljno, zabrinuto, iskreno i zainteresirano. Ili nam ta riječ kriza služi za neke druge svrhe. Koristimo je da bi se opravdali: ne javljamo se prijateljima ni rodbini – kriza je; ne posjećujemo i ne pozivamo ni prijatelje ni rodbinu – kriza je. Zatvaramo se u svoj dnevni boravak ili, još gore, gotovo da ne izlazimo iz svoje spavaće sobe. Odla

Rosie Kugli: Moja Nuša inspirirana je sudbinom stvarne glamurozne kurtizane Rosie Kugli diplomirana je pravnica, ali strast za pisanjem koja je oduvijek tinjala u njoj, kao i gubitak posla, učinili su da se baci u spisateljske vode. Počela je s dječjim knjigama, da bi nastavila s kolumnama u tjednicima i na portalima. Peckav i sarkastičan izričaj, bio je odmah prepoznat, a onda su usljedile nagrade na natječajima za najbolje ljubavne priče kao i velik uspjeh romana bez klasičnog happy end-a tzv. antiljubavni roman „Moderna bajka“.  Najnoviji ljubavni roman „Tajna prijateljice noći“ uveo je Rosie Kugli u žanr u kojem će, nadaju se izdavači, i ostati. Žestokim emocijama, uvjerljivim ljubavnim scenama -romantikom na mjesečini, kao i snažnim erotskim scenama, oduševit će ljubiteljice žanra, a pritom ih uvesti u svijet u koji rijetko zaviruju – u svijet elitne prostitucije. Malo je autorica koje se usuđuju taknuti u to osjetljivo područje, a Rosie Kugli u njemu je kreirala širok di

14. prosinca Nož, veliki oštri kuhinjski nož, skupocjeni sjekač katakumi , sijevnuo je pokraj moje glave i zabio se u kuhinjsku ploču s ispisanim jelovnikom. No kuhar je odmah izvukao i drugi, veliki mesarski nož, a ja sam od straha počeo uzmicati povlačeći se među kuhinjskim namještajem koji je pod neonom bljeskao kao sječivo u njegovim rukama. A on za mnom. Tako smo se naganjali nekoliko trenutaka sve dok nije u bijesu gurnuo veliki lonac s temeljcem i vrela, ljepljiva, tekućina prolila se po kuhinjskom podu. Stali smo posrtati po skliskoj kuhinji, rušeći posude i posuđe s polica, tave i ovješene lonce, uz zaglušujući štropot i lom stakla i porculana. Kad me moj neprijatelj umalo dohvatio, ja sam pao na skliski pod. Ali poskliznuo se i on i žestoko udario kralježnicom o tvrde pločice. Ležali smo i zadihani gledali jedan drugoga. – Znaš li ti, jado jadni, da sam ja bio bacač noževa u cirkusu. Mogu te ubiti kao mačku kad god hoću, bilo kojim od svoj