Ljubica Uvodić-Vranić: Neizgovorena pitanja i odgovori

Kriza nije nemati, nego prestati željeti

Moralna kriza strašnija je od svake materijalne krize. Svima koji nisu osobno dio moralne krize obraz je čist i mogu ga s ponosom pokazati!

Upornim ponavljanjem rečenica u kojima se spominje zastrašujuća riječ kriza punimo novine one malo žute i one koje su puno žute. Kriza nam je česta tema u emisijama na televiziji, tv-razgovorima, dnevnicima. O krizi pričamo s prijateljima izvan kuće. Krizu imamo za obiteljskim stolom za doručak, ručak i večeru. Neki krizu nose sa sobom i u postelju pa je žvaču prije nego što zaspu i nastave čim se probude.

Kriza je postala popularna tema. Govorimo o njoj ozbiljno, zabrinuto, iskreno i zainteresirano. Ili nam ta riječ kriza služi za neke druge svrhe. Koristimo je da bi se opravdali: ne javljamo se prijateljima ni rodbini – kriza je; ne posjećujemo i ne pozivamo ni prijatelje ni rodbinu – kriza je. Zatvaramo se u svoj dnevni boravak ili, još gore, gotovo da ne izlazimo iz svoje spavaće sobe. Odlazak u kuhinju nam je – izlet. Šetnja do dućana – ekskurzija.

Što mi to svi skupa radimo? U prvom redu sebi a onda i drugima oko sebe šaljemo tu poruku uporno i nezaustavljivo je ponavljajući. Ono što drugima govorimo – vraća nam se kao bumerang jer onda ti drugi to ponavljaju i govore nama. Ne komuniciramo ili jedni drugima kukamo, žalimo se. Ako se neki naš poznanik ili kolega nasmije, dočekamo ga s čuđenjem: Na čemu si ti? Kome je još do smijeha?

Na nagovor nekih koji su sačuvali dio svojeg elana i koji su svjesni da nam kretanje u fizičkom i psihičkom smislu može učiniti dobro, odgovaramo negativno. Odbijamo pozive na druženje kad stignu do nas. Ne slušamo savjete da ima smisla tražiti posao iako si nezaposlen iako ima puno takvih nezaposlenih.

Kriza nije – nemati. Kriza je odustati od želje da se pokuša naći i imati. Kriza je prestati željeti jer mislimo da se želje ne mogu ostvariti. Tako je u sferi materijalnoga.

Krizu iz sfere materijalnoga ne smijemo seliti u sferu emocionalnih odnosa. Nitko ne bi smio zaboraviti da se i u krizi može komunicirati na pozitivan, duhovit način. Nismo u emocionalnoj krizi ako to ne želimo biti. Ako imamo nekoga kome je stalo do našeg osmjeha – nasmiješimo se. Uvijek se možemo dragim ljudima nasmiješiti, zagrliti ih. Uvijek možemo jedni druge potapšati i ohrabriti. Ulijemo li dozu optimizma kod nekog tko nam je blizu, time ćemo i za sebe napraviti nešto dobro. Emocionalno investirati se može i u krizi. Što više, baš se u krizi posebno mora ulagati pozitivne emocije!

Ako pokleknemo i odustanemo od želja, od smijeha, ako zaboravimo da su zagrljaji besplatni, ako pristanemo na opći trend kukanja i zapažanja beznađa i što je još gore – naglašavanja beznađa, bit će nam svima skupa još teže.

Uvjerit ćemo sebe i sve oko nas da smo u krizi i da za to ništa ne možemo.

A kriza je zapravo ona najniža točka iza koje se ne može dublje, a to znači da možemo samo gore, naprijed. I to uzdignuta čela! Kako ćemo dignuti glavu, pitate me? Pa tako da se podsjetimo da je svima onima koji nisu osobno dio moralne krize obraz čist i da ga mogu s ponosom pokazati.

Strašnije od bilo kakve materijalne krize je moralna kriza. Onima koji su se moralno izgubili u bahatom stjecanju treba moralni preporod jer inače neće moći ponosno podignuti svoje čelo, pokazati svoj čisti obraz i krenuti dalje.

U moralnoj krizi svi su prevareni

Govoriti danas o poslovnim odnosima vrlo je teško čak i onima koji su se godinama time bavili držeći radionice za menadžere. Razlozi su jasni:

1. Posao je postao za stotine tisuća ljudi nedostižan san

2. Mnogi ljudi rade i ne dobivaju plaću

3. Mnogim ljudima plaća kasni

4. Prosječna plaća nije dovoljna za potrošačku košaricu

5. Zaposleni se osjećaju ucijenjeni situacijom: šuti i radi i budi sretan da imaš posao, sutra možeš biti zamijenjen s nekim od tisuće ljudi koji su na Zavodu za zapošljavanje.

6. Ljudi koji su zaposleni u državnim službama imaju malu plaću i teret da su na „državnoj grbači“ tj. da ih svi porezni obveznici financiraju pa da je i ta mala plaća za njihov broj, a i za ono što i kako rade, preveliko opterećenje za državni budžet.

7. Osobe koje rade u privatnom sektoru muče muku sa svojim pravima kao što je trajanje radnog vremena, godišnji odmor…

8. Poduzetnici muku muče jer njihovi dugovi prema državi su odmah utuživi, a njihova potraživanja od države i drugih poduzetnika čekaju…

9. Kulturnjaci su imali mali a sad imaju još manji postotak iz državnog budžeta pa se s njim skoro ništa ne može te se osjećaju zakinutima.

10. Nevladine udruge se dijele u dvije skupine: jedni koji zgrću velik novac (i od poreznih obveznika) i drugi koji puno rade umjesto vladinih institucija u socijali, preventivi, i slično a za taj svoj rad dobivaju malo ili ništa jer taj rad nije ni vrednovan niti plaćen.

Kako se osjećaju zaposlenici? Bolje nego nezaposleni, ali ne dobro. Ono što imamo ne cijenimo nego se na to naviknemo i smatramo da je to normalno.

Ljudi koji rade kod privatnika slute njegovu zaradu i ona im izgleda ogromna a ne vide njegovu muku s porezom, s dobivanjem posla. Imaju osjećaj da oni rade a gazda se bogati i nezadovoljni su.

Svi su nezadovoljni koji očekuju novac. Novca nikad dovoljno. Oni koji žele više novca planiraju odlazak u inozemstvo.

Oni koji žele novac i moć – bave se politikom i pri tome se  predstavljaju da rade za javno dobro.

Kakvo dobro?! Nikome nije dobro.

Vidimo li rješenje u novim poduzećima koji gaje etički način zarade, 70 posto svojeg profita daju, a ne uzimaju sebi? Investiraju u zelene projekte.

Vidimo li rješenje u malim zelenim gospodarstvima koja vode računa o svakoj kapi vode i svakoj travki koja se može iskoristiti?

Ne bavimo se gospodarstvom i ne smatramo se sposobnim za rješavanja tako teških pitanja. 

Ipak sigurni smo da ljudi koji su u moralnoj krizi, ljudi koji ne vjeruju u pošteni rad, ljudi koji se osjećaju ugroženima i prevarenima, trebaju puno više od dobrih međusobnih odnosa o kojima smo do sada govorili menadžerima. Avantura promjene u sferi gospodarstva je najvažniji zadatak ako bi uključila avanturu primjene moralnih načela.

Potrebne su nove vrijednosti i nastojanje oko tih vrijednosti kako bi se dobila nova motivacija. Inače sve izgleda kao borba za (prljavi) novac i osjećaj ugroženosti bilo da stječemo, da se ne usudimo riskirati ili da prosimo od drugih novac i životne odluke. Osjećaj prevare koji visi nad svakim našim angažmanom smanjuju volju za bilo kakvim nastojanjem.

Filantropski kapitalizam? Možda.

Sjetimo se i Brechta: „Čega nema tog se ne odreci!“