Profil

Colum McCann TRANSATLANTIK S engleskog preveo Ozren Doležal DJELO JEDNOGA OD NAJZNAČAJNIJIH SUVREMENIH PISACA, DOBITNIKA NAGRADE NATIONAL BOOK AWARD; KOJI JE PREVEDEN NA 35 JEZIKA Ples na žici nevjerojatno nadarena pisca... Podsjeća na najbolja djela Michaela Ondaatjea i Michaela Cunninghama, Trasatlantik je McCannovo najdojmljivije djelo. – O: The Oprah Magazine O autoru: Colum McCann rođen je u Dublinu. Autor je šest romana: Neka se veliki svijet vrti, Zoli, Plesač, Ova strana vedrine , Songdogs i Transatlantik te dviju hvaljenih zbirki kratkih priča. Djela su mu objavljena na trideset pet jezika. Njegov roman Neka se veliki svijet vrti zasjeo je na ljestvice najprodavanijih naslova na četirima kontinentima. Colum McCann primio je mnoge počasti i nagrade, među njima i National Book Award, Međunarodnu književnu nagradu IMPAC Dublin te naslov Chevalier des Arts et Lettres od francuske vlade i književnu nagradu Irske zaklade u Monaku. Esquire ga je uvrstio

Samantha Shannon: SEZONA KOSTIJU S engleskog preveo Saša Stančin Osim ovog svijeta i osim ljudske rase, postoji nevidljivi svijet i kraljevstvo duhova: taj je svijet oko nas, jer oni su posvuda. —Charlotte Brontë 1 Prokletstvo Nekako vjerujem kako nas je u početku bilo više. Pretpostavljam da nas nije bilo mnogo. Ali sigurno više nego sad. Mi smo manjina koju svijet ne prihvaća. Barem ne izvan svijeta mašte, a čak smo i tamo na crnoj listi. Izgledom se ne razlikujemo. Ponekad ni po ponašanju. Po mnogo čemu smo baš poput svih drugih. Ima nas svugdje, u svakoj ulici. Živimo životom koji biste mogli smatrati normalnim, ako se ne upuštate u kakvo pomno proučavanje. A ni svi mi ne znamo baš što smo. Neki među nama odu u smrt, a da nikada ne doznaju. Neki među nama znaju sve, ali nas nikada ne uhvate. Kako bilo, postojimo. Vjerujte mi na riječ. Od svoje osme godine živjela sam u dijelu Londona koji se nekoć nazivao Islington. Išla sam u privatnu žensku školu, koj

   Tom Rob Smith: Farma  Preveo Saša Drach S ve dok mi se mobitel nije oglasio, bio je to jedan sasvim običan dan. Hodao sam prema kući, natovaren hranom iz trgovine. To prema kući znači južno od Temze, u Londonu, u kvartu punom malih parkova što su se provlačili među zgradama koje su nekada bile skladišta i tvornice. Bio je kolovoz, sparno predvečerje, bez daška vjetra. I bio sam umoran, pa sam, kad mi je mobitel zazvonio, poželio ne javiti se, već požuriti kući da se istuširam. Radoznalost je prevagnula, pa sam usporio i izvadio mobitel iz džepa. Kad sam ga prislonio na uho, po njemu se počeo hvatati moj znoj. Bio je to moj tata. Nedavno se preselio u Švedsku, pa me ovaj poziv iznenadio. I inače je rijetko koristio svoj mobitel, a i bilo je skupo odatle zvati London. Ukopao sam se na mjestu i ispustio vreću s namirnicama. Moj je otac plakao. Nikad ga prije nisam čuo da plače. Moji su roditelji oduvijek pazili da se preda mnom ne prepiru niti gube živce. U našoj kući nikad ni