Profil

Manuel Šumberac – 4 odgovora na 4 pitanja Kada si znao da  ć e š  se baviti ilustriranjem?  Nisam siguran kada je sve to počelo. Nekako me oduvijek zanimao crtež, slika, narativ, pa je ilustracija došla kao prirodni medij za tako nešto. Rekao bih da je ilustracija došla do mene prije nego li sam ja došao do ilustracije. Koji je ilustrator na tebe utjecao? U početku nijedan osobito (ili se bar toga ne sjećam), ali sam s vremenom sve više otkrivao ilustraciju i ilustratore. Kada bih morao odabrati jednog ilustratora to bi vjerojatno bio Shaun Tan, premda svakim danom otkrijem nekog novog ilustratora ili ilustratoricu čiji mi se rad sviđa i na neki način utječe na mene. Koja ti je najdra ž a slikovnica? Huh... s obzirom da nemam "jednu najdražu" navest ću tri. Shaun Tan: The Lost Thing, The Red Tree Jon Klassen: I Want My Hat Back Shel Silverstein: The Giving Tree Kojoj se osobini divi š  kod Romana Simića, autora tekstova u

Jane Harper Izgubljeni čovjek S engleskog preveo Dražen Čulić Odozgo, izdaleka, tragovi u prašini izgledali su kao nevelika kružnica. Daleko je ta kružnica bila od savršene, njezin je nepravilni rub negdje bio deblji, negdje tanji, a na nekim je mjestima sasvim nestajao. Ona nije bila ni prazna. U sredini se nalazio nadgrobni kamen, sasvim gladak od stoljetnog djelovanja pijeska, vjetra i sunca. Kamen je bio uspravljen, visok jedan metar, savršeno okomit. Gledao je na zapad, prema pustinji, što je za taj daleki kraj bilo neobično. Rijetko bi se tko odlučio za zapad. Ime pod njim ukopanog čovjeka davno je izbrisano, ali domaći su ljudi – svih njih šezdeset i pet, kao i stotina tisuća grla stoke – mjesto poznavali jednostavno kao stočarov grob. Na tom komadu zemlje nikada nije bilo groblje; stočara su zakopali tamo gdje je umro, a ni nakon više od jednog stoljeća nitko mu se nije pridružio. Ako bi posjetitelj prešao rukom preko iz

Margaret Atwood: VRAŽJI OKOT S engleskoga prevela Giga Gračan Što učiniti s tolikom tugom? Nalikovala je golemu crnom oblaku što se vrtloži ponad obzorja. Ne: nalikovala je mećavi. Ne: nije nalikovala ničem što bi on umio izraziti jezikom. S tugom se nije bio kadar suočiti izravno. Morao ju je preobraziti, ili barem sa svih strana zagraditi.          Odmah nakon sahrane i onog do suza malenog lijesa zaronio je u Oluju . Bio je to bijeg, toliko je čak i tada sebe poznavao, no imalo je to biti i svojevrsno reinkarniranje.          Miranda će postati kći koja nije izgubljena, anđeo zaštitnik što razvedrava prognanog oca dok u istrulom brodu plutaju mračnom pučinom, kći koja nije umrla, već se razvila u ljupku djevojku. Ono što nije mogao imati u životu, možda će svojom umjetnošću ipak ugledati, tek nazreti, krajičkom oka.          Za tu iznova rođenu Mirandu kojoj on svojom voljom podaruje život stvorit će primjeren scenski okvir. Nadmašit će sâm sebe kao glumac i reda

POŠTOVANI KUKCI I DRUGE JEZIVE PRIČE Maša Kolanović Škrinja Rekla mi je kako je došlo vrijeme da napokon vidim maminu škrinju . Tako je zvala veliku drvenu kutiju u kojoj je čuvala neke mamine stvari. Kad bi spominjala tu škrinju, govorila bi nekim uzvišenim, gotovo svečanim tonom, kako će doći vrijeme da vidim škrinju, kako sam još premlada za škrinju ili kako škrinja čeka mene da još malo sazrem. Meni je sama riječ škrinja zvučala pomalo sablasno, recimo kao lijes ili kovčeg , ali joj nisam htjela to priznati da je time ne povrijedim i ne umanjim važnost koju joj ona pridaje. I došao je tako dan kada mi je napokon odlučila pokazati tu škrinju. Bila sam uzbuđena, ali i pomalo uplašena kad smo ona, tata i ja napokon otišli u podrum ne bismo li izvadili škrinju na svjetlo dana. Nana se posebno autoritativno obraćala tati koji nam je pomogao prenijeti taj teški teret iz podruma do stana za što nas dvije nismo imale dovoljno fizičke snage. Dirigirala mu je što da gdj

BRANKO BELAN - ZABORAVLJENI KLASIK Željko Ivanjek, Nenad Polimac “O Branku Belanu danas još malotko razmišlja kao o redatelju. Kao urednik u Telegramu , plodan i dinamičan, filmski i televizijski publicist, književnik i nastavnik na katedri montaže na Akademiji za kazalište, film i televiziju, Belan je mnogostruko prisutan u suvremenom javnom životu. Ali nije prisutan kao redatelj i o tom njegovu djelovanju ne postoji gotovo nikakvo znanje u javnosti. Kad danas pogledate filmove što ih je režirao Branko Belan, zaprepašteno se pitate: kako je to moguće? Kako je moguće takvo zanemarivanje toliko značajne stvaralačke ličnosti? Dobar dio Belanovih dokumentaraca, osobito onih ranih, pripada najboljem dokumentarizmu u nas, a cjelovečernji igrani film Koncert jedno je od vrhunskih ostvarenja jugoslavenske kinematografije općenito. Unatoč tome o njima se jedva što čuje, i o njima se ništa ne zna. Ovaj razgovor, koji se javlja kao post festum Belanove redateljske karijere, daje sm

MOJ BRAT – SUPERJUNAK DAVID SOLOMONS S engleskog prevela Andrea Pongrac 1. (NE)IZABRANIK Moj je brat superjunak, što bih i ja bio postao da mi se nije piškilo. Zovem se Luke Parker, imam jedanaest godina i živim u mirnoj londonskoj četvrti s mamom, tatom i starijim bratom Zackom. Iako nije superjunak od rođenja, pitam se nisu li njih dvoje, odlučivši mu dati ime Zack, ipak naslućivali da će jednog dana, oboružan plaštem i maskom, spašavati siročad iz zapaljenih zgrada. Mislim, stvarno! Pa to čak i nije ime, već zvučni efekt! Takve se riječi obično ubacuju u stripove kad superjunak šakom razvaljuje superzlikovca. Bum! Tras! Zack ! Čini mi se da je u nekim životnim trenutcima od presudne važnosti što ćemo odabrati. Vaniliju ili čokoladu. Običan preljev ili s mrvicama keksa. Baciti vodenu bombu na tatinu glavu ili zadržati paljbu. Na nama je da odlučimo, a ponekad nam već dvije riječi mogu okrenuti cijeli život naglavačke. – Moram piškiti! Te kobne večeri tri s