Željko Ivanjek, Nenad Polimac BRANKO BELAN - ZABORAVLJENI KLASIK


BRANKO BELAN - ZABORAVLJENI KLASIK
Željko Ivanjek, Nenad Polimac


“O Branku Belanu danas još malotko razmišlja kao o redatelju. Kao urednik u Telegramu, plodan i dinamičan, filmski i televizijski publicist, književnik i nastavnik na katedri montaže na Akademiji za kazalište, film i televiziju, Belan je mnogostruko prisutan u suvremenom javnom životu. Ali nije prisutan kao redatelj i o tom njegovu djelovanju ne postoji gotovo nikakvo znanje u javnosti.
Kad danas pogledate filmove što ih je režirao Branko Belan, zaprepašteno se pitate: kako je to moguće? Kako je moguće takvo zanemarivanje toliko značajne stvaralačke ličnosti? Dobar dio Belanovih dokumentaraca, osobito onih ranih, pripada najboljem dokumentarizmu u nas, a cjelovečernji igrani film Koncert jedno je od vrhunskih ostvarenja jugoslavenske kinematografije općenito. Unatoč tome o njima se jedva što čuje, i o njima se ništa ne zna.
Ovaj razgovor, koji se javlja kao post festum Belanove redateljske karijere, daje smireno, premda ne zato manje nostalgično i bolno svjedočanstvo o poletnom, samouvjerenom i impresivnom početku njegova stvaralačkog redateljskog puta i o postupnoj, gotovo kafkijanskoj deteorizaciji toga puta. Nakon Koncerta Belanova je ingenioznost došla trajno ‘pod sumnju’, a to je stanje podjednako osujećivalo Belanov rad objektivno, kao što ga je intenzivno podgrizalo subjektivno. Belanu je od svega toga ostala gorčina, a nama, današnjim predstavnicima filmsko-kulturne javnosti, osjećaj krivnje.
Ni jedno ni drugo ne da se ukloniti.
Ali, ostao je pozitivni zadatak da se Belanovi filmovi upoznaju, da se na njih upozori, jer oni su izniman dobitak za suvremenu – dugo vremena nepostojeću – samosvijest o vrijednosti našeg filmskog naslijeđa.”

Tako je pisao o Belanovu umjetničkom značenju Hrvoje Turković u uvodu poduljeg razgovora s redateljem objavljenim u broju 8-9 zagrebačkog časopisa Film 1977. (razgovor je vođen u autorovu stanu, u dvije poslijepodnevne sjedeljke – kako to definira Turković – u prosincu 1976.)1. Do njega nije došlo slučajno; Film (čiju smo redakciju, uz Turkovića, činili Srećko Jurdana, Živorad Tomić, Goran Trbuljak, Darko Zubčević i ja) tih je godina sustavno otkrivao nepoznato lice hrvatske kinematografije, pa je u prethodnom broju 5-6-7 iz 1976. objavio tematski blok Poratni hrvatski film, u kojem se jako puno pisalo o Belanu: najprije Zoran Tadić u tekstu Prvo su startali dokumentaristi, u kojem je izdvojio njegova ključna ostvarenja Električna energija (poznat i kao Elektrifikacija) i Tunolovci, dok sam ja napisao opsežan esej o filmu Koncert. Iskreno, da prije toga nismo napravili podulji razgovor s Oktavijanom Miletićem (u broju 2-3), za taj film vjerojatno ne bismo niti znali. No, kako smo, na sreću, imali običaj pogledati sve filmove autora s kojim razgovaramo (barem one do kojih smo mogli doći), a upravo je Miletić snimio Koncert, odmah nam se taj film nametnuo kao izuzetno ostvarenje i bili smo zgranuti što nema status klasika. Belan se činio kao nevjerojatno otkriće, razlog zbog kojeg se isplati baviti tom vrstom preispitivanja domaće baštine, a odlične reakcije na program Poratni hrvatski film, koji je prije toga upriličio Turković kao voditelj MM centra na Savskoj cesti, potvrdile su da smo se prihvatili dobrog posla.

U razgovoru u Filmu Belan je precizno prepričao svoje početke, kako je kao šestogodišnjak vidio prvi film koji je upamtio, dokumentarac o Ognjenoj zemlji i Patagoncima, kako je procijenio da mu je bolje da postane filmski redatelj jer za glumački poziv nije bio markantan poput Humphreyja Bogarta, ali puno se više bavio pisanjem, i to romana u nastavcima. Upisao je pravo i 1937. diplomirao (tada se za to dobivala i doktorska titula) te nakon dvije godine nezaposlenosti dobio namještenje u državnoj službi, u uredu za cijene, i ondje ostao do 1946. Dvije godine prije toga, još za NDH, prikovan za krevet (slomio je nogu na skijanju) napisao je sinopsis Odnarođen i poslao ga na natječaj Hrvatskog slikopisnog zavoda. Tema sinopsisa – kako tvrdi Belan – bila je nepolitička, priča o predratnom emigrantu koji se vraća u domovinu i želi natrag svoje nekretnine, no obitelj ga dočeka s mržnjom, uslijedi i pokušaj ubojstva, pa on napušta Hrvatsku. Prema Belanovu sudu, sinopsis je nagrađen vjerojatno zato što je svima bilo jasno da je Endehazija bila gotova, a žiri je ionako bio sastavljen od kulturnjaka (Oktavijan Miletić, Vinko Esih, Ljubomir Maraković) kojima nije bilo do politike. Nakon sloma NDH čak je napredovao u službi, postao je šef odsjeka za industrijske cijene i vršitelj dužnosti poslova direktora, no to ga, očito, nije zadovoljavalo pa se javio na natječaj Jadran filma i poslao dva scenarija (jedan od njih napisao je s kolegom koji je bolje od njega poznavao povijest): pozvali su ga na razgovor, objasnili mu da tekstovi nisu osobito dobri, ali da je očito ambiciozan i film ga zanima, pa su mu ponudili mjesto u dramaturškom odjelu. Kod kuće (bio je u braku) mislili su da je poludio kad je pristao raditi za upola manju plaću, no njega je film sada već ozbiljno zanimao, preveo je knjige Renata Maya Jezik filma i Paula Rothe Film do danas, a na dramaturškom odjelu konzultirao se s najutjecajnijim ličnostima hrvatske kinematografije – Jožom Horvatom, Fedorom Hanžekovićem, Brankom Marjanovićem i Milanom Katićem. Odlučivanje o scenarijima uključivalo je i mogućnost da se dobije film, pa je tako Belan i mimo volje postao redatelj. Zapravo, nije imao ništa protiv tog statusa, ali brzo je shvatio da su sva njegova znanja o filmu teoretska, a ne praktična, jer nijednom do tada nije bio nekome asistent na snimanju. Dobio je kratki dokumentarni projekt Električna energija, koji je zapravo trebao raditi Branko Marjanović, no kako se on zapleo u cjelovečernji igrani film Zastava (radio ga je pune dvije godine), Belan ga je zamijenio. Kad je shvatio da je potpuno nespreman upustiti se u nešto takvo, od direktora Jadran filma Josipa Kirigina pokušao je ishoditi da ga poštedi od eventualne katastrofe, no on ga je nagovorio da ipak pokuša; ionako su u to vrijeme svi bili početnici.


Ulomak iz teksta Nenada Polimca

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Citati o ljubavi

20 veličanstvenih Profilove 2020.

CITATI ZA PONEDJELJAK (I SVAKI DRUGI DAN)