Profil

Cvjetača sa šafranom U ljeto 2009. godine autori programa o hrani s BBC radija 4 pozvali su me da budem domaćin polusatne emisiji na temu prema mojem izboru. Začudo, na kraju sam radio emisiju o cvjetači, u pokušaju da pokažem kako je to povrće neopravdano izgubilo popularnost, uglavnom u korist brokule. Jasno mi je da na cvjetači nema ničega što bi tako bilo seksi i zajamčilo joj zvjezdani status. Zapravo, doima se – na prvi pogled – pomalo dosadno i nezanimljivo. No dok smo radili emisiju shvatio sam da zapravo i nije tako, da je cvjetača zapravo prekrasno prilagodljiva i svestrana, daleko više nego što je to brokula. I Sami Tamimi, glavni izvršni chef „Ottolenghijeve“ kuhinje, i ja složili smo se da je cvjetača jedno od onih jedinstvenih povrtnih vrsta, poput krumpira ili patlidžana, koje se može nositi s velikim okusima, a da pritom ne izgubi svoj jedinstveni karakter. Pred vama je primjer tog zaključka. Ovo jelo možete poslužiti kao dio meze ili kao prilog uz leću ili r

Anna Todd: POSLIJE SVEGA PAD 2 Prevela: Andrea Marić Hardin – Sad izgleda š mnogo... č i šć e – ka ž em Richardu dok on izlazi iz kupaonice otiru ć i svoje svje ž e izbrijano lice bijelim ru č nikom. – Mjesecima se nisam brijao – odgovori on trljaju ć i meku ko ž u na bradi. – Ma nemoj mi re ć i – uzvratim, kolutaju ć i o č ima, a on mi se nasmije š i. – Hvala š to si me pustio da ostanem – ka ž e, ali njegov duboki glas ga na kraju izda. – Ne ć e š dugo ostati, pa mi nemoj zahvaljivati. Nisam jo š na č isto s cijelom ovom situacijom. Uzmem jo š zalogaj pizze koju sam naru č io za sebe... a na kraju je dijelim s Richardom. Moram na ć i na č in da ovaj teret ne padne na Tessina le đ a. Njoj se previ š e toga doga đ a u posljednje vrijeme i ako joj mogu pomo ć i tako da se sam nosim s kaosom koji stvara njezin otac, onda ć u to i napraviti. – Znam. Jo š se č udim š to me ve ć nisi izbacio – re č e on smiju ć i se. Kao da je to ne š to s

Anna Todd: POSLIJE SVEGA PAD 2 Prevela: Andrea Marić Tessa Nakon š to sam pola popodneva provela na telefonu s Hardinom, a od posla nisam napravila gotovo ni š ta, moj prvi dan u uredu je gotov i ja strpljivo stojim pred svojim vratima č ekaju ć i Trevora. Hardin mi je zvu č ao tako smireno, govorio je tako jasno, tako fokusirano. Dok stojim ovdje u hodniku, ne mogu sakriti svoju sre ć u š to ipak i dalje komuniciramo; koliko mi je ovo dra ž e od onog kad smo izbjegavali jedno drugo. Duboko u sebi znam da mi ne ć e dugo ostati lako zavaravati sebe malim dozama Hardina preko telefona, dok u stvarnosti ž elim njega cijeloga, č itavo vrijeme. Ž elim da je on tu, sa mnom, da me dr ž i, ljubi, nasmijava. Ovo je valjda ona faza samozavaravanja o kojoj govore u psihologiji. Ali neka, zasad je dobro. Osje ć am se zapravo odli č no, kad ovaj osje ć aj usporedim s onim jedinim koji mi preostaje – tugom. Uzdahnem i naslonim glavu na zid č ekaju ć i Trevora. Sad bih voljela da