Anna Todd: POSLIJE SVEGA PAD 2 - treće poglavlje

Anna Todd: POSLIJE SVEGA PAD 2

Prevela: Andrea Marić

Hardin

– Sad izgledaš mnogo... čišće – kažem Richardu dok on izlazi iz kupaonice otirući svoje svježe izbrijano lice bijelim ručnikom.

– Mjesecima se nisam brijao – odgovori on trljajući meku kožu na bradi.

– Ma nemoj mi reći – uzvratim, kolutajući očima, a on mi se nasmiješi.

– Hvala što si me pustio da ostanem – kaže, ali njegov duboki glas ga na kraju izda.

– Nećeš dugo ostati, pa mi nemoj zahvaljivati. Nisam još načisto s cijelom ovom situacijom.

Uzmem još zalogaj pizze koju sam naručio za sebe... a na kraju je dijelim s Richardom. Moram naći način da ovaj teret ne padne na Tessina leđa. Njoj se previše toga događa u posljednje vrijeme i ako joj mogu pomoći tako da se sam nosim s kaosom koji stvara njezin otac, onda ću to i napraviti.

– Znam. Još se čudim što me već nisi izbacio – reče on smijući se. Kao da je to nešto s čime se treba šaliti. Ja samo buljim u njega. Oči mu izgledaju prevelike za to mršavo lice, s tamnim podočnjacima koji probijaju kroz svijetlu kožu.

Uzdahnem. – I ja isto – odgovorim mu nervozno.

Richard se strese dok ga promatram – ali ne od nelagode, siguran sam, nego od manjka kakve god već droge koju je navikao koristiti.

Pitam se je li u naš stan donio nekakvu drogu kad je bio tu sam prije tjedan dana. U svakom slučaju, ako ga to pitam, a on odgovori potvrdno, izgubit ću živce i izbacit ću ga naglavce iz stana. Zbog Tesse, a i zbog vlastitog mira, samo ustanem i odem iz dnevne sobe sa svojim praznim tanjurom u ruci. Hrpa prljavog posuđa u sudoperu uspjela se udvostručiti, a napuniti perilicu posuđa zadnje je što mi se sada radi.

– Operi suđe kad već ne plaćaš ništa – viknem Richardu.

Čujem njegov duboki smijeh kroz hodnik i on ulazi u kuhinju baš u trenutku dok ja ulazim u kupaonicu i zatvaram za sobom vrata.

Želim nazvati Tessu, samo da joj opet čujem glas. Htio bih čuti kako joj protječe ostatak dana... Što će raditi poslije posla? Je li i ona, kao ja, zurila u svoj mobitel s glupastim smiješkom na licu još dugo nakon što smo završili razgovor?

Vjerojatno nije.

Sada znam da me konačno sustižu svi moji stari grijesi – eto, zato mi je Tessa došla u život. Nemilosrdna kazna zamaskirana u prelijepu nagradu. Bila je sa mnom nekoliko mjeseci, samo da mi bude ovako oduzeta... Sad ona za mene postoji kao kakva iluzija u zraku, pothranjivana telefonskim razgovorima. Ne znam koliko dugo će još proći prije nego što podlegnem svojoj sudbini i konačno dopustim samome sebi da se istrgnem iz ovog samozavaravanja.

Samozavaravanje, eto što je to.

Ali ne treba biti. Mogu promijeniti ishod svega ovoga. Mogu postati čovjek kakvog ona treba, a da je pritom ne povlačim dolje, u svoj pakao.

Jebo ti sve, idem je odmah nazvati.

Mobitel joj zvoni i zvoni, a ona se ne javlja. Još malo pa je šest sati – trebala je već završiti s poslom i biti doma. Kamo bi uopće išla? Dok razmišljam o tome bih li nazvao Christiana ili ne, obujem tenisice, nemarno ih svežem i nabacim jaknu.

Znam da bi se naljutila – možda i više od toga – da njega nazovem, ali već sam je šest puta nazvao, a nije odgovorila.

Zagunđam nešto i provučem prste kroz svoju neopranu kosu. Ovo sranje s davanjem prostora u vezi stvarno mi ide na živce.

– Idem van – dobacim svom neželjenom gostu. On kimne, jer ni ne može odgovoriti s ustima punim čipsa koji baš trpa u usta. Ako ništa drugo, vidim da je sudoper prazan i čist.

Kamo sam, dovraga, uopće krenuo?

Par minuta kasnije, moj auto je parkiran ispred teretane. Ne znam što ja tu mogu postići i kako mi ovo sranje uopće može pomoći, ali u ovom trenutku moja ljutnja na Tessu tako silno raste i sve što mi pada na pamet je izvikati se na nju ili sjesti u auto i odjuriti u Seattle da je pronađem. A ne bi bilo dobro napraviti nijednu od te dvije stvari... tako bih samo pogoršao sve.