Profil

Cecelia Ahern: SAKUPLJAČ PIKULA S engleskog prevela Petra Mrduljaš 2 Pravila na bazenu Nema trčanja Diši. Katkad se moram podsjetiti na disanje. Čovjek bi pomislio da je to urođeni nagon, ali ne, ja udahnem i zaboravim izdahnuti dok mi se tijelo ne ukoči i napne, srce mi snažno tuče, a prsa se stežu dok se zabrinuta glava pita što nije u redu. Razumijem teoriju disanja. Zrak koji udahneš kroz nos trebao bi ti se spustiti sve do trbuha, do ošita. Diši opušteno. Diši ritmično. Diši nečujno. To činimo od rođenja i nitko nas tome ne treba poučiti. No, mene je trebalo poučiti. Dok vozim, kupujem, radim, uhvatim se kako zadržavam dah, napeta, nemirna, čekajući da se dogodi - ne znam što. Ali što god to bilo, nikada se ne dogodi. Smiješno je što na suhome nisam dorasla tom jednostavnom zadatku kada moj posao traži da u njemu briljiram. Ja sam spasilac. Plivanje mi je lako, prirodno, ne predstavlja mi izazov, nego pruža osjećaj slobode. U plivanju, tajming je najvažnij...

Veljko Barbieri: Eliksir istine Kad sam se vratio kući, zatekao sam njih trojicu pred svojim vratima. Jedan, nešto vremešniji, ali elegantniji od ostalih, samo je iz unutrašnjeg džepa na jakni od vunena sukna izvadio neku iskaznicu, a druga dvojica, jedan u modrom, drugi u sivkastom, također besprijekorno izglačanom odijelu, pištolje koje su do tada krili pod pazuhom. – Moramo s vama razgovarati, pa vam savjetujem da nas pustite u stan. Zatražio sam da mi pokažu službeni nalog, ali jedan od onih u odijelima samo mi je zabio pištolj u leđa i nisam imao kamo. Ušli smo, a onaj vremešniji, očito zapovjednik ovog nenadanog izaslanstva u moj dom, zapovjedio mi je da sjednem. Kad sam poslušao, sjeli su i oni. Šef je svoju iskaznicu stavio na stol, a druga dvojica svoje pištolje. Odmah im je zapovjedio da maknu oružje i napetost je malo popustila, premda – nije popustilo moje iznenađenje i nevjerica. Tada je on opet progovorio... – Ako se ne varam, vi ste zaposleni u restoranu na ...

Tony Parsons TORBA ZA UBOJSTVO S engleskog prevela Mihaela Velina PROLOG 1988. Završivši s njom, ostavili su je potrbuške na madracu, kao da je već mrtva. Čopor dječaka u podrumskoj prostoriji, dječaka snage muškaraca i okrutnosti djece. Uzeli su što su htjeli i sad, kao da više ništa nije ostalo. Njihovi glasovi nisu joj se više unosili u lice, cerili se nad njom, prodirali joj u uši. Sad su dopirali iz smjera duga stola za blagovanje, za kojim su pušili i smijali se i međusobno si čestitali na učinjenome. Gdje joj je majica? Kad bi samo mogla do svoje majice. Nekako je uspjela smoći snage da je dohvati i navuče pa se otkotrljala s madraca. Ne bi trebala ostati ovdje. Počela je puzati prema podrumskim stubama. Glasovi za stolom utihnuli su. Lula, pomislila je. Lula ih je usporila, uspavala i zaglupila. Blažena lula. U ustima joj je bilo krvi, a lice ju je boljelo. Sve ju je boljelo. Krv iz nosa slijevala se u grlo, izazivajući mučninu. Zastala je, zatomila n...

Andrea Camilleri Paukova strpljivost                                                            S talijanskog preveo Juraj Gracin Jedan    Naglo se probudio, preznojen, teško dišući. Nekoliko sekunda nije mogao razabrati gdje se nalazi, potom ga je tiho i pravilno disanje Livije ispružene pored njega vratilo u smirujuće dimenzije. Bio je u svojoj spavaćoj sobi u Marinelli. Iz sna ga je trgnula oštra bol u lijevome ramenu. Nije imao potrebu pogledati sat na ormariću da bi vidio da su tri i pô noću, zapravo točno tri dvadeset sedam minuta i četrdeset sekunda. To mu se događalo već dvadeset dana, toliko je bilo prošlo od one noći kada je Jamil Zarzis, trgovac djecom ekstrakomunit...

Cecelia Ahern: Sakupljač pikula Prevela: Petra Mrduljaš Vidio sam anđela u mramoru i klesao dok ga nisam oslobodio . Michelangelo PROLOG U mojem pamćenju postoje tri kategorije: ono što želim zaboraviti, ono što ne mogu zaboraviti i ono što sam zaboravila da sam zaboravila dok se toga opet ne prisjetim. Najranija uspomena je sjećanje na majku kada sam imala tri godine. Bile smo u kuhinji i ona je uzela čajnik pa ga zavitlala u strop. Držala ga je s dvije ruke, jednom za ručku, a drugom za kljun, pa ga zavitlala kao da na natjecanju vilama baca vreću sa sijenom, tako da je poletio zrakom i tresnuo o strop, gdje je napukao, pa pao točno na stol, gdje se smrskao, a mutna, smeđa voda i razmočene vrećice s čajem razletjeli se na sve strane. Ne znam što je prethodilo tom činu ni što je uslijedilo, ali znam da je bio izazvan srdžbom, a da je srdžbu izazvao moj tata. Ova uspomena nije dobar prikaz majčine osobnosti, ne prikazuje je u lijepom svjetlu. Koliko znam, nikada ...