Cecelia Ahern: Sakupljač pikula

Cecelia Ahern: Sakupljač pikula

Prevela: Petra Mrduljaš

Vidio sam anđela u mramoru i klesao dok ga nisam oslobodio.

Michelangelo

PROLOG

U mojem pamćenju postoje tri kategorije: ono što želim zaboraviti, ono što ne mogu zaboraviti i ono što sam zaboravila da sam zaboravila dok se toga opet ne prisjetim.

Najranija uspomena je sjećanje na majku kada sam imala tri godine. Bile smo u kuhinji i ona je uzela čajnik pa ga zavitlala u strop. Držala ga je s dvije ruke, jednom za ručku, a drugom za kljun, pa ga zavitlala kao da na natjecanju vilama baca vreću sa sijenom, tako da je poletio zrakom i tresnuo o strop, gdje je napukao, pa pao točno na stol, gdje se smrskao, a mutna, smeđa voda i razmočene vrećice s čajem razletjeli se na sve strane. Ne znam što je prethodilo tom činu ni što je uslijedilo, ali znam da je bio izazvan srdžbom, a da je srdžbu izazvao moj tata. Ova uspomena nije dobar prikaz majčine osobnosti, ne prikazuje je u lijepom svjetlu. Koliko znam, nikada se više nije tako ponijela, zbog čega vjerojatno ovu prigodu i pamtim.

Sa šest godina, vidjela sam kako tetu Anu zaštitar zaustavlja na izlazu iz trgovine. Zaštitar dlakavih nadlanica prekopao joj je vrećicu pa izvadio šal s cijenom i zaštitnom naljepnicom. Ne pamtim što je uslijedilo, ali teta Anna me u Centru Illac zatrpala sladoledom, gledajući me s nadom da će sa svakim slatkim zalogajom moje sjećanje malčice izblijedjeti. Sjećanje je, međutim, ostalo živo, premda mi do dana današnjeg nitko ne vjeruje.

Trenutačno odlazim zubaru uz kojega sam odrasla. Nikada nismo bili prijatelji, ali kretali smo se u istim krugovima. Sada je vrlo ozbiljan čovjek, razuman, strog. Kada se nadvije nad moja otvorena usta, vidim ga kako kao petnaestogodišnjak na tulumu piša po zidu sobe, vičući da je Isus bio prvi anarhist.

Kada vidim svoju ostarjelu učiteljicu iz osnovne škole, koja je bila tako tiha da smo je jedva čuli, vidim je kako baca bananu u razrednog klauna vičući pusti me na miru, tako ti Boga, samo me pusti na miru, prije negoli će briznuti u plač i istrčati iz učionice. Nedavno sam naletjela na bivšu kolegicu iz razreda i spomenula joj taj događaj, ali ona ga nije upamtila.

Imam dojam da kada zamislim neku osobu, ne pomislim na nju kakvu svakodnevno viđam, nego na dramatične trenutke ili one u kojima se razotkrila neka njezina inače skrivena strana.

Moja majka kaže da imam dar za pamćenje onoga što ostali zaboravljaju. Katkad je to prokletstvo: nitko ne voli kada pamtiš ono što su očajnički nastojali pomesti pod tepih. Ja sam ona koja se svega sjeća nakon večernje pijanke, a svi bi radije da ta sjećanja zadržim za sebe.

Mogu samo pretpostaviti da takve epizode pamtim jer se sama tako nikada nisam ponašala. Ne pamtim da sam se ikada ogriješila o formu ili postala verzija sebe koju želim i trebam zaboraviti. Uvijek sam ista. Ako ste me upoznali onda me poznajete, ništa ne krijem. Slijedim pravila sebe kakvu poznajem i čini se da ne uspijevam biti nitko dugi, čak ni u trenucima velikog stresa, kada bi slom bio prihvatljiv. Mislim da se toj sposobnosti divim u drugima pa stoga pamtim ono što oni odluče zaboraviti.

Nekarakteristično? Nema toga. Duboko vjerujem da je čak i nagla promjena u nečijem ponašanju posve u skladu s prirodom te osobe. Taj dio stalno je u nama, spava i čeka trenutak da se pokaže. Tako je i kod mene.

1.

Pikulanje

Saveznici

- Fergus Boggs!

Te dvije riječi jedino razumijem iz gnjevne tirade oca Murphyja i to samo zato što su te riječi moje ime, a ostale su na irskome. Imam pet godina i u zemlji sam tek mjesec dana. Doselio sam se iz Škotske s mamom i braćom, nakon tatine smrti. Sve se odvilo strašno brzo, tatina smrt i naše preseljenje, i premda sam već bio u Irskoj na ljetnim praznicima da posjetim baku, djeda, ujaka, ujne i sve svoje bratiće i sestrične, ovo nije bila ista zemlja. Do tada sam dolazio isključivo ljeti. Sada imam dojam da sam negdje drugdje. Kišilo je svaki dan otkako smo stigli. Slastičarnica je zatvorena, zaključana kao da nikada nije postojala, kao da sam je izmislio. Plaža na koju smo išli gotovo svaki dan ne izgleda isto, a nema ni kombija s pomfritom. I ljudi izgledaju drukčije. Svi su dobro umotani i mrki.

Otac Murphy stoji nad mojim stolom, visok, sijed i plećat. Pljucka vičući na mene i osjećam kako mi pljuvačka kapa na obraz, ali je se bojim obrisati da ga još više ne naljutim. Pokušam se osvrnuti da vidim kako na ovo gledaju ostali dečki, ali otac Murphy se obruši na mene. Pljuska nadlanicom. Boli. Nosi prsten. Velik. Mislim da mi je rasjekao lice, ali ne usuđujem se podići ruku da me opet ne udari. Odjednom moram na zahod. Nije mi to prvi udarac, ali prvi je od svećeničke ruke.

Srdito viče na irskome. Upravo njegovu srdžbu ne razumijem. Između irskih riječi dometne da bih ga već trebao razumjeti, ali jednostavno ne mogu. Kod kuće ne vježbamo. Mama je tužna i nerado je opterećujem. Voli sjediti i maziti se. I meni se to sviđa. Ne želim maženje upropastiti razgovorom. Uostalom, mislim da ni ona ne pamti irske riječi. Davno se odselila iz Irske da bi radila kao dadilja u jednoj škotskoj obitelji, gdje je upoznala mojega tatu. Tamo se nije govorilo irski.

Svećenik traži da ponavljam za njim, ali ja jedva dišem. Jedva protiskujem riječi.

- Tá mé, tá tú, tá sé, tá sí...

GLASNIJE!

- Tá muid, tá sibh, tá siad.

Kad ne viče na mene, u prostoriji vlada tišina, koja me podsjeća da je puna dječaka moje dobi, a svi slušaju. Dok ja mucam riječi, on svima govori da sam glup. Cijelo tijelo mi se trese. Mučno mi je. Moram na zahod. To mu i kažem. Lice mu poljubičasti i tada izvuče kožnati pojas. Opali me po ruci kožom, a poslije ću doznati da su joj između slojeva ušivene kovanice. Kaže da će mi dati „šest najboljih“ na svaku ruku. Ne mogu podnijeti bol. Moram na zahod. A onda mi pobjegne. Očekujem da se dečki nasmiju, ali nitko se ne smije. Glave im ostanu oborene. Možda će se smijati poslije, a možda će me i shvatiti. Možda su samo sretni što se ovo ne događa njima. Postiđen sam, posramljen, kao što mi je i rekao da trebam biti. Potom me za uho izvuče iz prostorije, što također boli, dalje od svih, hodnikom, i gurne me u mračnu sobu. Za mnom se s treskom zalupe vrata i ostanem sam.

Ne volim mrak, nikada ga nisam volio, pa zaplačem. Hlače su mi mokre, mokraća mi je utekla u čarape i cipele, a ja ne znam što da učinim. Obično me mama presvlači. Što radim ovdje? Nema prozora i ništa ne vidim. Nadam se da me neće ovdje dugo držati. Oči mi se priviknu na tamu i vidim zahvaljujući pruzi svjetla ispod vrata. U skladištu sam. Vidim ljestve, kantu i metlu za pod bez drške. Memljiv smrad. Naopako postavljen star bicikl bez lanca. I dvije gumene čizme, rasparene. Ne znam zašto me strpao ovamo ni koliko ću dugo ovdje ostati. Hoće li me mama tražiti?

Imam dojam da sam ovdje cijelu vječnost. Zatvorim oči i pjevušim sam sebi. Pjesme koje mi inače pjeva mama. Ne pjevam ih preglasno kako me ne bi čuo i pomislio da se zabavljam. To bi ga samo dodatno razjarilo. Nismo ovdje kako bismo bili vođe, nego kako bismo služili. Nije me tako tata učio, nego mi je rekao da sam prirodni vođa, da mogu biti što god poželim. Nekoć sam išao s njim u lov i naučio me sve, čak me puštajući da hodam ispred njega, govoreći da sam ja vođa. Pjevao je i pjesmu o tome: Slijedimo vođu, vođu, vođu, Fergus je vođa, da, da, da, da, da. Pjevušim je sebi u bradu, ali bez riječi. Svećeniku se ne bi svidjelo da tvrdim kako sam ja vođa. Ovdje nam nije dopušteno biti ono što želimo, moramo biti ono što nam oni nalažu da budemo. Pjevam si pjesmice koje mi je tata pjevao kada mi je bilo dopušteno bdjeti dokasna i slušati ih. Tatica je imao mek glas za tako snažnoga muškarca i katkad je pjevajući plakao. Tata nikada nije govorio da je plakanje samo za bebe, kao što tvrdi svećenik, nego da je plakanje za sve koji su tužni. Pjevam samome sebi i gutam suze.

Odjednom se vrata otvore, a ja ustuknem bojeći se da je to opet on s kožnatim pojasom. Nije on, nego onaj mlađi, onaj blagih očiju koji predaje glazbeni. Zatvori za sobom vrata i čučne.

- Bok, Fergus.

Pokušam odzdraviti, ali riječi mi ne izlaze iz usta.

- Donio sam ti nešto. Kutiju krvavih.

Kada ispruži ruku, ja se trgnem. - Nemoj me gledati tako prestrašeno. To su pikule. Jesi se ikada igrao pikulama?

Odmahnem glavom. Rastvori šaku, pa mu na dlanu ugledam četiri crvena rubina, koja blistaju poput blaga.

- Obožavao sam ih kao dječak - tiho reče. - Djed mi ih je darovao. „Kutija krvavih“, rekao je, „samo za tebe“. Kutijicu više nemam. Uvijek čuvaj pakiranje, Fergus, to je bar savjet koji ti mogu dati. Ali pikule sam sačuvao.

Netko prođe mimo vrata pa čujemo bat čizama dok pod ispod nas podrhtava i škripi, a on baci pogled prema vratima. Kada se koraci udalje, opet se okrene prema meni i nastavi tiše: - Moraš ih ispucati. Ili izbiti protivničku.  

Gledao sam kako prislanja zglob prsta na pod držeći pikulu na svijenom kažiprstu. Savije palac i nježno gurne pikulu koja se velikom brzinom otkotrlja po podu. Crvena kao rubin, jarka kao vatra, lomi svjetlo, blista i bljeska. Zaustavi se kod mojega stopala. Bojim je se podići. Izranjavane ruke još me bole pa mi je teško stegnuti šake. Kada to primijeti, lecne se.

- Hajde, sad ti probaj - reče.

Pokušam. Isprva mi ne ide baš dobro jer mi je teško sklopiti šake kako mi je pokazao, ali ubrzo shvatim štos. Zatim mi pokaže druge načine ispucavanja. Jedan od njih zove se “s visoka“. Taj način mi je draži i premda on tvrdi da je zahtjevniji, meni taj najbolje ide. Kada me za to pohvali, moram si zagristi usnu da suspregnem smiješak.

- Pikule se na raznim mjestima kojekako nazivaju - reče spuštajući se i opet mi pokazujući. - Neki ih zovu špekule, franje, klikeri, šćinke, ali braća i ja oduvijek smo ih zvali saveznicima.

Saveznici. To mi se svidjelo. Čak i zaključan sâm u ovoj izbi, imam saveznike. Osjetio sam se kao vojnik. Ratni zatočenik.

Upre u mene ozbiljan pogled. - Kada ciljaš, upamti da metu moraš dobro držati na oku. Oko usmjerava mozak, a mozak usmjerava ruku. Ne zaboravi to. Uvijek drži metu na oku, Fergus, i tvoj mozak će to izvesti.

Kimnem.

Oglasi se zvono. Sat je završio.

- Dobro - reče i otre prašinu s halje. - Sada imam nastavu. Strpi se još malo ovdje. Ne bi trebalo još dugo.

Kimnem.

Ima pravo. Ne bi trebalo još dugo potrajati − ali potraje. Otac Murphy neće brzo doći po mene. Ostavit će me unutra cijeli dan. Čak ću se još jednom upiškiti u gaće jer se bojim pokucati da nekoga dozovem, ali baš me briga. Ja sam vojnik, ratni zatočenik i imam saveznike. Uporno vježbam u skučenoj izbi, u vlastitome malenome svijetu, težeći vještini i točnosti da budem najbolji u školi. Pokazat ću ostalim dečkima i uvijek ću biti bolji od njih.

Kad me otac Murphy idući put strpa ovamo, imat ću pikule skrivene u džepu i opet cijeloga dana vježbati. U toj mračnoj sobi imam čak i ploču s lukovima. Sâm sam je ondje sakrio između satova, za svaki slučaj. To je običan komad kartona sa sedam urezanih lukova. Ja sam je izradio od prazne kutije za kukuruzne pahuljice gospođe Lynch, koju sam pronašao u njezinoj kanti za otpatke nakon što sam vidio neke dečke s pravom pločom kupljenom u dućanu. Središnji luk je 0, oni oko njega 1, 2 i 3. Postavim ploču pred suprotni zid i gađam iz daljine, s vrata. Ne znam još igrati kako treba i ne mogu se igrati sam, ali mogu vježbati pucanje. Bar ću u nečemu biti bolji od svoje starije braće.

Ljubazni svećenik neće dugo ostati u školi. Kažu da ljubi žene i da će završiti u paklu, ali mene baš briga. Meni se sviđa. Dao mi je moje prve pikule, moje krvave. U mračnome trenutku mojega života, dao mi je saveznike.