Profil

Ian Caldwell: PETO EVANĐELJE Preveo: Dražen Čulić Svećenici zajedno jedu i piju, igraju nogomet i puše cigare, zajedno posjećuju muzeje i arheološka nalazišta. Dovesti zgodnu ženu na druženje svećenika surova je greška u koracima. Ipak, kada netko počne odbijati pozive jer je oženjen, može očekivati da će ih prestati primati. Mona i ja složili smo se da na neke događaje moram odlaziti, samo da bih ostao na popisu. Poticao sam je da te večeri provodi s prijateljicama u Rimu, ili uz druge vatikanske kućanice. Ipak, nakon nekog vremena postalo mi je jasno da ona tih noći ostaje sama. Nije pošteno okrivljavati običaje naše zemlje. Mogli smo živjeti i izvan njezinih zidova, u nekom crkvenom stanu u Rimu. Sasvim sigurno nismo gajili iluzije o tome što će nam život u Vatikanu donijeti. Ali među nama je postojala jedna velika razlika, koju sam otkrio tek nakon vjenčanja. Dakle: moji su roditelji bili mrtvi, a njezini su se pravili da nisu. Gospodin i gospođa Falceri živjeli su u

Sandra Petrž: Očekujem da moja priča potakne i druge žene da progovore o zlostavljanju Muž me tuče – takvo priznanje i danas izaziva sablazan, a ne rijetko i optuživanje žene koja se usuđuje iznijeti na vidjelo obiteljsku „sramotu“. No, upravo ovo ljeto crne vijesti o obiteljskim tragedijama pokazale su da nasilje u braku ne smije ostati zatvoreno unutar četiri zida, već da savjetodavne službe trebaju znati što se događa u problematičnim obiteljima i reagirati na vrijeme. Ženske kuće i skloništa za žene žrtve nasilja zapravo su vatrogasne službe koje priskaču u pomoć u trenucima kad je razdor u obitelji na vrhuncu, ali  kod nas još nije uvriježeno da problematična obitelj potraži pomoć na vrijeme, dok se stvari još mogu popraviti. Najčešći je razlog što je zlostavljanom partneru – ne mora to uvijek biti žena - potrebno mnogo hrabrosti da progovori o svom problemu i potraži stručnu pomoć, i za sebe i za zlostavljača. Sandra Petrž svoje je životno iskustvo hrabro iznijela u auto

Sandra Petrž: Sandročka, zlostavljana - odlomak - Bijeg Kupile smo kartu za autobus. Nedjelja je navečer, uspavala sam sina. Usred noći, u mraku, u tišini, spremale smo kovčege. Jedan s mojim osnovnim stvarima, a drugi za sve djetetove stvari i igračke. Jebeš bunde, jebeš štikle, jebeš Njega i ovakav život! Nisam spavala cijelu noć, nije ni Marija, a ujutro oko sedam spremila sam maloga i rekla mu da idemo k baki, u zoološki vrt, k prijateljima, a tata će doći za nama ako stigne. Marija je zvala taksi. Tamo taksi vozi za jedan euro po cijelom gradu. Taksi je stigao. Noge su mi drhtale, osušila su mi se usta. Ne znam kako sam uopće došla do prizemlja. Ispred zgrade nema nikoga osim ljubazna taksista. Dijete je mirno, a ja samo glumim mirnoću. Drhti i moja Marija. Kupila sam kartu samo do grada gdje živi moja draga, najdraža tetka B. od početka rata u Jugi. Nisam imala novca do svoje zemlje i svoga grada. Kupila sam malome sendviče i sokove, ja nisam jela. Samo da sjednem u