INTERVJU: Sandra Petrž: Očekujem da moja priča potakne i druge žene da progovore o zlostavljanju

Sandra Petrž: Očekujem da moja priča potakne i druge žene da progovore o zlostavljanju

Muž me tuče – takvo priznanje i danas izaziva sablazan, a ne rijetko i optuživanje žene koja se usuđuje iznijeti na vidjelo obiteljsku „sramotu“. No, upravo ovo ljeto crne vijesti o obiteljskim tragedijama pokazale su da nasilje u braku ne smije ostati zatvoreno unutar četiri zida, već da savjetodavne službe trebaju znati što se događa u problematičnim obiteljima i reagirati na vrijeme. Ženske kuće i skloništa za žene žrtve nasilja zapravo su vatrogasne službe koje priskaču u pomoć u trenucima kad je razdor u obitelji na vrhuncu, ali  kod nas još nije uvriježeno da problematična obitelj potraži pomoć na vrijeme, dok se stvari još mogu popraviti. Najčešći je razlog što je zlostavljanom partneru – ne mora to uvijek biti žena - potrebno mnogo hrabrosti da progovori o svom problemu i potraži stručnu pomoć, i za sebe i za zlostavljača.

Sandra Petrž svoje je životno iskustvo hrabro iznijela u autobiografskoj knjizi „Sandročka, zlostavljana“, izlažući se sudu javnosti i svjesna reakcija koje će time izazvati. Danas, kad je brak s nasilnikom iza nje, smogla je snage da opiše sav svoj zanos, ali i suze i iznevjerena očekivanja, torture koje je prošla prije i nakon što se rodio njezin sin te traumatični bijeg s djetetom. Njezina dramatična ispovijest puna je straha i neizvjesnosti, ali i dirljive zahvalnosti za sretne trenutke koje danas dijeli sa sinom i drugim suprugom.

* I prije izlaska „ Sandročka, zlostavljana“ je izazvala pozornost javnosti. Jeste li zadovoljni reakcijama, iako nisu sve pozitivne? Jeste li očekivali takve reakcije?

- Očekivala sam burnu reakciju jer rijetko koja žena ima dovoljno hrabrosti usuditi se progovoriti javno o nasilju u susjedstvu, a kamoli o nasilju koje se dogodilo upravo njoj. Napokon je došlo vrijeme da sve ono što mi se nakupljalo godinama izbacim iz sebe i stavim na papir. bit će vjerojatno još reagiranja. Ne mogu reći da sam apsolutno spremna za sve što će se događati, ali sam spremnija nego ikad prozvati one koji su mi učinili nešto loše. Jako sam zadovoljna reakcijama i podrškom 98 posto čitatelja. Onih 2 posto zlobnika morat će kupiti knjigu i pročitati je da bi je mogli komentirati. Za mene opet dobro. Onaj tko nije prošao pakao ne može razumjeti. Javilo mi se puno ljudi, poslalo na fejs zahtjev za prijateljstvom. Pisali su mi o svojim tužnim životnim pričama. Javila se žena koja me godinama tražila. Ona je spomenuta u mojoj knjizi. Znala sam da postoji. Naime, ona i ja imamo djecu s istim čovjekom. Žena me je već odavno htjela upoznati, ali nekima se nije dopala ta ideja. Napokon je moja „ paranoja“, kako je dotični rekao, izašla na vidjelo.

* Javnosti je poznato ime supruga kojeg opisujete u knjizi, ali ni njega ni ostale zlostavljače niste željeli imenovati. Zašto? Bojite li se danas svojih zlostavljača?

- Nisam pisala imena jer zlostavljači u mojoj knjizi ne zaslužuju zvati se imenom. Novinari neka čeprkaju, briga me. To im je posao. Budu li se izrugivali s mojom tužnom istinitom pričom neka im je na dušu. Jača sam od svih jer sam iz svega ovoga izašla kao pobjednica. Zašto bih se ikoga bojala? Kad govorim istinu ne bojim se apsolutno nikoga i ničega. Osim Boga. Bog zna istinu. Vrijeme je napokon da se moji zlostavljači boje svega onoga što ih čeka.

* Na promociji želite pokrenuti širu raspravu o nasilju u obitelji jer kod nas se o zlostavljanju u obitelji govori samo kad se obiteljska tajna objavi u crnoj kronici. Može li knjiga „ Sandročka, zlostavljana“ nešto promijeniti?

- Moja promocija neće biti kao ostale. Ne želim da se o njoj priča samo tu večer. Moja priča tek počinje izlaskom knjige. S obzirom na tematiku, očekujem veliku zainteresiranost medija i podršku na svim poljima, goste istomišljenike, podršku iz najviših slojeva. O toj temi treba često i glasno pričati. Zaslužujem podršku za ono što sam učinila, a to je da sam javno i vrlo hrabro prozvala zlostavljače, ogoljela sam se do kraja (a ostala obučena) i čitateljima dala svoje srce na pladnju. Vjerujem da će velika većina osjetiti moju bol čitajući priču. Očekujem da ova moja istinita priča potakne ostale žene da progovore o tome. Tada bi se smanjio broj zlostavljača.

* U knjizi opisujete dane koje ste proveli u skloništu za žene i djecu žrtve zlostavljanja, gdje je zapravo počeo vaš oporavak. Kako Vaše iskustvo može pomoći ženama koje i dalje žive u brakovima da se izbore za sebe?

- Da, sklonište je u tom trenutku pomoglo i meni i mom sinu. Hvala im na tome. Nažalost, nisam naišla na moralnu podršku prilikom izlaska moje knjige. Ostala sam zatečena tim saznanjem. Udruge koje postoje da bi štitile i podržavale zlostavljane žene i djecu i za to dobivaju plaću, sakrile su se u mišju rupu. Jako sam razočarana. Naravno, ja nisam celebrity.  Ja sam za njih nitko i ništa. Sada ako se i jave, poručujem im da mi ne trebaju.

* U autobiografiji navodite da ste knjigu napisali uz podršku svog sina i sadašnjeg supruga. Jesu li oni pročitali knjigu? Kako oni komentiraju knjigu, događaje oko nje i reakcije javnosti?

- Prvu verziju „u grubo“ napisanu pročitao je moj suprug. Plakao je kao malo dijete iako je znao cijelu moju životnu priču od A do Ž. Sin je rekao da mi je apsolutna podrška i da će pročitati knjigu kad bude u prodaji i kad bude dobio moj autogram. Moja majka je pročitala moj prvi intervju u Jutarnjem listu i svim susjedima je rekla da sam napisala istinu upravo onakvu kakva je zaista bila- bez uljepšavanja. Ljubomore i zavisti uvijek ima i uvijek će je biti. Osjećam je, ali briga me. Većina ljudi me podržava i čestita mi na hrabrosti. Dobila sam ponudu od sestrične da mi knjigu prevede na mađarski, jer to je njen materinji jezik. Već sam pozvana u nekoliko gradova na gostovanje, a sin kaže da je ponosan što ima mamu spisateljicu.