Profil

Danica Juričić Spasović: VODIM TE U TOKIO  1. S četrnaest i pol godina Stršljen je već svuda imao dlake; pod pazuhom, pod nosom, na bradi, i dolje . Gol do pojasa ogledao se u zrcalu. U kupaonici se mogao na miru promatrati. Pa… bio je jak. Okrenu se bočno i pokuša u zrcalu vidjeti i svoja leđa. Mišice na rukama, široka pleća i ramena pokazivala su da je izrastao. Crvenkasto--narančastu kosu neki je dan dao moderno podšišati na kuštravo. Lice mu više nije bilo istočkano onim brojnim narančastim mrljicama s kojima je ranije bio pjegavi klinac. Ali pubertet je donio prištiće. Jedan mu je rastao na čelu, a ovaj nabubreni na vrhu nosa više nije mogao trpjeti. Stisnuo ga je. – Fuj! – reče čim istisne bijelo iz prišta. Očisti ručnikom vršak nosa i, nakrivivši glavu, pogleda se u zrcalu. Stisnu usta da odmjeri jedva vidljive pahuljaste brčiće pod nosom i pogleda u tih nekoliko nestašnih podužih dlaka raštrkano izraslih oko brade. Natrlja lice kremastom pjenom za brijanje. Danas

Prvo poglavlje Ottolina je živjela na dvadeset četvrtom katu Paprenke. Njezina zgrada zvala se Toranj p. w. huffledincka , ali izgledala je poput paprenke, pa su je svi zvali Paprenka. Živjela je u stanu 243 s g. Munroeom koji je bio nizak i dlakav, stoga nije volio kišu ni češljanje. Ottolina je pak voljela sve vremenske prilike, a kišu pogotovo, zato što je voljela skakati po lokvicama. Voljela je i češljati g. Munroea. Držala je da je to jako opušta i tako je bolje razmišljala, osobito kad bi valjalo riješiti neki zamršeni problem ili smisliti kakav pametan plan. Ottolina je voljela rješavati zamršene probleme i smišljati pametne planove još i više nego skakati po lokvicama. Neprestano je budno pazila hoće li negdje naići na štogod neobično ili zanimljivo. G. Munroe također.

1. Ubio ga je prednjim farom (onim što je imao u ruci) Valera se odvojio od svoje jedinice i upravo rezao žice na faru drugog motociklista. Motociklist, Copertini, bio je mrtav. Valera začudo nije bio tužan, iako je Copertini bio njegov suborac, netko s kim je jurio pod bijelim neonskim svjetlima Vije del Corso davno prije 1917. kada su se obojica dobrovoljno javila za motociklistički bataljun. Upravo je Copertini bio taj koji se smijao Valeri kada se slupao na tramvajskim tračnicama u Viji del Corso koje su znale biti tako skliske u maglovitim noćima. Copertini se smatrao boljim vozačem, ali upravo je on bio taj koji je prebrzo jurio u gustoj šumi i zabio se ravno u drvo. Rama motocikla bila je zdrobljena, ali je žarna nit u žarulji fara ostala čitava i sada je bacala slabašno svjetlo na komadić zemlje i uspravne travke koje su rasle na njoj. Copertini je imao drugačiji model motocikla od Valere, ali su koristili istu žarulju za far. Valera je želio rezervnu. Rezervna će