Margaret Atwood VRAŽJI OKOT

Margaret Atwood: VRAŽJI OKOT

S engleskoga prevela Giga Gračan

Što učiniti s tolikom tugom? Nalikovala je golemu crnom oblaku što se vrtloži ponad obzorja. Ne: nalikovala je mećavi. Ne: nije nalikovala ničem što bi on umio izraziti jezikom. S tugom se nije bio kadar suočiti izravno. Morao ju je preobraziti, ili barem sa svih strana zagraditi.

         Odmah nakon sahrane i onog do suza malenog lijesa zaronio je u Oluju. Bio je to bijeg, toliko je čak i tada sebe poznavao, no imalo je to biti i svojevrsno reinkarniranje.

         Miranda će postati kći koja nije izgubljena, anđeo zaštitnik što razvedrava prognanog oca dok u istrulom brodu plutaju mračnom pučinom, kći koja nije umrla, već se razvila u ljupku djevojku. Ono što nije mogao imati u životu, možda će svojom umjetnošću ipak ugledati, tek nazreti, krajičkom oka.

         Za tu iznova rođenu Mirandu kojoj on svojom voljom podaruje život stvorit će primjeren scenski okvir. Nadmašit će sâm sebe kao glumac i redatelj. Prijeći će sve granice mogućeg, izvijat će stvarnost sve dok se ne bude oglasila nekim zvukom. U tom davnom upinjanju bilo je grozničava očaja, ali ne sadrži li najbolja umjetnost u svojoj srži očaj? Nije li ona uvijek izazov Smrti? Prkosan srednji prst na rubu ponora?

         Ariela će, odlučio je, igrati transvestit na hoduljama koji će se u značajnim trenucima preobraziti u divovsku krijesnicu. Kaliban će biti beskućnik sav u krastama – možda crnac, možda starosjedilac – i pritom paraplegičar, a kretat će se na predimenzioniranom skejtbordu. Stefano i Trinkulo? Njih još nije bio razradio, no predvidio je polucilindre i nakurnjake. A lakrdijaš Trinkulo može žonglirati nečim što možda pokupi na žalu čarobnog otoka, sipama naprimjer.

         Miranda će biti vrhunska. Bit će sva divlja, jer je logično da je takva zacijelo i bila – preživjela brodolom, zatim dvanaest godina trčala po cijelom otoku, po svoj prilici bosa, jer odakle joj cipele? Tabani su joj vjerojatno otvrdnuli kao debeli đonovi na čizmama.         

         Nakon iscrpljujuće potrage, odbacivši one jedino mlade i one jedino lijepe, za ulogu je izabrao nositeljicu srebrne medalje na sjevernoameričkom prvenstvu u gimnastici za djecu koja je nakon toga bila primljena u Školu Nacionalnog kazališta: snažno, podatno siroče na pragu punog cvata. Zvala se Anne-Marie Greenland. Tako gorljiva, tako puna energije: netom je navršila šesnaestu. Za sobom je imala malo kazališne izobrazbe, ali je znao da iz nje može izvući ono što želi. Glumačku igru tako svježu te čak neće biti gluma. Bit će to stvarnost. Njome će njegova Miranda oživjeti.

         Felix će osobno biti Prospero, otac koji ju toliko voli. I štiti – možda previše štiti, ali samo i jedino zarad njezine dobrobiti. I mudar je, mudriji nego Felix. Doduše, čak je i mudri Prospero glupo vjerovao bliskim osobama i prekomjerno se zaokupio usavršavanjem čarobnjačkih vještina.

         Prosperova čarobna halja bit će načinjena od životinjā – ne stvarnih, čak ni izrađenih realistički, nego od plišanaca iz kojih će se izvaditi materijal kojim su bili napunjeni i onda ih spojiti šavovima: bit će tu vjeverice, kunići, lavovi, nešto nalik tigru, nekoliko medvjeda. Te će životinje podsjećati da Prosperove natprirodne, a ipak prirodne moći imaju korijen u samoj prirodi. Naručio je umjetno lišće, sprejem pozlaćeno cvijeće i kričavo obojeno perje što će, prepleteno s krznatim stvorovima, njegovoj halji pridodati brio i značenjsku dubinu. Štap je pak pronašao u nekoj staretinarnici: elegantna eduardijanska stvarca za šetnju sa srebrnim drškom u obliku lisičje glave na kojoj su oči od čak možda žada – čarobnjački štap skromne dužine, no Felix je rado jukstaponirao ekstravaganciju i suzdržanost. Rekvizit kakav priliči osamdesetogodišnjaku može u ključnim trenucima imati učinak ironije. Za kraj, dok Prospero govori epilog, planirao je efekt zalaska sunca s ljeskavim konfetima koji padaju poput snijega.

         Ta će Oluja biti briljantna, najbolje od svega što je ikad napravio u kazalištu. Bio je – danas to shvaća – nezdravo opsjednut tom predstavom. Poput Taj Mahala, bio bi to kićeni mauzolej podignut u čast ljubljene sjene, neprocjenjivi kovčeg optočen draguljima u kojem počiva pepeo. Ali i više: u tom začaranom mjehuriću što ga stvara njegova će Miranda opet živjeti.

         Pa ga je još više zgromilo kad se sve raspalo.