Maša Kolanović POŠTOVANI KUKCI I DRUGE JEZIVE PRIČE

POŠTOVANI KUKCI
I DRUGE JEZIVE PRIČE

Maša Kolanović

Škrinja

Rekla mi je kako je došlo vrijeme da napokon vidim maminu škrinju. Tako je zvala veliku drvenu kutiju u kojoj je čuvala neke mamine stvari. Kad bi spominjala tu škrinju, govorila bi nekim uzvišenim, gotovo svečanim tonom, kako će doći vrijeme da vidim škrinju, kako sam još premlada za škrinju ili kako škrinja čeka mene da još malo sazrem. Meni je sama riječ škrinja zvučala pomalo sablasno, recimo kao lijes ili kovčeg, ali joj nisam htjela to priznati da je time ne povrijedim i ne umanjim važnost koju joj ona pridaje. I došao je tako dan kada mi je napokon odlučila pokazati tu škrinju. Bila sam uzbuđena, ali i pomalo uplašena kad smo ona, tata i ja napokon otišli u podrum ne bismo li izvadili škrinju na svjetlo dana. Nana se posebno autoritativno obraćala tati koji nam je pomogao prenijeti taj teški teret iz podruma do stana za što nas dvije nismo imale dovoljno fizičke snage. Dirigirala mu je što da gdje stavi, uporno govorila da pazi i da vrati na svoje mjesto sve kutije koje je pretumbao na putu do te škrinje. On sam nije bio previše oduševljen idejom da ja zavirujem u mamine stvari za čiji je sadržaj očigledno znao, ali osjetila sam da se nije htio taj dan upuštati u prepirku s Nanom. Između njih dvoje uvijek je tinjala lagana netrpeljivost. Nana kao da mu je zamjerala što je nakon mamine smrti dosta brzo krenuo dalje i našao novu ženu, Ivu, moju maćehu. Iako su prošle godine od mamine smrti, Nana nije nikad mogla prihvatiti činjenicu što je na mjesto njezine voljene kćeri jedinice sad došla druga žena koja nikada neće moći postati moja mama. Često bi govorila o tome u neko tobožnje mamino ime što bi tatu posebno razljutilo i nakon toga ne bi razgovarali tjednima. Meni je Iva bila skroz dobra. Čak sam je i počela zvati mama, ali to nisam radila pred Nanom jer znam da bih je time povrijedila. Uspomena na moju rođenu mamu je nakon svih tih godina postala vrlo blijeda, toliko blijeda da sam se ponekad zapitala sjećam li se ja više ičega u vezi sa svojom mamom. Od svih uspomena ostao mi je samo jedan mekani, plišani šal koji je visio iznad mog kreveta otkad znam za sebe. Pričali su mi da sam dugo spavala omotana tim šalom jer je mirisao na mamu. Mama je imala rak debelog crijeva koji ju je na kraju dokrajčio. Kažu svi da im je u svemu tome najteže bilo gledati mene. Imala sam četiri godine i bila sam dovoljno svjesna svega, a opet teško im je bilo objasniti mi što se točno dogodilo. I tako sam dugo živjela u uvjerenju da je mama otišla na neki daleki put i da će se kad-tad vratiti i donijeti mi neku igračku. Sjećam se i toga da me mama jedno vrijeme nije mogla nositi, valjda zbog šavova od operacije, već samo tata, pa sam dugo živjela u uvjerenju da su mame fizički puno slabija bića od očeva koji su jaki, zdravi i snažni. Moja je sreća što se ne sjećam zapravo puno iz tog perioda, čak ni njezino lice ne pamtim dovoljno jasno. Nana u kući ima po zidovima povješano puno uokvirenih maminih fotografija. Mi imamo samo jednu u kuhinji na kojoj mama izgleda dosta opušteno i sretno iako sam tek u posljednje vrijeme na toj slici počela zapažati kako su joj oči nekako umorno sivkaste i pomalo tužne. Iva je za mene postala nešto poput mame iako sam pred kraj osnovne škole počela intenzivno misliti na svoju pravu mamu i molila Nanu da mi što više priča o njoj. Nana je jako voljela pričati o mami iako bi često zaplakala u tim prilikama. Meni bi tad bilo teško, možda više neugodno zbog toga što sam Nanu dovela u tu situaciju. Voljela sam priče o mami, kako je bila vrckasta, dobra i kreativna. Nekoliko maminih radova smo i mi imali ovješeno po našem stanu. Nekakvih šašavih kolaža napravljenih od gumenih patkica za kupanje koje su već ostarjele i počele padati iz okvira. Nana je imala ciklus o bombonima, nekoliko slika uokvirenih gumenih bombona koje su izgledale veselo i pomalo psihodelično. Znale smo gledati i albume s maminim slikama kad je bila mala, kad je bila djevojka, slike mame i mene kad sam bila sasvim mala beba. Kada bi mi Nana pričala o mami glasom na rubu suza, ja sam obično bila ukipljena, na mojoj površini ne bi se uzburkalo previše toga i osjećala sam se zbog toga i pomalo krivom jer sam mislila da bih trebala više toga osjećati za svoju pravu mamu. Tek kasnije, kada bih došla doma, negdje pred spavanje bi iz mene izašla neka napetost u obliku plača, opet ne znam ni sama je li zbog toga što za svoju mrtvu mamu osjećam previše ili premalo toga. Tata bi onda ljutito zvao Nanu i govorio joj preko telefona da prestane s time, da nam je bilo dovoljno teško i da želimo ići dalje. Nije mu zato bilo posebno drago ni ovo razgledavanje mamine škrinje, ali joj je ipak popustio, zaokupljen drugim stvarima i umoran od svojih obaveza. Naprezao se dok je skidao škrinju s visoke police u podrumu. Vidjela sam kako mu se napinju žile na vratu sve do čela s dubokim zaliscima. Stavio je zatim škrinju na pokretna kolica, dovukao je do Nanina stana i otišao svojim poslom. Nana je opet svečano izgovorila da sam sad dovoljno zrela za susret s maminim stvarima koje je ona brižno čuvala punih deset godina. Otvorila je škrinju posebnim ključem koji je bio u maloj kutijici u dnevnoj sobi. Kad se škrinja rastvorila, nisam u njoj vidjela ništa tako posebno. Zamišljala sam da će unutra biti neke njezine još neviđene slike, kolaži, kakva dekica s mojim imenom koju mi je možda isplela dok sam bila sasvim mala. Dok smo otvarale škrinju, razaznala sam tek raznobojne tkanine stiještene u velike vakuumirane vreće. Izvadile smo jedno takvo vakuumirano tijelo tkanine i otpustile ventil. Vreća je počela bubriti i šarenim tkaninama unutra kao da je bio udahnut život. Počela sam razaznavati pojedine motive: trešnjice, tigrasti uzorak, zebrasti uzorak, male morske pse, svjetlucave ljuske morske sirene. Otvorile smo prvo tijelo i izvrnule unutrašnjost vreće na tepih. Bila je to mamina odjeća koja me obasula intenzivnim mirisom, mješavinom vlage, odstajalosti i lavande koja se kotrljala niz šarenu odjeću u lavini lila paketića. Osjećala sam se u tom trenutku uvučenom u neki neobičan i ne posve ugodan osjećaj pri susretu s nečime što je tako intimno pripadalo mojoj mami. Od mamine odjeće, osim onog šala, nismo imali više išta sačuvano u našem stanu i ne bih mogla ni otprilike reći kakav je to bio miris mame. Onaj je šal odavno poprimio miris nas preživjelih, arome kuhanja i bezlični miris prašine. Iva je svaku ladicu u stanu već ispunila svojim stvarima i mirisom koji me podsjećao na cimet. Jednom sam u tatinoj ladici našla jedne mamine velike dioptrijske naočale. Imale su masna stakla i jako me zaboljela glava kad sam ih jednom kao mala djevojčica stavila na svoje lice. Kroz njih je soba izgledala jako skučena i mala, kao da mi je netko pritegnuo centar za vid. Tata je dugo čuvao te naočale iz nekog razloga, ali poslije su i one negdje iščeznule. Imati ovoliko maminih stvari odjednom pred sobom na neki me način potreslo. Srce mi je lupalo, mogla sam ga gotovo osjetiti u grlu. Kad sam iz hrpe stvari izvukla jednu intenzivno žutu tkaninu, koja se prilikom vađenja iz hrpe pretvarala u haljinu, moj se njuh poput kakva psa tragača probio kroz miris lavande i podrumske vlage i stigao do nečega što je bilo tako ugodno i bolno u isto vrijeme. Privinula sam tu žutu haljinu na lice i negdje iz dubine tunela svih nataloženih osjećaja shvatila da je to što držim na licu zapravo miris moje mame, nešto poput kokosa i žvakaće gume od maline. Taj miris je izgleda jedini preživio u duboko zakopanom pamćenju da bi naglo isplivao iz arheoloških slojeva i vratio me u vrijeme koje istodobno postoji i nikada nije postojalo, vrijeme koje se dogodilo i nikada se nije smjelo dogoditi. Nana je bila zaokupljena drugim krpicama i izgleda da je već neko vrijeme nešto mrmljala sebi u bradu. Pokazivala mi je različite tkanine i uzorke mamine odjeće i govorila kako je takvo što mogla nositi samo moja mama, kako nikome drugome takvo što ne bi pristajalo, ali njoj je pristajalo fantastično. Po Nani, mama je mogla na sebe staviti tetrapak mlijeka i to bi na njoj imalo savršen smisao. Govorila je o svojoj kćeri, mojoj mami, kao o kakvoj konceptualnoj umjetnici, a ne nekadašnjoj učiteljici engleskog jezika u osnovnoj školi. Premetale smo zajedno maminu odjeću po rukama i prepoznala sam čak neke komade odjeće sa starih fotografija. Jednu usku crnu haljinu s motivom trešanja, motivom koji je mama iz nekog razloga jako voljela jer je bilo više stvari s tim motivom u maminoj škrinji. Uzela sam tu haljinu koja je bila sitno zgužvana od predugog zimskog sna u škrinji. Kada se sramežljivo rastvorila u mojim rukama, bila sam iznenađena koliko mora da je mršava i uska bila moja mama. Na svim fotografijama mama je djelovala vrlo elegantno. Na fotografijama su joj noge izgledale jako tanke i vretenaste, ali nisam ni u snu zamišljala tako majušnu figuru. Kao da u rukama držim kakvu prahistorijsku iskopinu odjeće neke minijaturne afričke kraljice. Držala sam tu haljinu krhkih kontura u naručju, vjerojatno onako kako je mama nekoć davno držala mene. Nana me u razmišljanju prekinula novim komentarom koji se odnosio na jednu majicu s motivom ružičaste američke krafne s rupom u sredini. Evo, to je bila tvoja mama, rekla je Nana, samo bi ona mogla u svojim tridesetim godinama nositi takvo što. Neke od stvari koje sam vidjela unutra doista su mi se i svidjele, ali nisam na tu odjeću uopće gledala kao na nešto nosivo. Uostalom, bila sam potpuno drugačije građe od svoje mame. Ona, izgleda, jako mršava i izdužena, a ja, na svoju žalost, mala i zdepasta sa širim bokovima. Nana je već bila na drugoj vreći iz koje je ispustila zrak pa je soba sad još intenzivnije mirisala na mamu u izgubljenom vremenu. U ovoj novoj vreći bile su pak tajice s raznim motivima, od Disneyjevih junaka do svemirskih prostranstava, od tropskog voća do lubanja, bundeva i šišmiša, od sladoleda na štapiću do bijelo-žutih krugova isprženog jaja. Mamina odjeća bila je posve drugačijeg stila od one što nosi Iva. Iva je uglavnom u zagasitim ili zemljastim monokromatskim, pamučnim kombinacijama, bez dezena po tkaninama i bez vratolomija u krojevima. Na Ivinu tragu sam i sama izgradila svoj stil koji više slijedi sigurne i provjerene kombinacije, bez ekstravagancije kojom su odisale mamine stvari. Kako smo se samo dosadno oblačile, shvatila sam ispod tih slapova mamine uzbudljive odjeće! Iz treće su vreće poispadale mamine majice s imenima raznoraznih bendova koje je slušala: Metallica, Sepultura, Alice in Chains, White Zombie, Machine Head, Ramones. Gotovo sam znala za sve te bendove, neke sam čak i ja slušala. Majica na Ramonese je bila dovoljno široka da mi pristaje pa sam je stavila sa strane i pitala Nanu mogu li je ponijeti sa sobom. Nana mi je odgovorila da naravno da mogu.

Sjedile smo tako Nana i ja među brdima mamine odjeće, u oblaku mirisa koji je bio neumitan kao sve mamine stvari oko nas, kao naša tijela iz kojih sve i da želimo ne možemo izaći. Kao da je i mama bila tu s nama, umnožena u stotinu kombinacija; neke od stvari još su nosile konture njezinih minijaturnih grudi i bokova, možda i nisu bile oprane nakon što ih je ona zadnji put nosila. Sjedile smo oko tih hrpi svaka utopljena u svoje osjećaje i misli čiji je puni sadržaj bilo nemoguće prenijeti onoj drugog. Tako smo izgledale iz nekog gornjeg rakursa muhe na zidu koja je cijelu sobu možda vidjela kao nekad ja s onim maminim dioptrijskim naočalama. Odjednom me naglo savladao umor. Nekako sam ispuzala iz svih tih maminih rukava, nogavica, ovratnika i skočila na kauč kao na kakav spasonosan splav. Možda mi je samo pao šećer kako od doručka nisam ništa jela, a već je skoro bilo vrijeme večere. Nana je rekla da jelo samo što nije gotovo i da se kasnije možemo vratiti maminoj škrinji. U njoj su ostale još dvije omanje vreće sa stvarima koje nisu bile odjeća. Nana je rekla da je to nakit i neke druge stvari koje bi me mogle zanimati. Meni je bilo previše svega, a opet nisam se mogla odvojiti od te iznenadne prisutnosti mame koja ko zna hoće li se ikad više ponoviti u ovako intenzivnom obliku. Pojele smo tjesteninu s umakom od rajčice u nekoj sjetnoj i svečanoj tišini i ja sam se opet bacila na kauč. Izgleda da sam nakratko zadrijemala i probudila se s osjećajem ugodne topline na vratu. Preko leđa bio mi je prebačen kućni ogrtač jarko ružičaste boje s motivima Hello Kitty kojim me Nana izgleda pokrila. Taj ogrtač je bila rijetka stvar koje sam se sjećala s maminih starih fotografija, u njemu me mislim i rodila jer na svim slikama na kojima me drži kao jako malu bebu nosi upravo taj ogrtač. Iz pamćenja mi je isplivao i jedan video koji je, sjećam se dobro, bio snimljen ujutro. Tata mi ga je pokazao kad sam već odrasla. Svjetlost s istoka jasno je prodirala u našu dnevnu sobu, a mama mi je zaogrnuta tim ogrtačem gugutala u lice dok sam se ja neobično živahno njihala u maloj sjedalici za bebe. Bila je raščupana s jasnim podočnjacima koji su se nazirali ispod onih velikih dioptrijskih naočala, ali se cijela jako unijela u to gugutanje. Bila je to mama nimalo sređena, izgledala je nekako isprana i oljuštena od šminke i svih slojeva neobične odjeće koju je izgleda tako jako voljela. Tata koji je držao kameru uperenu prema nama govorio joj je da se pomakne na drugu stranu jer mu svjetlost previše ulazi u objektiv. I doista je snimka do te tatine rečenice bila isprekidana naglim rezovima zasljepljujuće svjetlosti koja je dolazila iz smjera prozora. Dok bih gledala taj video, imala sam osjećaj da gledam snimku nekog malog djeteta koje nikada nisam bila ja, da gledam prizore jutra neke mame i neke bebe, prizore pune ljubavi kakva bi između svake mame i svake bebe valjda trebala biti od početka dana.

Ostale su, dakle, još te dvije vrećice koje je trebalo pregledati. U jednoj je bila pregršt maminog nakita, ukosnica, ogrlica s njezinim izgleda omiljenim motivima sladoleda, šećerne vunice, peraja, Barbie-cipelica, šišmiša, raznih strip-junaka… Neke od njih sam htjela ponijeti kući i predložiti tati da ih objesimo na zid. U drugoj kutiji nije bilo nikakvih odjevnih predmeta. Očekivala sam više stvari u toj vrećici koja je na kraju bila poluprazna, s tek jednom tekicom, nekim ishabanim privjescima za ključeve, nekoliko fotografija u kuverti i još jednim starim, iskrivljenim dioptrijskim naočalama iza kojih je svijet opet izgledao, onako, malo stisnuto i pun glavobolje. Nana je radila buku s pranjem posuđa u kuhinji, rituala u kojem mi nikad nije dala da sudjelujem, možda zbog toga što me željela poštedjeti ili zbog toga što je mislila da to ne bih napravila dovoljno dobro. Još uvijek nije nabavila perilicu za posuđe, već je sve i dalje prala ručno. Vidjela sam da je i ona bila pomalo umorna pa sam joj predložila da prilegne. Prebrisala je krpom kuhinjsku radnu ploču i otišla u svoju spavaću sobu. Vani je počeo padati mrak. Na zapadu, prema kojem je bio okrenut Nanin stan, Sunce je tonulo u ružičasto-ljubičasti beskraj. U polumraku sam odmah uzela kuvertu s fotografijama. Na njoj je pisalo “Anjine slike”. Mislila sam isprva da će to biti fotografije mene kao male bebe, ali bile su to očigledno fotografije koje sam ja snimila kao mala. Sve su imale perspektivu neke male osobe. Odrasli su bili u gornjem rakursu ili su slikani iz pozicije stražnjeg sjedala automobila. Na jednoj je bio tata s volanom u rukama, okrenut je prema stražnjem sjedalu i nasmiješeno gleda prema meni; od mame su se samo vidjele pune usnice razvučene u veliki smiješak, a u samom lijevom kutu bio je rub moje cipele. Slikala sam još izgleda i gljive i neke sitne detalje nakita koji su bili fotografirani iz blizine pa su činili gotovo apstraktnu formaciju boje i svjetla. Bila je i jedna fotografija moje mame koja me pomalo uznemirila. Naime, mama je na toj fotografiji bila samo do pola. Vidjele su se njezine tanke noge do listova, a druga polovica njezina tijela bila je zacrnjena. Kao da sam je slikala na početku ulaza u šumu u koju smo često znali ići, a tata, Iva i ja rado idemo još i dandanas na jesen tražiti gljive. Odakle ta tama koja je pojela pola mame. Izgleda da je to moj prst prekrio objektiv kamere i učinio da izgleda kao da mamu proždire neko jezivo crnilo. Možda je i polumrak u sobi učinio ovu fotografiju još sablasnijom. Upalila sam prigušeno svjetlo iznad kauča, ostavila fotografije i krenula prebirati po tekici koja je ostala u toj posljednjoj vrećici. Mislim da prije toga dana nikada nisam vidjela mamin rukopis kojim je bila ispisana tekica ili se barem toga nisam sjećala. Nana me pozvala u sobu i zamolila da je pokrijem dekom s kauča. Počela se sklapati od umora. Pokrila sam je i uzela u ruke tekicu koja na prvi pogled nije djelovala osobito zanimljivo. Isprva sam samo promatrala mamin rukopis koji je izgledao kao rukopis djeteta iz osnovne škole, krupna okruglasta slova nitima povezana u jedan veliki lanac. Bile su na prvim stranicama to usputne zabilješke nekih telefonskih brojeva, skice mogućih crteža i neke poruke upućene izgleda njoj samoj koje su je opominjale da napravi to i to, da isključi nešto prije izlaska iz stana ili jednostavno prione radu. No, nakon toga, sadržaj tekice se počeo mijenjati u poluprozni tekst natuknica i zapisa koji su me u potpunosti obuzeli i ubrzo se nisam više mogla odvojiti od njezinih listova. Na samom početku tih zanimljivijih listova stajala je natuknica u kojoj je napisala da želi da njezina kći bude sretna, puno sretnija od nje same. Prvi put sam se u izravnom obliku susrela s maminim obraćenjem meni. Zašto je mama to željela, zar ona nije bila sretna? Bila je uvijek nasmiješena na fotografijama. Nakon te natuknice uslijedile su bilješke koje su nalikovale na kakav dnevnik potrošnje. Mama je iz dana u dan zapisivala što je i kako trošila. Takav dnevnik vodi i Nana još i dandanas, zapisujući u jednu bilježnicu što je i kad kupila i koliko je platila. No ovaj mamin je bio ponešto drugačiji. U njemu su bile zapisane i neke druge stvari. Bili su zapisani mamini osjećaji o svemu tome čega nije bilo u Naninu notesu. Isprva su tu bili samo datumi i stavke, a onda su šture natuknice počele zadobivati više komentara. Uz natuknicu Haljina, 65 eura preko eBaya, stajalo je: da ne mislim na dijagnozu, kupujem i ne znam osjećam li se zbog toga bolje. Prve stranice teke bile su samo opisi odjeće i cijene, neke od stvari s popisa, mogla sam povezati s odjećom iz vreća. U prosincu 2003., napisala je Ružičasta bundica, umjetno krzno, zebra-uzorak, 235 kuna. Ta ekstravagantna bundica vidljivo je stršila iz hrpe odjeće što je bilo teško postići u ionako ekscentričnim motivima i bojama koje je nosila. Prekinula sam čitanje i uzela u ruke bundicu i gladila njezinu meku površinu. U glavi mi je odjednom bljesnula fotografija mene kao male djevojčice, mogla sam imati možda tri godine. Imala sam pretjerano našminkano lice i tu bundicu na sebi. Uvijek sam se smijala samoj sebi na toj fotografiji. Izgledala sam kao mala drolja u prevelikoj bundi čiji su se rukavi vukli do poda. Iako je to bio robusni komad umjetnog krzna, nekim čudom nije toliko poprimio miris vlage i podruma po kojem je mirisalo brdo ostale odjeće. Gladila sam njezine ruke i trup i bilo mi je ugodno držati je na sebi. Gladeći rukav, prstom sam naišla na komad kartona. Bila je to cijena. Dakle, mama tu bundicu nije nikada ni obukla. Pokrila sam noge tom bundicom i krenula dalje u prelistavanje tekice. Nedugo nakon kupovine bundice zapisala je: Skladištim, samo skladištim. Ne mogu se dobro koncentrirati ni na što. Bježim od dijagnoze i skrećem misli prema odjeći. Zašto ne mogu više biti s Anjom? Misli mi lutaju prema provalijama svih vrsta. Ante ne pokazuje nimalo empatije za moje stanje. Kao da mu je to sve skupa tlaka. Protrnula sam čitajući ovaj zapis. Previše sam nervozna, kad sam s njom, mislim samo na smrt, mislim samo kako će nas smrt rastaviti i to me guši tugom. Kad vidim njezino gologuzo tijelo kako skače po našem krevetu, pomišljam samo na zlostavljanu djecu diljem zemaljske kugle i zbog toga ne mogu normalno disati. Ne mogu ni pomisliti na to da će nas nešto razdvojiti. Naježila sam se od ovih rečenica, htjela sam probuditi Nanu, htjela sam joj ovo pročitati da mi nešto kaže o svemu ovome. Otišla sam u Naninu sobu. Nana je čvrsto spavala na svom krevetu. Ipak je neću sad buditi. Vratila sam se u dnevnu sobu i nastavila listati tekicu na kauču. Ponovno je uslijedio detaljan popis odjeće, stvari i njihove cijene uz tek pokoji komentar. Pisala sam im da mi čim prije pošalju jaknu sa strip-motivima. Dobila sam odgovor iz Kine na eBay engleskom: My friend, tanks for yor interesting in my item, please don’t be worry, we will send the coat to you soon, best wishes to you, have a nice day. Zhang. Pisala sam i jednom drugom Kinezu za jednu prekrasnu suknju pencil-kroja s leopard-motivom. Takvo nešto nisam do sad vidjela. Prekrasna je. Imam osjećaj kao da bi me mogla izliječiti. Odgovorio mi je: Sorry, we can not ship the item to Republic of Croatia. As this country has many cheaters and the shipping also is very slow. Zatim opet nekoliko redaka o meni: Anja me sve više treba, osjećam to, teško joj je odvojiti se od mene, kao da nešto naslućuje. Odjednom kao da sam savršeno jasno dobila svijest o sebi kakva sam bila s četiri godine iako to nikako nije bilo moguće. Danas sam opet divljala po eBayu, potrošila sam gotovo trećinu plaće, a mjesec još nije ni počeo. Starešinićima je to mjesečna rata kredita, a stiže im ovrha. Sramim se. Osjećam se loše. Iako sam dobro ocijenjena kao kupac. Imam pet zvjezdica na svom profilu na eBayu. Zastala sam nad tim redovima. Pokušala sam zamisliti mamu, njezine osjećaje u tom trenutku koji su se, evo, listali preda mnom, ali ih nisam mogla posve dokučiti. Počela sam se iz nekog razloga ljutiti na nju iako je već punih deset godina mrtva. Kupila sam četiri varijante haljine retro-konobarice iz američkih restorana 50-ih godina. Prvo sam kupila ružičastu, a onda mi je počela stizati hrpetina ponuda, navodno, inspiriranih mojom prethodnom kupnjom. Nudile su mi se plave, žute i svijetlo zelene varijante jedne te iste haljine. Mogla sam se zamisliti u svim tim modelima, kao konobarica koja veselo poslužuje kavu i iza sebe ostavlja tragove duginih boja. I tako sam ih kupila sve u grozničavom uzbuđenju i nedugo nakon toga osjetila takav stid koji se bojim ikome priznati, stidim se dok ovo pišem. Ali u toj jednoj sekundi klikanja, pomislila sam da ja imam na to pravo. Život me ne štedi po drugim pitanjima. Kome ću time naštetiti? O, kako će mi samo biti lijepo u njima. Započet ću ispočetka. I na krilima tog osjećaja sam ih kupila sve od reda. Evo, na putu su iz Bejinga prema ovamo. Lete prema meni kao vile spasiteljice. Gušim se propadajući kroz nove narudžbe, ništa mi više ne znače, a opet ih se ne mogu osloboditi. Trošim ono što nemam, kupujem ono što neću imati. Grižnja savjesti zbog kupovine i kćeri me proganja. Onda opet: Tražila sam opet onu suknju pencil-kroja leopard-uzorka. Postala sam opsjednuta njome. Na jednom drugom siteu, gdje su je nekoć nudili, pisalo je: Oh darling! The item you’re looking for is no longer available! The horror! Ne znate vi što je to horor, pička vam materina!!! Bila je ovo neka nepoznata mama i nisam znala kako da se nosim s tom osobom nad ovim listovima. U meni je sve više rasla ljutnja. Bio je to osjećaj koji nisam do tada iskusila, nikad se nisam tako jasno ljutila na mamu, jesam na tatu, na Nanu, na Ivu, na prijateljice i profesore, ali nikad na mamu. Mama je za mene bila anđeosko biće, netko kome bi moje misli uvijek spontano išle, kao neki moj privatni Isus, razapet i uskrsnuo isključivo za mene. A sada, sada sam joj samo htjela reći da me jasno i glasno čuje: kako si mogla, kako si mogla tako trošiti sve na sebe, zašto nisi bila sa mnom, jesi li meni što kupovala, jesi meni možda kupila tisuću medvjedića duginih boja, jesi li mi uplaćivala kakvog Medu-štedu, zašto mi nisi štedjela za fakultet, za stan, za auto. Zahtijevala sam od nje odgovore na sva ta pitanja i u ljutnji sam bacila sa sebe zebrastu bundicu. Bila sam odlučna u namjeri da probudim Nanu jer mi je ona jedina u ovom trenutku mogla dati odgovor i reći jesam li u pravu. Ali tada se dogodilo nešto neobično. U stanu je iznenada nestalo struje što me jako uplašilo u cijelom ovom vrtlogu osjećaja koji su isplivali iz neke mračne i nejasne dubine, kao iz one šume na onoj sablasnoj fotografiji. Izgleda da je nestalo struje u cijelom kvartu jer je i ulica bila crna i vidjele su se samo pomične sjene automobilskih farova koje su šarale po zidu. Mogla bih se zakleti da sam u tom zamračenju na trenutak jasno čula šuštanje ispruženih haljina koje smo Nana i ja još ranije objesile iz hrpe ne bismo li opustile njihovu uspavanu izgužvanu formu. Kao da sam u polumraku jasno vidjela njihovo lagano pomicanje što me ispunilo jezom. Otrčala sam u Naninu sobu i privinula se uz njezinu tanku koščatu figuru umotanu u dekicu u kojoj je izgledala kao kakva mumija, skvrčena u sarkofagu. Učinilo mi se da vidim brzu sjenu žohara koji je samo iskoristio ovaj mrak da šmugne iz sifona u kupaonici negdje u stan. I kao da su od brzine njegova kretanja lagano zaškripjela vrata od kupaonice. Iz straha sam je počela tresti ne bih li je probudila. Počela sam vikati da je nestalo struje, da se mamine haljine miču, da je upravo projurio žohar, ali sam samo čula njezino duboko disanje kroz širom otvorena usta. Osjećala sam golemi strah i ledene trnce u leđima. Htjela sam samo nečiju zaštitu da me čvrsto zagrli i kaže mi da se ne bojim. Htjela sam nazvati tatu, ali mobitel mi je ostao u dnevnoj sobi i bojala sam se tamo opet otići po mraku. No iznenada se opet vratilo svjetlo u stanu i cijelom naselju. Čuo se frižider koji je proradio, stan je zasvijetlio. Iz druge sobe mamina je odjeća ponovno izgledala pitomo, samo kao odjeća i ništa više. Nana se promeškoljila, duboko uzdahnula i rekla da će samo još malo i evo je. Osjetila sam olakšanje njezinim javljanjem. Ostala sam još kratko ležati kraj Nane uz prigušeno svjetlo noćnog ormarića. Onda sam ustala i vratila se u dnevnu gdje sam ostavila mobitel. Na kauču sam nastavila čitati tekicu koju sam zapravo cijelo vrijeme držala stisnutom uza sebe. Prelazila sam preko listova golemih i detaljnih popisa iz kojih nije bilo jasno je li ona sve te stvari doista i kupila ili ih je samo opsesivno zapisivala. Neke sam mogla razaznati u hrpi, ali mnogima nije bilo ni traga. U ljutnji i strahu kao da je popustila ona nejasna bol koja se rastvarala na početku ove seanse. A onda su u tekici uslijedili redovi koji su me počeli vući natrag u taj živi mulj snagom olova. Ono što osjećam ne mogu ni sa kim podijeliti. Ante se trudi biti tu još više za Anju za što ja nemam snage. Fali mi više njegove ljubavi i suosjećanja. Teško mi je to sebi samoj priznati i ovo napisati, ali Ante je prema meni hladan kao led i to me užasno boli. Oči su mu gotovo pobijelile od hladnoće. Imam osjećaj da me jedino moja mama može potpuno razumjeti. Jedino se ona iskonski brine. Sutra me čeka operacija, a nakon toga rekli su da moram na kemoterapije. Hoće li mi otpasti kosa? Nakon tih zapisala uslijedile su stranice iskrivljenog i slabašnog rukopisa koji kao da je pripadao nekoj drugoj osobi, a ne onoj koja je ranije pisala čvrstim stiskom velika i okrugla slova. Rasporena mi je utroba. Ante je prvi put zaplakao otkako je ovo sve počelo. Teško sam se probudila iz narkoze. Nisam mogla prestati povraćati, a utroba mi se rastvarala po šavu od naprezanja. Nisu mi htjeli izvaditi sondu iz nosa. Vidjela sam je tad jasno i ogoljeno, kao minijaturnu krem-haljinu s motivom starinskih tetovaža koja je u prebiranju odjeće izmigoljila iz šarene hrpe i skvrčeno ležala na podu, tik do mojih nogu. Vidjela sam je u tom bolničkom krevetu, izgledala je kao da je oboljela od side i kao da slabašnim rukama pokušava nekog dozvati. Osjećala sam se bespomoćno. Uzela sam tu haljinu i prislonila je između brade i ramena kao violinu. Nana je i dalje spavala, hoće li prespavati večer sve do jutra, što se događa? Počelo mi se vrtjeti u glavi, možda i zbog položaja u kojem sam čitala tekicu. Postalo mi je mučno kao da u vožnji autobusom od koje mi se povrća pokušavam pročitati lektiru. Nisam više ni imala snage za detaljno čitanje, ali isto tako nisam mogla ispustiti tekicu iz ruku. U kutu mog oka bljeskale su rečenice. Iz mene izlaze samo krvava govna, metri i metri nekakvih krvavih govana. Miris bolničkog dezinfekcijskog sredstva mi se trajno naselio u nosnice. Ja sam roba s greškom. Želim nešto lijepo. Kinez se javio i moli da se samo još malo strpim, da je narudžba zapela na carini. Piše mi u očaju: Please do not easily leave me negative feedback. You have some problem I can help you solve. in fact open a shop is not very easy. i hope we understand each! any thing i can help please contact me freely i will try my best help you!! O dušo moja kineska, ti me jedino razumiješ! A onda su me skoro ugušile rečenice u kojima sam nehotično razaznala svoje velikim slovima napisano ime. ANJA nije mogla podnijeti što me nema. Bila je s Antom tu u posjeti i samo je odmicala glavu, htjela je ići kući kao da sam ja neki stranac. Nije mi mogla oprostiti što sam se odvojila od nje. Ja sam se samo htjela napojiti malo njezinom mekanom, toplom glavicom, da mi ugrije konstantno premrzle dlanove. Vjerojatno sam joj izgledala sablasno ovako razapeta infuzijom, istrčala je iz bolničke sobe i više se nisu vraćali. Ante me uopće nije zagrlio otkada je sve ovo počelo. Kao da me već pokopao. Hvata me jeza od te pomisli. Ajde, barem su mi izvadili sondu iz nosa. Htjela sam se vratiti natrag u tu sobu, prići krevetu i ugrijati joj ruku. Ante me nazvao na mobitel. Ponadala sam se da je osjetio moju bol i uznemirenost. Pitao me samo znam li možda koliko još trebam ostati na odjelu i kada će on već jednom moći otići u ribolov. Gospođi Ankici, krupnoj ženi od kojih 90-ak kila, maknuli su dojku. Ona je to sve junački podnijela kao amazonka. Par sati nakon operacije već je bila na nogama i držala me u naručju kao dijete. Moji bolovi nisu prestajali. Onda mi je nadrkana doktorica na previjanju zajedno s drenom izvukla van i slijepo crijevo. Vadila je dren iz moje utrobe kao da šmrkom polijeva automobil. Svi su se sjatili oko mene i gledali me u čudu. Kao na živo otvorenog pacijenta. Kirurg je uletio u ambulantu kao u kakvoj seriji o doktorima i dok se iza njega vijorila bijela kuta kao plašt, nekom mi je spravicom nalik penkali ugurao crijevo natrag u utrobu. Sad me na odjelu zovu Appendix. Dobila sam poriv za povraćanjem, ali sam samo snažno podrignula nekoliko puta što mi je donijelo trenutno olakšanje. Čula sam Nanu kako je upalila svjetlo i kako se šuljala u papučama prema dnevnoj sobi. Prognoze nisu dobre, opet sam pisala Kinezu da mi javi što je s tom dostavom, pitanje je hoću li je uopće dočekati. Ionako izgledam kao strašilo, na ćelavoj glavi mi vijori tek par pramenova. Izgledam kao Gollum. Nekada sam bila lijepa. Anja mi užasno nedostaje. Kao da mi je netko iščupao utrobu i onako rasporena tragam za njom. Hoće li njoj uopće značiti sve ove stvari koje naručujem ili će za nju to biti tek nakupina smeća koje se mora riješiti.