David Solomons: MOJ BRAT - SUPERJUNAK
DAVID SOLOMONS
S engleskog prevela Andrea
Pongrac
1.
(NE)IZABRANIK
Moj je brat
superjunak, što bih i ja bio postao da mi se nije piškilo.
Zovem se Luke
Parker, imam jedanaest godina i živim u mirnoj londonskoj četvrti s mamom,
tatom i starijim bratom Zackom. Iako nije superjunak od rođenja, pitam se nisu
li njih dvoje, odlučivši mu dati ime Zack, ipak naslućivali da će jednog dana,
oboružan plaštem i maskom, spašavati siročad iz zapaljenih zgrada. Mislim,
stvarno! Pa to čak i nije ime, već zvučni efekt! Takve se riječi obično ubacuju
u stripove kad superjunak šakom razvaljuje superzlikovca. Bum! Tras! Zack!
Čini mi se da je u
nekim životnim trenutcima od presudne važnosti što ćemo odabrati. Vaniliju ili
čokoladu. Običan preljev ili s mrvicama keksa. Baciti vodenu bombu na tatinu
glavu ili zadržati paljbu. Na nama je da odlučimo, a ponekad nam već dvije
riječi mogu okrenuti cijeli život naglavačke.
– Moram piškiti!
Te kobne večeri tri
se sata u komadu nismo spustili iz kućice u stablu i mjehur samo što mi nije
prsnuo. Dok sam ja čitao stari broj Teen
Titansa pod svjetlom baterije, on je pisao zadaću iz matiše. Štreber nad
štreberima. Prije nego što je postao Star Lad, u školi je već bio poznat po
briljantnom uspjehu.
– Pa idi onda. –
dobacio je i oštrim potezom olovke riješio još jednu kvadratnu jednadžbu. – Tko
ti brani.
Zapravo mi se uopće
nije silazilo po mraku. Već sam se dovoljno namučio uzveravši se ljestvama od
užeta. Nije da nemam kondiciju, ali sročimo to ovako: nikad me nećete vidjeti
kako na postolju preuzimam zasluženo olimpijsko odličje! Usto što često muku
mučim s peludnom groznicom, i stopala su mi čudnog oblika pa moram nositi
„ortopedske uloške“. Kad mi je mama to priopćila, isprva sam bio ushićen
očekujući da ću dobiti moćnu ratnu opremu supervojnika. Naposljetku se
ispostavilo da su u pitanju tek savitljivi podupirači u obliku stopala, ne i
kibernetičko egzoskeletno odijelo. Užasno sam se razočarao tog četvrtka.
Provirio sam iz
kućice. – Možda bih mogao piškiti odavde?
– Van! Gubi se,
derište jedno!
Samo je tri godine
stariji od mene, ali kad god ga razljutim, naziva me derištem. Od svega što me
živcira kod njega to je na četrdeset sedmome mjestu. Iako zapravo nisam
sastavio popis.
Okej. Jesam.
Prije no što je
postao superjunak, na popisu su bile šezdeset tri stavke. Otad samo što nisam
došao do stote. Toliko me živcira.
Spustio sam se niz
uže i ušao u kuću.
Popiškio se.
Kad sam se za
nekoliko minuta opet popeo u kućicu, zatekao sam ga kako sjedi u mraku i
tišini. Znao sam da se nešto dogodilo jer više nije rješavao zadaću. Zgrabio
sam bateriju i uperio snop u njega. Nije ni trepnuo.
– Zack, jesi dobro?
Kimnuo je.
– Ozbiljno? Jer
nekako si... čudan.
Ponovno je kimnuo,
ali ovaj put vrlo polako, kao da promišlja o nečemu. – Mislim... – započeo je
promuklim glasom – da sam upravo doživio nešto nevjerojatno. Mislim da sam se
promijenio, Luke.
Ali to me i nije
iznenadilo. Otprilike šest mjeseci ranije tata me odvukao na stranu kako bismo
odradili jedan od onih, kako on to kaže, muških razgovora. Sjeli smo u njegovu
radionicu – mislim da ju je odabrao jer je najmuževnija od svih prostorija koje
imamo – i objasnio da bih mogao početi primjećivati neke promjene kod njega.
– Zack kreće na
veliko putovanje. – priopćio je.
– Mrak! Kada? Mogu
dobiti njegovu sobu?
– Ne na takvo
putovanje. – uzdahnuo je. – Prolazi životno razdoblje koje se naziva
pubertetom. – nastavio je. – Primjerice, glas će mu se promijeniti.
– Aha, zvučat će
poput Daleka?
– Ne, neće zvučati
poput Daleka.
– Šteta.
– Postat će
dlakaviji.
– Oh, poput
vukodlaka?!
– Ne poput
vukodlaka.
Cijela ta frka s
pubertetom i nije me se pretjerano dojmila. Naveo je još koješta, rekao kako će
mu trebati vremena nasamo i spominjao je cure, ali, iskreno, prestao sam ga
slušati kad sam shvatio da, nažalost, neće postati ni poput Daleka ni poput
vukodlaka.
Stoga, kad mi je
sâm priznao da se promijenio, već sam znao što mu reći. Napućio sam usnice i
ozbiljno zakimao glavom kako je to liječnik učinio prije nego mi je priopćio da
sam obolio od mononukleoze. – Nažalost, mislim da si pokupio pubertet.
Ali nije me čuo.
Zurio je u svoje ruke i okretao ih. – Mislim da imam supermoći.
Primjedbe
Objavi komentar