David Solomons: MOJ BRAT - SUPERJUNAK

MOJ BRAT – SUPERJUNAK

DAVID SOLOMONS

S engleskog prevela Andrea Pongrac

1.

(NE)IZABRANIK

Moj je brat superjunak, što bih i ja bio postao da mi se nije piškilo.

Zovem se Luke Parker, imam jedanaest godina i živim u mirnoj londonskoj četvrti s mamom, tatom i starijim bratom Zackom. Iako nije superjunak od rođenja, pitam se nisu li njih dvoje, odlučivši mu dati ime Zack, ipak naslućivali da će jednog dana, oboružan plaštem i maskom, spašavati siročad iz zapaljenih zgrada. Mislim, stvarno! Pa to čak i nije ime, već zvučni efekt! Takve se riječi obično ubacuju u stripove kad superjunak šakom razvaljuje superzlikovca. Bum! Tras! Zack!

Čini mi se da je u nekim životnim trenutcima od presudne važnosti što ćemo odabrati. Vaniliju ili čokoladu. Običan preljev ili s mrvicama keksa. Baciti vodenu bombu na tatinu glavu ili zadržati paljbu. Na nama je da odlučimo, a ponekad nam već dvije riječi mogu okrenuti cijeli život naglavačke.

– Moram piškiti!

Te kobne večeri tri se sata u komadu nismo spustili iz kućice u stablu i mjehur samo što mi nije prsnuo. Dok sam ja čitao stari broj Teen Titansa pod svjetlom baterije, on je pisao zadaću iz matiše. Štreber nad štreberima. Prije nego što je postao Star Lad, u školi je već bio poznat po briljantnom uspjehu.

– Pa idi onda. – dobacio je i oštrim potezom olovke riješio još jednu kvadratnu jednadžbu. – Tko ti brani.

Zapravo mi se uopće nije silazilo po mraku. Već sam se dovoljno namučio uzveravši se ljestvama od užeta. Nije da nemam kondiciju, ali sročimo to ovako: nikad me nećete vidjeti kako na postolju preuzimam zasluženo olimpijsko odličje! Usto što često muku mučim s peludnom groznicom, i stopala su mi čudnog oblika pa moram nositi „ortopedske uloške“. Kad mi je mama to priopćila, isprva sam bio ushićen očekujući da ću dobiti moćnu ratnu opremu supervojnika. Naposljetku se ispostavilo da su u pitanju tek savitljivi podupirači u obliku stopala, ne i kibernetičko egzoskeletno odijelo. Užasno sam se razočarao tog četvrtka.

Provirio sam iz kućice. – Možda bih mogao piškiti odavde?

– Van! Gubi se, derište jedno!

Samo je tri godine stariji od mene, ali kad god ga razljutim, naziva me derištem. Od svega što me živcira kod njega to je na četrdeset sedmome mjestu. Iako zapravo nisam sastavio popis.

Okej. Jesam.

Prije no što je postao superjunak, na popisu su bile šezdeset tri stavke. Otad samo što nisam došao do stote. Toliko me živcira.

Spustio sam se niz uže i ušao u kuću.

Popiškio se.

Kad sam se za nekoliko minuta opet popeo u kućicu, zatekao sam ga kako sjedi u mraku i tišini. Znao sam da se nešto dogodilo jer više nije rješavao zadaću. Zgrabio sam bateriju i uperio snop u njega. Nije ni trepnuo.

– Zack, jesi dobro?

Kimnuo je.

– Ozbiljno? Jer nekako si... čudan.

Ponovno je kimnuo, ali ovaj put vrlo polako, kao da promišlja o nečemu. – Mislim... – započeo je promuklim glasom – da sam upravo doživio nešto nevjerojatno. Mislim da sam se promijenio, Luke.

Ali to me i nije iznenadilo. Otprilike šest mjeseci ranije tata me odvukao na stranu kako bismo odradili jedan od onih, kako on to kaže, muških razgovora. Sjeli smo u njegovu radionicu – mislim da ju je odabrao jer je najmuževnija od svih prostorija koje imamo – i objasnio da bih mogao početi primjećivati neke promjene kod njega.

– Zack kreće na veliko putovanje. – priopćio je.

– Mrak! Kada? Mogu dobiti njegovu sobu?

– Ne na takvo putovanje. – uzdahnuo je. – Prolazi životno razdoblje koje se naziva pubertetom. – nastavio je. – Primjerice, glas će mu se promijeniti.

– Aha, zvučat će poput Daleka?

– Ne, neće zvučati poput Daleka.

– Šteta.

– Postat će dlakaviji.

– Oh, poput vukodlaka?!

– Ne poput vukodlaka.

Cijela ta frka s pubertetom i nije me se pretjerano dojmila. Naveo je još koješta, rekao kako će mu trebati vremena nasamo i spominjao je cure, ali, iskreno, prestao sam ga slušati kad sam shvatio da, nažalost, neće postati ni poput Daleka ni poput vukodlaka.

Stoga, kad mi je sâm priznao da se promijenio, već sam znao što mu reći. Napućio sam usnice i ozbiljno zakimao glavom kako je to liječnik učinio prije nego mi je priopćio da sam obolio od mononukleoze. – Nažalost, mislim da si pokupio pubertet.

Ali nije me čuo. Zurio je u svoje ruke i okretao ih. – Mislim da imam supermoći.