Rosie Kugli: Tajna prijateljice noći - kod odvjetnika
Nuša nije
trebala dobrog odvjetnika. Trebala je najboljeg. Bila je sigurna da ga je
pronašla onoga dana kada je pokucala na vrata njegova otmjenog ureda.
***
Odvjetnik
Igor Belošević bio je neprivlačan, fizički gotovo odbojan čovjek. Nizak,
debeljuškast i proćelav. Lice mu je bilo podbuhlo, a obrazi crveni. Imao je
sitne, pronicljive oči i pogled surovog čovjeka. Lisičje dugačak nos, slomljen
u davnoj tučnjavi, pridonosio je izgledu uličnog razbijača. U izrazu njegova
lica nije bilo ničeg ugodnog. Da nije bio odvjetnik, vjerojatno bi bio
osuđivani kriminalac.
S godinama
je postao jedan od najtraženijih u svojoj branši. Nemilosrdan protivnik, tvrd
kao čelik. Svi su željeli njegove usluge, a on je besramno uživao u svojoj
moći. Taj osjećaj moći, to gotovo opipljivo igranje s tuđim sudbinama, hranilo
je njegovu taštinu.
– Kada se
vrata zatvora jednom zatvore, mnogima sam jedini spas! – e da mu je samo novčić
za svaki put kad je to izgovorio.
Njegovo ime
punilo je novine senzacionalnim obranama kompliciranih slučajeva koje je
prihvaćao. Često je gostovao i u slatkastim društvenim kronikama gdje se
pojavljivao u društvu glumica ili starleta. Obigravale su oko njega, lijepile
se na moć i bogatstvo, poput leptirica na noćno svjetlo, a on ih je uzimao
gutajući ih poput plamena.
Nemoguće je
bilo izbrojiti sve one djevojke koje su posljednjih godina gostovale u
kazalištu njegova života. Sve su one više-manje bile iste. Željne provoda i
dobrostojećih muškaraca.
Nije se
želio vezati jer nije imao vremena, ali ni iluzija o nekim velikim ljubavima.
Za njega je ljubav predstavljala čisto gubljenje vremena, a njegovo vrijeme
bilo je dragocjeno.
Ali Nuša!
Nuša je bila drugačije. Znao je to već onog dana kad je pokucala na njegova
vrata.
***
– Oprostite,
trebam odvjetnika Beloševića.
– Imate li
zakazano? – Vjera nikoga nije puštala bez prethodnog dogovora. Bila je poput
okrutne čuvarice zatvora i zaista u ovih petnaest godina, koliko se bavi ovim
poslom, nitko nenajavljen nije se mogao probiti do odvjetnika Beloševića. Na to
je bila posebno ponosna.
– Žao mi je,
draga gospođo, ali morate se najaviti. Termini su popunjeni, sljedeći slobodan
termi...
– Oprostite
– glas joj je bio blag, ali odrješit – nemam baš toliko vremena. Trebam
gospodina odvjetnika, ne sutra, ne prekosutra, već danas. Točnije sada!
Vjera
iznenađeno digne glavu. U svojih – koliko ono godina radnog staža, nikada se
nije susrela s tako drskom ženetinom.
Pa što si
ova samo umišlja? Napirlitana koza!
Vjera nije
voljela lijepe žene. Štoviše, mrzila ih je jer umišljene i bahate poput ove
nikada se nisu morale pomučiti. Za razliku od nje, uvijek su dobivale ono što
su htjele. Gadure! Trebale su samo zatreptati tim svojim očicama, napućiti
usne, izbaciti sise, zamigoljiti guzovima.
– E pa,
draga moja, neće proći! Ne'š uć' pa makar umrla – pomisli zlurado.
– Žao mi je.
Kao što sam rekla, sljedeći je termin za... – gotovo se naslađivala.
– Gospođo,
znam da radite svoj posao i ne bih vas željela dovoditi u neugodnu situaciju,
no ja moram vidjeti gospodina Beloševića – reče tihim promuklim glasom.
– Žao mi je
– zlobno joj se naceri u lice.
– I meni –
odvrati Nuša i sjedne u crnu fotelju.
Igor je
pukim slučajem načuo razgovor.
– Ova ženska
zna što hoće – pomisli zadivljeno. Obožavao je neustrašive žene, one koje se znaju izboriti za sebe. Nije ju još ni vidio, ali bio
je siguran da je nešto posebno.
Iz puke
znatiželje pojavio se na vratima i prvi put u životu blagoglagoljivi odvjetnik
Igor Belošević ostao je bez teksta.
Rosie Kugli:
Tajna prijateljice noći, Profil, 2015.
Primjedbe
Objavi komentar