Ivo i Slavko Goldstein: TITO

Kumrovečko djetinjstvo

Josip Broz rođen je 7. svibnja 1892. u selu Kumrovcu, u Hrvatskom zagorju, kao sedmo od petnaestero djece Franje i Marije Broz, rođene Javeršek.1 Osmero braće

i sestara umrlo je pri porodu ili u ranome djetinjstvu. Brojna djeca i njihov natpolovični pomor bili su nešto sasvim uobičajeno u to vrijeme u Brozovu rodnom kraju. Njegova majka Marija bila je najstarija od četrnaestero djece, od kojih je samo sedmero doživjelo zrelo doba. U prosjeku je oko 60% djece umiralo u dobi do dvije godine, a ukupno do 80% u dobi do 15 godina. Najbliži liječnik bio je nedohvatno daleko – u Krapini, Rogaškoj Slatini ili u Celju – pa ga uopće nisu pozivali zbog dječjih bolesti. Josip Broz bio je, prema vlastitim sjećanjima, više puta bolestan kao dječak, jednom s jakom difterijom i u vrlo kritičnom stanju, ali u njegovu kuću u Kumrovcu nikad nije kročio liječnik. Sjeverozapadni dio Hrvatskog zagorja, gdje se nalazi i Kumrovec, u to se vrijeme ubraja među najnerazvijenije dijelove Austro-Ugarske: bez industrije i prometnica, s oskudnom mrežom škola, nepismenošću do 80% i izrazitom agrarnom prenaseljenošću. 

O siromaštvu tadašnjeg Kumrovca vrlo rječito govori i podatak da su u njemu iz preko 200 obitelji svega tri osobe imale pravo glasa na izborima za Sabor, jer se za pravo glasa, tzv. „franšizu“, tada tražilo 30 forinti plaćenog direktnog poreza, po čemu je u cijeloj Hrvatskoj pravo glasa imalo oko 45.000 osoba, dakle, proporcionalno ipak oko 18 puta više negoli u Kumrovcu. Govoreći o

svom djetinjstvu, Tito je 1979. rekao: „Mi nismo imali pravog djetinjstva. Išli smo u školu, ali smo morali obavljati i sve druge poslove“, i dodao: „Često smo gladovali... patili smo se, ali smo se ujedno čeličili.“2 U takvim okolnostima iseljavanje u Ameriku ili odlazak u „fremt“ bili su u Hrvatskom zagorju često jedini mogući način preživljavanja.

U doba kad se rodio Josip Broz njegov otac Franjo posjedovao je osam jutara zemlje. Za razliku od velike većine drugih Kumrovčana, imao je i par konja, s kojima je kao kirijaš mogao ponešto zaraditi. Stoga je Tito 1935. u „autobiografiji“ za kadrovsku evidenciju Kominterne mogao napisati: „Moj otac je bio seljak-srednjak, ali je već 1913. gotovo cijelo imanje bilo rasprodato zbog dugova bankama, pa je moj otac postao nadničar.“ Dugovi su nastali još prije Titova rođenja, kad

je otac Franjo, jednu za drugom, otpremao iz kuće svojih šest sestara, kojima je prilikom njihovih udaja trebalo isplatiti dio zemlje i dogovoreni miraz. Plaćanje dugova se stalno prolongiralo, kamate se kupile i sve je to poput more pritiskalo kuću Brozovih. „Ali najteže od svega bilo mi je kada me otac slao da s njegovom mjenicom u ruci odem žirantima i zamolim da je potpišu. To su bili seljaci kao i moj otac, dužni, gladni, s mnogo djece... Morao sam tada slušati prvo grdnje, zatim jadikovke, dok konačno mjenica nije bila potpisana...“, pričao je, nakon mnogo godina, Tito svom biografu Vladimiru Dedijeru.

Čovjek, koji svojeg nedoraslog sina šalje da mu skuplja žirante za mjenice, sigurno nije bio jak karakter. Pod teretom mjenica, otplata, kamata i novih zaduženja Franjo Broz je pomalo rezignirao. Polako je prestajao raditi na zemlji i sve se više bavio samo kirijašenjem. Poput većine zagorskih kirijaša, prepuštao se i alkoholu. Da se riješi mjenica i dugova, prodavao je zemlju, komad po komad. Sa sve manje zemlje, ni djeca mu više nisu imala kakvu-takvu egzistenciju kod kuće, pa su jedno po jedno, s voljom ili protiv volje, morala u proletere, u zanate, u gradove, u svijet. Brozovi 1913. više nisu posjedovali ni komadić zemlje u Kumrovcu, a kad se 1920. Tito vratio iz Rusije, bila je prodana i obiteljska kuća. 

Tek 1976. Tito kupuje djelić bivše očeve zemlje, vinograd, gdje je kao dječak navodno najradije radio, i prepisuje ga na sina Žarka: „Neka Brozovi opet u Kumrovcu imaju nešto

svoga“, rekao je tada Tito svom suradniku kojem je povjerio da obavi kupoprodajne formalnosti. S takvim ocem, čovjekom dobroćudnim i društvenim, ali mekim i bez autoriteta, u kući Brozovih, dok su djeca bila mala, glavnu je riječ vodila majka. Iz dobrostojeće slovenske obitelji s 30 jutara zemlje prenijela je preko Sutle u kuću Brozovih marljivost, štedljivost, smisao za red i čistoću. Tito u memoarima – s mnogo poštovanja i ljubavi – opisuje majku kao ponosnu, odlučnu, autoritativnu

osobu, ali ujedno brižnu i nježnu prema djeci: „Svakome od nas posvetila je pažnju i strogo nas je odgajala. Ne jedanput je, pamtim, govorila da budemo pošteni.“

Čini se da je mali Josip bio njen miljenik, a svakako miljenik njene obitelji, jer je veći dio djetinjstva do polaska u školu proveo u Podsredi, oko 15 kilometara udaljenoj od Kumrovca, kod djeda Martina Javeršeka, gdje je bio pošteđen oskudice koja u kući Brozovih nikad nije prestajala. Godine provedene u Podsredi bile su idiličan dio Brozova djetinjstva i možda je to jedan od razloga što je i poslije, u vrlo različitim životnim situacijama, često volio ići u Sloveniju. Slikara Božidara Jakca, koji ga je za rata portretirao, Tito je zamolio da napravi i sliku njegove majke. Čini se da Tito nije imao nijednu majčinu fotografiju pa je Jakac morao raditi po Titovim uputama. O vezanosti za majku i njezinu obitelj svjedoči i Jovanka Broz: „O porodici svoje majke je znao dosta, ali ne i o ocu. Tito nije znao ni svog djeda po ocu.“

Vrativši se u Kumrovec s navršenih osam godina da se upiše u tek otvorenu kumrovečku osnovnu školu, Josip Broz više nije znao hrvatski, nego samo slovenski. To mu je stvaralo poteškoće u prvoj godini školovanja pa je morao ponavljati prvi razred. Do završetka osnovne škole bio je uglavnom vrlo dobar, iako ne odličan đak. Uspješno je završio četiri razreda osnovne i dva razreda opetovnice.

Ipak, svoje djetinje teškoće s materinjim jezikom nikad, do kraja života, nije uspio sasvim prevladati. Uvijek je brkao književne hrvatske izraze, kajkavske dijalektalne i slovenske izgovore i naglaske, poslije i srpske i ponekad ruske riječi, i nikad nije uspio sasvim korektno govoriti nijednim standardnim jezikom. Urod sa sve manjih Brozovih njiva obično je dostajao samo do Božića. Za dalje

obitelj je bila ovisna o očevu kirijašenju, nadničarenju u Sloveniji, prodaji vina i mlijeka i o raznim poslovima za koje bi se ukazala prilika. Svi su morali ponešto raditi da se prehrane, pa tako i Josip, tijekom svih sedam godina školovanja. Pomagao je majci u kućnim poslovima i pomalo privređivao u vinogradu, na njivi ili na paši. 

Čini se da ga je najviše majka, svojim primjerom, uspjela naučiti marljivosti, sistematičnosti i urednosti u poslu, pa i odmjerenom taktu i ponekad prkosnom ponosu u ophođenju s ljudima. Samo jednom svojom izrazitom osobinom majka ga nikako nije uspijevala nadahnuti: religioznim osjećajem. Kao i većini tadašnjih žena, religija je bila imanentan dio duhovnog života Marije Broz. Kad je poslije vjenčanja napuštala roditeljsku kuću, kao glavnu relikviju sa sobom u novi je dom ponijela sadreni kipić Blažene Djevice Marije s djetetom Isusom u naručju. Svoju je djecu redovito vodila u crkvu, pazila da uče vjeronauk, smjerno ih dovodila do prve pričesti, a svog je miljenika Josipa uspjela preporučiti tuheljskom župniku Hotomariću za ministranta. Ali župnik je jednom prenagljeno ošamario svog ministranta i prkosni Josip navodno se više nikad nije javio da pomaže župniku. O drugoj komponenti ranog razlaza s Crkvom sam je Tito mnogo kasnije pričao: „Poslije Božića, na Novu godinu, pred vratima svake seoske kuće pojavio bi se fratar iz Klanjca s križem u ruci, a za njime zvonar s vrećom. Fratar bi na vratima napisao kredom ‘Anno domini...’, to jest čestitao bi Novu godinu, a domaćin mu je morao dati nekoliko litara kukuruza, ili klupko lana boje zlata, ili dvije forinte, što je u ono doba značilo dvije nadnice… A mi smo uvijek poslije Božića morali kupovati kukuruz, i lako je zamisliti kako smo mi, vječito gladna djeca, gledali zvonara kako trpa naš kukuruz u svoju vreću.“ 

Ukratko, dječak Josip bio je vrlo pragmatičan promatrač života oko sebe pa je zaključio da Crkva ne pomaže narodu da se oslobodi neimaštine, nego da je upravo suprotno. Stoga je vrlo rano raskrstio s Crkvom i s vjerom. Ostao je sasvim slobodan prostor za jednu novu vjeru, koja se zvala klasna svijest, a koju je kao momak svesrdno prigrlio čim se s njom nešto kasnije kao mladi radnik susreo u gradu. Kad je kao petnaestogodišnjak 1907. završio školovanje, bilo je jasno da mora ići tražiti posao, nekamo gdje će zaraditi za vlastiti kruh i još moći odvojiti poneku forintu da pošalje kući, majci za mlađu braću i sestre i ocu za otplatu dugova. Prva mu je služba bila kod jednog od ujaka, preko Sutle u Sloveniji, gdje se cijeli dan marljivo bavio stokom, ali škrti ujak nije ga plaćao kako je bilo dogovoreno i nije održao obećanje da će mu dati nove čizme. Tvrdoglavi momčić, kojem se očito nije sviđala pomisao da zauvijek ostane raditi s govedima, napustio je ujaka i vratio se u Kumrovec. Tu se ukazala nova prilika. Tih je dana na dopustu u Kumrovcu boravio štabni narednik carske i kraljevske vojske Jurica Broz, Josipov bratić. U blistavoj uniformi, nakićen ordenima, paradirao je selom izazivajući divljenje, vjerojatno s primjesama prikrivene zavisti. Tito se mnogo kasnije, s nadmoćnom ironijom, često prisjećao te opčinjenosti siromašne zagorske djece lijepim odijelima i uniformama, te dječačke slabosti koje se on sam nije oslobodio ni kad je postao maršal. 

Ali simpatije su tada, izgleda, bile obostrane, jer je rođak Jurica ubrzo predložio bistrom i radoznalom Josipu da će ga povesti u Sisak. Zaposlit će ga kod prijatelja Ignaca Striegela, koji je bio narednik, a sada je gostioničar. Izučit će za konobara, a to je najljepši poziv, jer „uvijek si lijepo obučen, radiš sa finim svijetom, a nema mnogo muke ni znoja…Tako je u ljeto 1907. štabni narednik Jurica Broz poveo rođaka Josipa, uz privolu oca Franje, na veliko putovanje iz Kumrovca u Sisak. Najprije su četiri sata pješačili do najbliže željezničke stanice u Velikom Trgovišću. 

Tu je Josip prvi put vidio parnu lokomotivu i sjeo u vlak. Zatim je istog dana prvi put u svom životu došao u grad, vidio odjednom mnogo „finog svijeta“ u lijepim odijelima i mnogo solidno zidanih kuća, po njegovu osjećaju palača, što su odudarale od kumrovečkih kućeraka i svega ostalog što je za sobom ostavio u Kumrovcu. Ipak, do kraja života ostao je sentimentalno privržen rodnom kraju. Često je pričao o kumrovečkom djetinjstvu, uvijek vrlo živo i slikovito, s humorom kojim je potiskivao sentimentalizam, i to ne samo privatno u društvu prijatelja, nego i svojim biografima, pred novinarima i pred kamerama. Dedijeru je ispričao da je u kući „na tavanu visjela suha svinjska glava koja se čuvala za Novu godinu. Braća i sestre su plakali, a ja skinem tu glavu, stavim je u kotao s vrućom vodom, uspem malo brašna, pa se sve to kuhalo oko dva sata. Najeli smo se da je ‘sve pucalo’. Ali jelo je bilo toliko masno da smo se svi razboljeli. Kad se majka vratila, mi svi samo šutimo i stenjemo. Ona se rastužila i nije nas zbog toga istukla.“ U Dedijerovu tekstu ta je epizoda

opisana kao simpatičan nestašluk prkosnog i domišljatog dječaka. Poslije je prerasla u laudu hagiografskih tekstova kojima su pedagozi u doba izgradnje Titova kulta ličnosti tom kultu privodili generacije jugoslavenskih pionira i omladinaca. U vrlo raznolikim životnim okolnostima Tito je rado navraćao u Kumrovec, iako ondje više nije imao ni obitelj, ni imanja, ni pravih prijatelja. 

A kad je postao šef države, jedna od prvih željezničkih pruga koja se pod novom vladom sagradila bila je – pruga za Kumrovec, koja se nikako nije mogla opravdati ekonomskim argumentima. Tako se odužio Kumrovcu, iako na kraju te kumrovečke uvertire u Titovoj biografiji stoji neodgovoreno i neodgovorljivo pitanje: što je zapravo dugovao Kumrovcu? Što uopće dugujemo rodnom kraju, ako smo ga odmah poslije djetinjstva zauvijek napustili? Što je Tito kao poputninu ponio iz svog Zagorja, osim uspomena na jedan ne baš idiličan životni početak? Najlakše je, na primjer, odgovoriti da je Josip Broz još u djetinjstvu uspio usvojiti karakterističnu zagorsku marljivost i upornost, druželjubivost i smisao za humor. Ali zar i među Zagorcima nema lukavih zabušanata ili nedruželjubivih mrkogleda? Ili, zar nema i među Slavoncima ili Slovencima mnogo upornih i marljivih, druželjubivih i sklonih šali? Još su nam suviše nejasna sva složena ispreplitanja najraznolikijih utjecaja koji dovode do formiranja ličnosti. U slučaju Josipa Broza Tita možda ćemo nešto više i jasnije naslućivati tek kad sagledamo njegov dug životni put, u kojem je bilo nekih stalnih poriva, nekih konstanti, nekih iracionalnih ili instinktivnih kompasa, koji se u ranim godinama još nisu mogli očitovati, ali su ipak morali biti bar djelomično začeti u Kumrovcu.