Gordan Nuhanović: PIKNIK U STEPI

Gordan Nuhanović: PIKNIK U STEPI

Devet godina kasnije avion je napokon i mene spustio u Almaty. Bilo je pola četiri ujutro. Pola četiri ujutro bilo je i kada sam sletio u Baku i u Erevan i u Taškent i u Tbilisi… Već na vratima aerodroma osjetio sam dobro poznatu aromu. Zar čak i ovdje, poslije dva desetljeća slobode, pitao sam se. Nije bilo sumnje, taj kiselkast zadah isticao se u oštroj, ranojutarnjoj svježini. Niotkud mirisa tundre niti jabuka koje su već trebale biti u cvatu - samo vonj Sovjetskog Saveza. Pomalo razočaran, ušao sam u taksi. Uslijedilo je pospano natezanje s vozačem: Šuker, Ivanišević, pa opet Šuker… Zanimalo me, otkuda je toliko hladno u svibnju.

- Ne brini, sutra dolazi ljeto, umirio me vozač.

Sudeći po dekom omotanoj babuški na recepciji hotela Konak, još je trajala zima. Našla je moju rezervaciju i poslala me s ključem na kat.

Iako sam znao zanoćiti u svakakvim izbama po udaljenim sovjetskim oblastima, susret s ovom sobom pao mi je iznimno teško. Možda i zato što mi je smještaj plaćalo dobrostojeće Veleposlanstvo Republike Kazahstan u Zagrebu.

- Želite li apartman ili sobu? - lijepo me pitala tajnica ambasade.

- Ma obična soba, no problem - uzvratio sam.

– Luksuznu ili skromniju?

Rekao sam, naravno, da će i skromna biti dobra. I evo je sada - ćelija oderanih zidova s pokućstvom iz ere Brežnjevljevog sjeverca. Hoklica, mali televizor, ormar, trajno zakovan prozor… Kada sam se nadvio iznad mrlje na jastučnici, uočio sam da odgovara otisku muškog profila s isturenom bradom. Bio sam preumoran da bih zaplakao, ali mozak mi je i dalje slao upozorenja: žohari! Ostavio sam svjetlo i televizor pa se odjeven skutrio na krevetu, s dlanovima preko lica. Portabl je hvatao samo prvi kanal državne televizije, posvećen predsjedniku Nazarbajevu. Pa ipak, nešto utješno zračilo je iz tog svjetlucavog azijatskog lica. Kad god bi me strah od žohara prenuo iz sna, ugledao bih Predsjednika kako izdaje naputke svojim suradnicima i pomislio dobro je, spavaj. Razdanjivalo se, a Predsjednik je i dalje neumorno primao i otpuštao delegacije. U podne je kinjio rukovodioce u nekom pogonu, ali svejedno sam opet zaspao, no kad sam sljedeći put otvorio oči već je bio djedica okružen malim, kosookim školarcima. Dugo mi je trebalo da odagnam umor od puta i pokrenem se.