Ante Tomić, pismo Kati Mijić za promociju
Ljubavna proza kakvu piše
Kata Mijić nije naročito cijenjena u takozvanoj stručnoj javnosti. Književni
kritičari, ohole neznalice i nesretnici, nazvat će to čak niskom literaturom, a
tobože ozbiljni autori prezrivo frktati na ove trivijalne romanse. Kao netko
tko je taj svijet upoznao i bolje nego što bi želio, ja ću, međutim, s punom
moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornosti kazati da se moja prijateljica
Kata ima više prava smatrati piscem nego većina članova oba naša književna
udruženja.
Ona je, za početak, pismenija. Vi niste vidjeli sirove
tekstove naših književnih zvijezda i ne dao vam Bog da ih vidite prije nego ih
marljivi lektori samozatajno poprave. Kod mnogih, kunem vam se, ne znate gdje
počinje, a gdje završava rečenica. Treba vam buldožer zimske službe da se
probijete kroz njihovu mećavu riječi. Kad sam prije nekoliko godina prvi put
uzeo u ruke jedan rukopis Kate Mijić, stvar koju sam prvu uočio, koja me upravo
zaprepastila, bila je da riječ o besprijekornom tekstu, gramatički i pravopisno
ispravnijem i stilski vještijem od tekstova koje će napisati, samo za primjer,
troje od četvero gostiju televizijske emisije Peti dan.
U formi ili, kako bi se reklo, zanatu, Mijić je iznad
hrvatskog književnog prosjeka, a i u sadržaju se tome nema što prigovoriti, to
je pošten žanrovski štanceraj kakav svi volimo. Dobro, muškarci baš i ne.
Ljubići su za djevojke, a mi dečki više volimo krimiće i kaubojske priče, gdje
se tvrdi junaci obračunavaju šakama ili vatrenim oružjem. Teško je odoljeti
moralnoj naivnosti toga štiva, a i zašto bismo odoljevali. Nema u tome ništa
sramotno. Ljubavni romani ispunjavaju važnu, fundamentalnu ljudsku žudnju za
ljubavlju, a krimići i kaubojci ne manju potrebu za pravdom. To su pojave
kojih, znate i sami, u stvarnosti nema mnogo. Nema mnogo sklada i sreće i
pravde u našim usamljenim, ponižavajućim i obespravljenim životima.
Hrvati ne čitaju mnogo, ali tu i tamo vidjet ćete nekoga na
javnom mjestu s knjigom u ruci. U velikogoričkom autobusu, recimo, rano ujutro,
šćućurena s knjigom sjedi jedna po izgledu medicinska sestra ili trgovkinja iz
Bille, tako usredotočena u ljubavni roman Nore Roberts da i ne primjećuje
mrzovolju, neugodan vonj natiskanih putnika, gnjev koji kratko plane i utrne se
ugazi li netko nekome na kurije oko. Kriomice je gledam i čini mi se tako
blažena i čista među izmučenim dušama u limbu javnog prijevoza. Ne prilazim joj
jer je grijeh drugome uništavati užitak čitanja, ali da sam drskija osoba,
sagnuo bih se i rekao joj:
"Gospođice, dopustite, ako volite ljubiće, uzmite Kate
Mitchell. Autorica ima anglosaksonsko ime, ali je zapravo jedna naša. Ja je
poznajem. Vidjet ćete, odlična je."
Primjedbe
Objavi komentar