POSLIJE SVEGA - treće i četvrto poglavlje

Sat vremena slušam majčina upozorenja na opasnosti od tulumarenja i sumnjivih ljudi s koledža, pri čemu koristi i izraze koji, dolazeći iz njenih usta, u meni i Noi bude nelagodu, a onda ona konačno ustane. U njezinu uobičajenu stilu - brzi zagrljaj i pusa - izlazi iz moje sobice i dobacuje Noi da će ga čekati u autu.

– Falit ćeš mi svaki dan – kaže mi Noah blago i privuče me u zagrljaj. Osjećam njegovu kolonjsku, istu onu koju sam mu poklonila za Božić dva puta zaredom, i uzdahnem. Miris je malo ishlapio i više nije tako prodoran, a ja shvaćam da će mi nedostajati taj miris i osjećaj utjehe i bliskosti koji ga prati, bez obzira na to koliko sam se puta do sada na njega žalila.

– I ti ćeš meni nedostajati, ali čut ćemo se svaki dan – kažem i čvršće ovijem ruke oko njegova tijela zabijajući nos uz njegov vrat. – Da si bar tu već ove godine.

Noah je samo desetak centimetara viši od mene i baš mi se sviđa što me ne nadvisuje poput tornja. Majka me znala zadirkivati dok sam bila u fazi intenzivnog rasta govoreći mi da čovjek naraste centimetar za svaku laž koju izgovori. Moj otac bio je visok čovjek, pa se s njom nisam upuštala u rasprave o toj temi.

Noah svojim usnama okrzne moje... U tom trenutku začujemo automobilsku trubu s parkirališta.

Noah se nasmije i odmakne od mene. – Tvoja mama. Stvarno je uporna.

Poljubi me u obraz i požuri van. – Nazvat ću te navečer – dovikne na odlasku.

Ostala sam sama. Nakratko razmišljam o toj njegovoj žurbi na odlasku, a onda počinjem raspakiravati torbe. Ubrzo potom pola moje odjeće pažljivo je presavijeno i poslagano po policama, a ostatak uredno visi na vješalicama na mojoj strani ormara. Strah me i pogledati svu tu koža i tkanine sa životinjskim uzorcima u drugom dijelu ormara. Znatiželja ipak pobijedi i zatičem se kako prstom prelazim preko haljine od neke vrste metala, a onda i preko druge, toliko tanke da je gotovo ne osjećam pod prstima.

Pomalo me svladava umor nakon cijelog ovog dana, pa legnem na krevet. Muči me neobičan osjećaj samoće i nije mi drago što nema moje cimerice, bez obzira na to koliku nelagodu u meni stvaraju njezini prijatelji. Imam osjećaj da neće baš često biti u sobi ili, još gore, da će prečesto u ovu sobu dovoditi društvo. Zašto nisam mogla dobiti cimericu koja voli čitati i učiti? Pretpostavljam da bi to bilo najbolje, tako bih ovu malu sobu imala samo za sebe, ali trenutno nemam dobar osjećaj u vezi bilo s čim. Za sada koledž nije ništa od onoga o čemu sam sanjala ili što sam očekivala.

Podsjetim samu sebe da sam tu tek nekoliko sati. Sutra će biti bolje. Mora biti.

Dohvaćam svoj planer i knjige, te polako upisujem popis predmeta za semestar i termine potencijalnih sastanaka književnog kluba kojem se namjeravam pridružiti. Nisam još posve sigurna u vezi s tim, ali pročitala sam dobre komentare nekih studenata i želim to provjeriti. Htjela bih pronaći grupu sebi sličnih ljudi s kojima ću moći razgovarati. Ne očekujem da ću ovdje pronaći mnogo prijatelja, tek njih nekoliko, da imam s kime ručati s vremena na vrijeme. Sutra planiram otići do grada i kupiti još neke stvari za sobu. Ne kanim svoju polovicu zatrpati posterima kao Steph, ali rado bih dodala nekoliko sitnica zbog kojih ću se u ovom prostoru više osjećati kao kod kuće. To što još nemam auto malo će mi otežati realizaciju tog plana. Što ga prije nabavim, to bolje. Čak imam i dovoljno novca, nakupilo se od darova za maturu, plus ono što sam uštedjela radeći preko ljeta u knjižari, ali nisam sigurna da mi u ovom trenutku treba stres koji sa sobom donosi automobil. Život u studentskom domu pruža puni pristup javnom prijevozu, a već sam proučila i kako voze autobusne linije. S mislima koje stalno bježe s rasporeda na crvenokosu curu i neprijateljski raspoložene dečke prekrivene tetovažama, zaspala sam s planerom u ruci.

Jutro poslije Steph nije u svom krevetu. Voljela bih je upoznati, ali to bi moglo ići malo teže ako je nikad nema. Možda je neki od ona dva dečka njezin dečko? Radi njezina dobra, nadam se da je to onaj plavi.

Stišćući kozmetičku torbicu pod rukom, odlazim do kupaonice. Već znam da će mi jedna od manje dragih stvari u domu biti ta situacija s tuširanjem – kad bi barem svaka soba imala tuš. No barem će kupaonice biti odvojene na muške i ženske.

Ili... sam samo pretpostavila da hoće. Zar to ne bi svatko pretpostavio? Ali dolazim do vrata i ugledam znak s dvjema figurama, muškom i ženskom. Ups. Ne mogu vjerovati da ovdje dopuštaju takve stvari. Ne mogu vjerovati da to nisam doznala dok sam istraživala sve moguće podatke o Sveučilištu Washington.

Ugledam veliku prostoriju s otvorenim tuševima, te se brzo provučem između polugolih dečki i cura, do kraja navučem zastor, skinem se i stavim odjeću na vješalicu s vanjske strane naslijepo pipkajući rukom. Vodi treba prilično dugo da se zagrije, a cijelo to vrijeme sam u strahu da će netko odgrnuti tanki zastor koji skriva moje golo tijelo. Čini mi se da nikom drugom ne smeta to što osobe obaju spolova hodaju okolo polugole. Život na koledžu stvarno je čudan, a ovo mi je tek drugi dan.

Prostor za tuširanje je malen, obrubljen uskom policom na koju mogu, s vanjske strane, objesiti robu dok se tuširam, a ima jedva toliko mjesta da mogu ispružiti ruke. Misli mi bježe na Nou i moj život kod kuće. Smetena, okrećem se i laktom udaram u policu, rušeći pritom i odjeću na mokar pod. Voda iz tuša potpuno ju je natopila.

– Ma stvarno ne mogu vjerovati! – mrmljam sebi u bradu, zatvaram slavinu i omatam se ručnikom. Zgrabim s poda namočenu odjeću i požurim niz hodnik očajnički se nadajući da me nitko nije vidio. Dolazim do sobe i stavljam ključ u bravu; osjetim se bolje nakon što su se vrata zatvorila za mnom.

A onda ugledam neuljudnog i istetoviranog smeđokosog dečka ispruženog na Stephinu krevetu.

4.

– Ovaj... gdje je Steph? – nastojim zvučati autoritativno, ali moj glas više zvuči kao skvičanje. Ruke su mi zgrčene oko meke tkanine koja me omata dok pogledavam dolje kako bih se uvjerila da mi ručnik doista pokriva golo tijelo.

Dečko me promatra, rubovi usana pomalo mu se dižu, ali ne progovara ni riječ.

– Čuješ me? Pitala sam te gdje je Steph – ponovim pokušavajući zvučati malo pristojnije.

Lice mu postaje izražajnije i konačno promrmlja: – Ne znam – te se okrene prema malom tankom ekranu na Stephinom ormariću. Što on uopće radi ovdje? Zar nema svoju sobu? Ugrizem se za jezik trudeći se zadržati neljubazne komentare za sebe.

– Okej… bi li možda... izišao ili tako nešto da se mogu obući?

Nije ni primijetio da sam samo ogrnuta ručnikom. Ili možda je, ali ga to nije impresioniralo.

– Ne laskaj si, pa neću te valjda gledati – podsmjehne se i okrene na drugu stranu prekrivajući lice rukama. Ima jak britanski naglasak koji prije nisam primijetila. Vjerojatno zato što do sada nije bio toliko pristojan ni da mi se obrati.

Nesigurna kako da odgovorim na njegovu drsku opasku, ljutito otpuhnem i krenem prema svom toaletnom ormariću. Možda je homoseksualac, možda se na to odnosilo ono – neću te valjda gledati. Ili to ili mu nisam nimalo zgodna. Brzo navučem grudnjak i gaćice, te preko toga bijelu majicu i svijetlosmeđe kratke hlače.

– Jesi gotova? – pita i dovodi me na sam rub strpljenja.

– Možeš li biti još drskiji? Nisam ti ništa napravila. U čemu je problem?

Viknem na njega glasnije nego što sam htjela, ali prema začuđenom izrazu na licu tog uljeza, vidim da su moje riječi imale željeni učinak.

Gleda me i dok čekam da se ispriča... prasne u smijeh. Zvuk njegova smijeha je dubok i bio bi zapravo sasvim ugodan da iz njega nije provalio u tako neugodnom trenutku. Na obrazima mu se pojave rupice dok se smije, a ja stojim i osjećam se kao potpuni idiot, bez ikakve ideje što da napravim ili kažem.

Inače ne volim sukobe, a ovaj dečko izgleda kao zadnja osoba na svijetu s kojom bih se upustila u borbu.

Vrata se otvaraju i u sobu ulazi Steph.

– Sorry, kasnim. Užasno sam mamurna – govori dramatično dok joj oči prelaze s mene na njega. – Sorry, Tess, zaboravila sam ti reći da će svratiti Hardin.

Slegne ramenima umjesto isprike.

Voljela bih vjerovati da ćemo Steph i ja nekako urediti zajedničko stanovanje, možda čak i izgraditi svojevrsno prijateljstvo, ali s njezinim izborom prijatelja i kasnonoćnim tulumarenjem, nisam baš sigurna.

–        Tvoj dečko je nepristojan.

Riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih uspjela zaustaviti. Steph pogleda preko u njega. A onda oboje prasnu u smijeh. Pa što je ovo, zašto mi se svi stalno smiju? Postaje zbilja naporno.

– Hardin Scott nije moj dečko! – protisne Steph gotovo se gušeći. Malo se smiri, pa se okrene i namršti na Hardina. – Što si joj rekao? A onda opet gledajući mene: – Hardin ima... specifičan smisao za komunikaciju.

Dakle krasno, hoće mi ustvari reći da je taj Hardin jednostavno, u svojoj srži, pravi drznik. Mladi Englez slegne ramenima i promijeni kanal daljinskim upravljačem koji drži u ruci.

– Večeras je tulum, trebala bi ići s nama, Tessa – reče ona.

E, sad je moj red da se nasmijem.

– Tulumi nisu za mene. Osim toga, moram nabaviti neke stvari za stol i zidove.

Gledam u Hardina, a on se naravno ponaša kao da nas dvije nismo s njim u sobi.

– Ma daj... samo običan tulum! Sad si na koledžu, od jednog tuluma ti ništa neće biti – nastavi ona. – Čekaj, kako ćeš do trgovine? Zar imaš auto?

– Mislila sam ići autobusom. Ali u svakom slučaju, ne mogu na tulum, pa tu još nikoga ni ne poznajem – kažem, a Hardin se opet nasmije - suptilna naznaka da razgovor prati upravo dovoljno pažljivo da bi me zadirkivao. – Namjeravala sam čitati i skypeati se s Noom.

– Nećeš valjda ići na bus subotom! Prevelika je gužva. Hardin te može odbaciti, to mu je usput... Je li tako, Hardine? A znat ćeš mene na tom tulumu. Daj dođi, molim te? – i sklopi ruke u dramatičnoj molbi.

Poznajem je tek jedan dan, trebam li joj vjerovati? Majčina upozorenja na tulume vrte mi se po glavi. Steph se čini prilično draga, iz ovo malo dosadašnjeg druženja. Ali tulum?

– Ne znam. I ne, ne želim da me Hardin vozi u dućan – kažem.

Hardin se prevrne preko Stephinog kreveta s izrazom lica kao da se dobro zabavlja. – O, ne! A ja sam jedva čekao da se motam okolo s tobom – suho mi odvrati, tako sarkastično da sam mu poželjela baciti knjigu u tu kuštravu glavu. – Daj, Steph, pa jasno ti je da se ova cura neće pojaviti na tulumu – reče on smijući se. Stvarno ima jak naglasak. Velika znatiželja u meni, moram priznati, očajnički me tjera da ga pitam odakle je. Moj natjecateljski duh silno želi pokazati tom umišljenku da je u krivu.

– Zapravo, da, doći ću – kažem s najslađim osmijehom koji sam uspjela iskopati. – Zvuči kao da bi moglo biti zabavno.

Hardin u nevjerici zatrese glavom, a Steph vrisne, skoči i čvrsto me zagrli.

– Jeee! Kako ćemo se zabaviti! – vrišti. A ja se mogu samo nadati da je u pravu.