Iva Hlavač: SVI SMO DOBRO

svi oni koji sam mogao biti

A sada za taj drugi život.

Za onaj bez pogrešaka.

Lou Lipsitz

Ovih se dana počelo pričati o otpremnini koju bi direktor trebao dobiti nakon što proda firmu Austrijancima. Više od toga govori se o otkazima koji će uslijediti poslije. Išlo je to polako, kupnjom dionica od radnika, zatvaranjem nekih odjela, odlascima i dolascima ljudi, ali sada to već postaje ozbiljna stvar. Napetost u firmi može se rezati nožem, a velika je to tvrtka, devet stotina nas. Strepimo ko pilići.

– A šta ti kažeš, je l’ može to samo tako?

– Nego. Može i hoće.

Skupilo nas se nekoliko na mojoj porti. Pričamo o istoj stvari već mjesec dana. Gledamo aute kako odlaze i dolaze. Ljudi u odijelima. Bitni ljudi. Bitne sjednice. Čekamo što će odlučiti. Naravno, oni su već sve odlučili, a mi smo ti koji će zadnji saznati.

– Imam veći radni staž u ovoj firmi nego što ona njegova nećakinja ima godina, ona koju je postavio za voditelja odjela. A ona će ostati. Ona će tu ostati, a ja ću letit van sa svojih pedeset pet godina. Ko će me zaposliti, ko bi htio starog jarca.

– Eeee, Miro, ima ona fakultet, a di je tebi diploma?

– Je, u pravu si, ima, ima i moj sin fakultet, al bome nema strica.

Nalakćen na porti pušim i čekam da istresu sve teme, o minimalcu za koji radimo, šefovu novom autu, šefovim rođacima koji rade tu, dionicama, neplaćenim prekovremenima... kao da će njihovo razglabanje magično promijeniti nešto od svega toga. Nitko od nas neće promijeniti ništa. To znam ja, to znaju oni, a to znaju i ovi tu tipovi u odijelima. Kada se to dogodilo? Je li se uopće dogodilo? Hoću reći, jesmo li ikada, ijedan od nas, bili tipovi koji će nešto promijeniti. Moja prošlost izvire iz magle, kao da je netko drugi proživio sve to. Srednja škola, nogometne utakmice, cure i vikendi u disku, pa vojska i slaganje kreveta, nema mame, nema prijatelja, sad si pravi muškarac. Vraćaš se u svoj grad, malo veći i malo jači. Ne želiš priznat’ nikome, ali vojska je za kurac. Moraš odlučiti hoćeš na faks ili ćeš se zaposliti. Većina ih se zaposlila, ili ti starci nemaju para da te šalju nekamo, ili jedva čekaš da im se skineš s grbače, ili jednostavno nisi za fakultet. I eto te u vlastitom gradu koji je iznjedrio jednu od najperspektivnijih tvornica papira u Europi. Većina nas se tamo i zaposlila.

Oženio si se, dobio djecu, ideš na posao, s posla, na pivo, kući, govoriš o politici, glazbi, filmovima, izletima, djeci, školi, ručkovima i sve to tako nekako ide kako treba ići. Samo što ti tada, još dok si relativno mlad, misliš kako će se dogoditi još nešto, kako ćeš postati velik, kako ćeš postati neko ‘ko će nešto promijeniti. Ali to se nije dogodilo. Sada znaš da ti nisi onaj koji će nešto mijenjati dok sjediš sa svojim kolegama i gledaš kako se jedna od najboljih tvornica papira u Europi raspada pred vašim očima, a radio si tu, jebiga, trideset godina i sad čekaš da te otpreme i nemaš pojma što ćeš dalje. Ni ti ni tvoja obitelj. Nadaš se samo da to nećeš biti ti, da će tebe možda zadržati. To znači da će otpustiti neke od tvojih kolega koji isto tako imaju djecu i nemaju pojma što će dalje. Ali šutiš. Šutiš i nadaš se, ko pička.

Sastanak je završio. I naš tu dolje i njihov tamo gore. Ovi gore polako odlaze, parkiralište se raščišćava, a mi tu dolje nastavljamo raditi. Do kraja radnog dana vijest o direktorovoj otpremnini proširila se. Tip bi navodno trebao dobiti nekoliko milijuna eura. Isto tako, jasno je, većina nas će dobiti otkaze. Nitko više ništa ne govori, svi se zavlačimo u rupe. Kao štakori koji čeprkaju bale papira naslagane na velikoj pisti tvornice. Čini ti se da bi svojim oštrim zubima mogli progristi i asfalt. Ali oni to ne čine.

Kod kuće me čekaju žena i troje djece. Preživam veliki komad reš pečene šnicle dok oni pričaju, u blaženom neznanju, kako su proveli dan. Kako sam ja proveo dan? Dobro, prilično dobro, kažem dok mi mesni konci zapinju za rupe između zubi i polako trunu, a ja ih puštam da stvaraju groblje bakterija tamo unutra. Mogao si biti netko drugi, govorim si dok ih gledam i mislim što će biti od svega ovoga, što će biti od nas. Navečer liježem u krevet sa ženom i okrećem joj leđa. Možda si mogao biti govno od svog direktora i imati nekoliko milijuna eura, kupiti ženi poštenu kuću, osigurati sinu posao. Mogao si biti svi oni koji nisi.

Ujutro dolazim na posao i ne vidim direktorov auto. Kolege sve manje razgovaraju, ne skupljaju se na porti, svatko radi svoj posao, a strah polako prelazi s čovjeka na čovjeka. Popodne ga ipak vidim. Parkira na svoje mjesto i odlazi gore. Gledam kako hoda sasvim normalno, kao i svakog dana. On misli da mi ne znamo. On valjda misli da za njega rade majmuni. Ili ne misli, vjerojatnije, ne misli uopće. Mogao sam biti... krećem za njim, penjem se gore. Ne znam što zapravo radim, ali srce mi lupa ko ludo. Vidim kolege odozgo, izgledaju malo, izgledaju ko pilići strpani u gajbu. Gore vidim direktora kako ulazi u svoj ured. Možda sam samo dva puta bio ovdje u ovih tridesetak godina. Direktorova tajnica smije se sa svojim narančastim ružem i pita što trebam, glasom koji kao da dolazi iz male, gole sobe bez prozora, miljama daleko. Moguće da sanjam. Ulazim u njegov ured. Ona kreće za mnom, ali ja nekako uspijevam zaključati vrata. Direktor sjedi za svojim stolom i gleda me. Ništa mu nije jasno. Kažem mu šta koji kurac gleda ko tele. Polako shvaća s kim ima posla i počinje se derati da izađem. Glas mu se prelama na pola. Veći sam od njega, mnogo veći. Kažem mu šta si on umišlja tko je on i šta si misli tko smo mi svi. Dolazim do njega i uzimam ga za vrat tako da se ne može pomaknuti ni milimetar. Vučem ga do prozora i guram mu glavu dolje: – Eto, pička ti materina, to smo mi, tu dolje, nas si sjebo, i mene, i Mirka s petero djece, i Tomu koji živi s mamom, i Luku koji je sada završio srednju... Zapamtit ćeš svako jebeno ime... Govorim još nešto i razmišljam, da je netko drugi na mome mjestu, neki malo veći luđak, već bi ga bacio s tog prozora. Ali ja nisam taj luđak, ja nisam ovaj šupak koji ne zna što ga je snašlo, ja sam ovaj što ga drži za šiju, ovaj koji će dobiti otkaz čim ovo završi, koji nema pojma što će biti dalje, ovaj koji sada ne želi biti nitko drugi.