Iva Hlavač: SVI SMO DOBRO
A sada za taj drugi život.
Za onaj bez pogrešaka.
Lou Lipsitz
Ovih
se dana počelo pričati o otpremnini koju bi direktor trebao dobiti nakon što
proda firmu Austrijancima. Više od toga govori se o otkazima koji će uslijediti
poslije. Išlo je to polako, kupnjom dionica od radnika, zatvaranjem nekih
odjela, odlascima i dolascima ljudi, ali sada to već postaje ozbiljna stvar.
Napetost u firmi može se rezati nožem, a velika je to tvrtka, devet stotina
nas. Strepimo ko pilići.
–
A šta ti kažeš, je l’ može to samo tako?
–
Nego. Može i hoće.
Skupilo
nas se nekoliko na mojoj porti. Pričamo o istoj stvari već mjesec dana. Gledamo
aute kako odlaze i dolaze. Ljudi u odijelima. Bitni ljudi. Bitne sjednice.
Čekamo što će odlučiti. Naravno, oni su već sve odlučili, a mi smo ti koji će
zadnji saznati.
–
Imam veći radni staž u ovoj firmi nego što ona njegova nećakinja ima godina,
ona koju je postavio za voditelja odjela. A ona će ostati. Ona će tu ostati, a
ja ću letit van sa svojih pedeset pet godina. Ko će me zaposliti, ko bi htio
starog jarca.
–
Eeee, Miro, ima ona fakultet, a di je tebi diploma?
–
Je, u pravu si, ima, ima i moj sin fakultet, al bome nema strica.
Nalakćen
na porti pušim i čekam da istresu sve teme, o minimalcu za koji radimo, šefovu
novom autu, šefovim rođacima koji rade tu, dionicama, neplaćenim
prekovremenima... kao da će njihovo razglabanje magično promijeniti nešto od
svega toga. Nitko od nas neće promijeniti ništa. To znam ja, to znaju oni, a to
znaju i ovi tu tipovi u odijelima. Kada se to dogodilo? Je li se uopće
dogodilo? Hoću reći, jesmo li ikada, ijedan od nas, bili tipovi koji će nešto
promijeniti. Moja prošlost izvire iz magle, kao da je netko drugi proživio sve
to. Srednja škola, nogometne utakmice, cure i vikendi u disku, pa vojska i
slaganje kreveta, nema mame, nema prijatelja, sad si pravi muškarac. Vraćaš se
u svoj grad, malo veći i malo jači. Ne želiš priznat’ nikome, ali vojska je za
kurac. Moraš odlučiti hoćeš na faks ili ćeš se zaposliti. Većina ih se
zaposlila, ili ti starci nemaju para da te šalju nekamo, ili jedva čekaš da im
se skineš s grbače, ili jednostavno nisi za fakultet. I eto te u vlastitom
gradu koji je iznjedrio jednu od najperspektivnijih tvornica papira u Europi.
Većina nas se tamo i zaposlila.
Oženio
si se, dobio djecu, ideš na posao, s posla, na pivo, kući, govoriš o politici,
glazbi, filmovima, izletima, djeci, školi, ručkovima i sve to tako nekako ide
kako treba ići. Samo što ti tada, još dok si relativno mlad, misliš kako će se
dogoditi još nešto, kako ćeš postati velik, kako ćeš postati neko ‘ko će nešto
promijeniti. Ali to se nije dogodilo. Sada znaš da ti nisi onaj koji će nešto
mijenjati dok sjediš sa svojim kolegama i gledaš kako se jedna od najboljih
tvornica papira u Europi raspada pred vašim očima, a radio si tu, jebiga,
trideset godina i sad čekaš da te otpreme i nemaš pojma što ćeš dalje. Ni ti ni
tvoja obitelj. Nadaš se samo da to nećeš biti ti, da će tebe možda zadržati. To
znači da će otpustiti neke od tvojih kolega koji isto tako imaju djecu i nemaju
pojma što će dalje. Ali šutiš. Šutiš i nadaš se, ko pička.
Sastanak
je završio. I naš tu dolje i njihov tamo gore. Ovi gore polako odlaze,
parkiralište se raščišćava, a mi tu dolje nastavljamo raditi. Do kraja radnog
dana vijest o direktorovoj otpremnini proširila se. Tip bi navodno trebao
dobiti nekoliko milijuna eura. Isto tako, jasno je, većina nas će dobiti
otkaze. Nitko više ništa ne govori, svi se zavlačimo u rupe. Kao štakori koji
čeprkaju bale papira naslagane na velikoj pisti tvornice. Čini ti se da bi
svojim oštrim zubima mogli progristi i asfalt. Ali oni to ne čine.
Kod
kuće me čekaju žena i troje djece. Preživam veliki komad reš pečene šnicle dok
oni pričaju, u blaženom neznanju, kako su proveli dan. Kako sam ja proveo dan?
Dobro, prilično dobro, kažem dok mi mesni konci zapinju za rupe između zubi i
polako trunu, a ja ih puštam da stvaraju groblje bakterija tamo unutra. Mogao
si biti netko drugi, govorim si dok ih gledam i mislim što će biti od svega
ovoga, što će biti od nas. Navečer liježem u krevet sa ženom i okrećem joj
leđa. Možda si mogao biti govno od svog direktora i imati nekoliko milijuna
eura, kupiti ženi poštenu kuću, osigurati sinu posao. Mogao si biti svi oni
koji nisi.
Ujutro
dolazim na posao i ne vidim direktorov auto. Kolege sve manje razgovaraju, ne
skupljaju se na porti, svatko radi svoj posao, a strah polako prelazi s čovjeka
na čovjeka. Popodne ga ipak vidim. Parkira na svoje mjesto i odlazi gore.
Gledam kako hoda sasvim normalno, kao i svakog dana. On misli da mi ne znamo.
On valjda misli da za njega rade majmuni. Ili ne misli, vjerojatnije, ne misli
uopće. Mogao sam biti... krećem za njim, penjem se gore. Ne znam što zapravo
radim, ali srce mi lupa ko ludo. Vidim kolege odozgo, izgledaju malo, izgledaju
ko pilići strpani u gajbu. Gore vidim direktora kako ulazi u svoj ured. Možda
sam samo dva puta bio ovdje u ovih tridesetak godina. Direktorova tajnica smije
se sa svojim narančastim ružem i pita što trebam, glasom koji kao da dolazi iz
male, gole sobe bez prozora, miljama daleko. Moguće da sanjam. Ulazim u njegov
ured. Ona kreće za mnom, ali ja nekako uspijevam zaključati vrata. Direktor
sjedi za svojim stolom i gleda me. Ništa mu nije jasno. Kažem mu šta koji kurac
gleda ko tele. Polako shvaća s kim ima posla i počinje se derati da izađem.
Glas mu se prelama na pola. Veći sam od njega, mnogo veći. Kažem mu šta si on
umišlja tko je on i šta si misli tko smo mi svi. Dolazim do njega i uzimam ga
za vrat tako da se ne može pomaknuti ni milimetar. Vučem ga do prozora i guram
mu glavu dolje: – Eto, pička ti materina, to smo mi, tu dolje, nas si sjebo, i
mene, i Mirka s petero djece, i Tomu koji živi s mamom, i Luku koji je sada
završio srednju... Zapamtit ćeš svako jebeno ime... Govorim još nešto i
razmišljam, da je netko drugi na mome mjestu, neki malo veći luđak, već bi ga
bacio s tog prozora. Ali ja nisam taj luđak, ja nisam ovaj šupak koji ne zna
što ga je snašlo, ja sam ovaj što ga drži za šiju, ovaj koji će dobiti otkaz
čim ovo završi, koji nema pojma što će biti dalje, ovaj koji sada ne želi biti
nitko drugi.
Primjedbe
Objavi komentar