Ashley Audrain SUMNJA

 

Ashley Audrain

Sumnja

S engleskog prevela Lada Furlan Zaborac

Kuća ti je osvijetljena kao da je sve u njoj u plamenu. Zavjese koje je odabrala nalikuju na laneno platno. Skupo laneno platno. Tkanje je dovoljno rijetko da ti najčešće na licu mogu pročitati raspoloženje. Mogu gledati kako djevojčica zamahuje konjskim repom dok dovršava zadaću. Mogu promatrati dječačića kako baca teniske loptice u strop visok tri i pol metra dok ti žena šiba po dnevnoj sobi u tajicama, pospremajući nered nastao tijekom dana. Igračke natrag u košaru. Jastuci natrag na kauč.

Večeras si međutim zavjese ostavio razmaknute. Možda da bi promatrao kako pada snijeg. Možda kako bi ti kći pogledom tražila sobove. Odavno je prestala vjerovati, ali zbog tebe će se praviti da nije. Sve za tebe.

Svi ste lijepo odjeveni. Djeca u skladnom, kariranom uzorku sjede na kožnatom kauču dok ih tvoja supruga fotografira mobitelom. Djevojčica drži dječaka za ruku. Ti petljaš oko gramofona u dnu sobe dok ti supruga nešto govori, no podižeš prst uvis – evo, samo što nisi gotov. Djevojčica poskoči, a tvoja supruga podigne dječaka i zavrti se s njime u naručju. Podižeš piće u ruci, viski je u pitanju, otpiješ jednom, dvaput, te se odšuljaš od gramofonske ploče kao od usnulog djetešca. Tako uvijek započinješ ples. Preuzimaš ga u naručje. On zabacuje glavu. Podižeš ga i spuštaš. Kćerkica diže ruke kako bi dobila poljubac od tate, dok ti supruga pridržava piće. Naginje se prema božićnom drvcu i namješta ukrasne lampice koje nisu na sasvim dobrom mjestu. Zatim svi zastanete, nagnete se jedni prema drugima i poviknete uglas nešto, neku riječ, savršeno usklađeno, te se odmah ponovno pokrenete – slušate pjesmu koju jako dobro znate. Supruga se iskrade iz sobe, a dječakovo je lice automatski prati. Sjećam se toga osjećaja. Kad te trebaju.

Šibice. Vraća se i pali svijeće na ukrasu na dasci iznad kamina, a ja razmišljam jesu li grane jele što se zmijoliko izvijaju po okviru kamina prave, mirišu li poput onih na farmi za uzgoj božićnjaka. Zamišljam, na trenutak, da promatram kako nestaju u plamenu večeras dok svi spavate. Zamišljam kako se topao, zlatnožuti sjaj vašeg doma pretvara u vruću, pucketavu crvenu boju. 

Dječak s poda podiže željezni žarač, a djevojčica mu ga nježno uzima iz ruke prije nego što ti supruga uspije i primijetiti. Dobra sestra. Pomagačica. Zaštitnica.

 

Obično vas ne promatram toliko dugo, ali večeras ste svi tako divni da se ne mogu natjerati da odem. Pada snijeg, onaj koji se zadrži na tlu, od kojega će ona ujutro koturanjem oblikovati snjegovića na radost svojega mlađeg brata. Uključujem brisače, podešavam grijanje i primijetim da se sat pomiče sa 7:29 na 7:30. U to si joj vrijeme običavao čitati Polarni ekspres.

Tvoja vas supruga, sada iz naslonjača, sve troje promatra dok poskakujete po sobi. Smije se i prebacuje svoje dugačke, velike kovrče na stranu. Pomiriše tvoje piće i odloži ga. Smiješi se. Okrenut si joj leđima pa ne vidiš ono što ja mogu vidjeti, da joj je ruka položena na trbuh, da ga njome nježno miluje i zatim spušta pogled, zadubljena u misli o tome što raste u njoj. To su stanice. Ali one su sve. Ti se okreneš i njezina je pažnja ponovno usmjerena na događaje u sobi. Na ljude koje voli.

Reći će ti sutra ujutro.

Još uvijek je dobro poznajem.

Spuštam pogled kako bih navukla rukavice. Kad ga ponovno podignem, djevojčica je na otvorenim ulaznim vratima. Lice joj napola obasjava svjetlo iznad vašeg kućnog broja. U rukama joj je tanjur prepun mrkvi i kolača. Ostavit ćeš mrvice na pločicama u hodniku. Igrat ćeš tu igru, baš kao i ona.

Sada me promatra kako sjedim u automobilu. Drhti. Haljina koju joj je tvoja supruga kupila premalena je i primjećujem da joj se bokovi šire, da joj grudi pupaju. Jednom rukom prebacuje kosu svezanu u rep preko ramena,  čineći to više pokretom žene nego djevojčice.

Prvi put u njezinu životu čini mi se da naša kći nalikuje na mene.

Spuštam prozorsko staklo na automobilu i podižem ruku u znak pozdrava, tajnog pozdrava. Ona spusti tanjur pred noge i ponovno zastane gledajući me prije nego što se okrene i uđe. Natrag k svojoj obitelji. Gledam hoće li netko povući i zatvoriti zavjese, hoćeš li izaći provjeriti zašto ti, dovraga, sjedim pred kućom, u parkiranom automobilu, noćas, po ovakvom vremenu. A što bih, zapravo, mogla reći? Da sam usamljena? Da mi nedostaje? Da ja zaslužujem biti majka u toj tvojoj osvijetljenoj kući?

Umjesto toga ona odskakuće natrag u dnevnu sobu, gdje si ti već nagovorio suprugu da ustane iz naslonjača. I dok plešete, stisnuti jedno uz drugo, dok joj miluješ košulju na leđima, naša kći uzima dječaka za ruku i vodi ga do sredine prozora u dnevnoj sobi. Poput glumice koja staje na označeno mjesto na pozornici. Savršeno su uokvireni.

Dječak izgleda baš poput Sama. Ima njegove oči. I valovitu tamnu kosu koja se na krajevima kovrča, koju sam toliko puta omatala oko svojeg prsta.

Slabo mi je.

Naša me kći kroz prozor netremice gleda, ruke su joj na ramenima tvojega sina. Nagne se i poljubi ga u obraz. I još jednom. I još jednom. Dječaku se sviđa njezina privrženost. Naviknut je na nju. Pokazuje prstom prema snježnim pahuljama što padaju, ali ona ne želi skrenuti pogled s mene. Trlja mu ramena kao da ga želi zagrijati. Onako kako bi to majka učinila.

Ti se približiš prozoru i klekneš pokraj dječaka. Gledaš van pa  njih. Ne primjećuješ moj automobil. Pokazuješ prema pahuljama poput tvojeg sina i prstom pratiš njihov trag na nebu. Pričaš im o saonicama. O sobovima. On pretražuje noćno nebo, pokušava vidjeti isto što i ti. Iz šale ga potapšeš po bradi. Njezin je pogled još uvijek uperen u mene. Osjećam kao da sam se zalijepila za sjedalo. Progutam slinu i naposljetku skrenem pogled s nje. Ona uvijek pobijedi.

Kada ponovno pogledam, ona je još uvijek ondje, gleda moj automobil.

Pomislim da bi mogla navući zavjesu, ali ona to ne čini. Ovoga puta moje ju oči ne prestaju pratiti. Podižem debeo snop papira sa suvozačkog sjedala i osjećam težinu vlastitih riječi.

Došla sam ovamo da ti to predam.

To je moja verzija priče.

 

1.

Privukao si stolac i lupnuo vrhom olovke po mojem udžbeniku, a ja sam se zagledala u stranicu knjige, oklijevajući podignuti pogled. „Halo?“ odgovorila sam ti kao da si me nazvao telefonom. To te je nasmijalo. Sjedili smo tako ondje hihoćući se, dvoje potpunih stranaca u školskoj knjižnici, dok smo učili za zajednički izborni predmet. Na predavanju je moralo biti stotinjak studenata –nikada te prije nisam vidjela. Kovrče su ti padale preko očiju i ti si ih namatao na olovku. Ime ti je bilo jako čudno. Kasnije toga poslijepodneva otpratio si me kući i bili smo tihi. Nisi skrivao koliko si očaran, svako malo bi mi se nasmiješio, a ja bih uvijek skrenula pogled. Nitko mi nikada prije nije posvećivao toliku pažnju. Poljubio si mi ruku ispred ulaza u studentski dom i to nas je ponovno nasmijalo.

 

Uskoro smo navršili dvadeset jednu godinu i bili smo nerazdvojni. Ostalo nam je manje od godine do diplome. Proveli smo to vrijeme spavajući na splavi od mojega studentskog kreveta te u učenju, sjedeći na suprotnim krajevima kauča isprepletenih nogu. Odlazili smo u bar s tvojim prijateljima, ali uvijek smo se rano vraćali kući, u krevet, u novootkrivenu toplinu našeg zagrljaja. Ja gotovo uopće nisam pila, a tebi je bilo dosta partijanja – želio si samo mene. U mojem svijetu nije postojala važnija osoba od tebe. Imala sam uzak krug prijatelja, koji su mi više bili poput poznanika. Bila sam toliko usredotočena na održavanje prosjeka ocjena radi svoje stipendije da me uobičajeni studentski život nije zanimao niti sam imala vremena za njega. Pretpostavljam da se u to vrijeme nisam zbližila ni s kime, sve dok nisam upoznala tebe. Ponudio si mi nešto drugačije. Skliznuli smo s društvene orbite i veselo jedno drugome bili sve što nam je trebalo.

Utjeha koju sam pronašla u tebi potpuno me obuzela – kad smo se upoznali, nisam imala ništa i ti si mi tako lako postao sve. To ne znači da nisi bio vrijedan toga – itekako si bio. Bio si nježan, pažljiv i pun podrške. Bio si prva osoba kojoj sam rekla da želim biti spisateljica, a ti si odgovorio: „Ne mogu zamisliti da budeš bilo što drugo.“ Naslađivala sam se time kako su nas druge djevojke gledale, kao da su imale zbog čega biti ljubomorne. Mirisala sam ti voštanu, tamnu kosu noću dok si spavao i milovala ti obris maljave čeljusti kako bih te ujutro probudila. Bio si moja ovisnost.

Za rođendan si mi napisao sto stvari koje voliš na meni. 14. Sviđa mi se kako malo zahrčeš dok padaš u san. 27. Obožavam kako lijepo pišeš. 39. Obožavam ti prstima ispisivati svoje ime na leđima. 59. Obožavam s tobom dijeliti muffin dok idemo na predavanje. 72. Obožavam tvoje nedjeljno jutarnje raspoloženje. 80. Obožavam način na koji dobru knjigu, kad je pročitaš, priviješ na prsa. 92. Obožavam to što ćeš jednoga dana biti dobra majka.

“Misliš da ću biti dobra majka?“ Spustila sam popis i na trenutak pomislila da me uopće ne poznaješ.

„Zašto ne bi bila dobra majka?“ Bocnuo si me zaigrano prstom u trbuh. „Brižna si. I draga. I jedva čekam imati bebice s tobom.“

Nisam mogla ništa drugo nego se na silu nasmiješiti.

Nikada nisam upoznala nekoga tako gorljivog srca poput tvojega.

 

„Jednoga ćeš dana to razumjeti, Blythe. Žene u našoj obitelji... drugačije smo.“

Još uvijek su mi pred očima otisci majčina narančastog ruža na filtru cigareta. Pepeo pada u šalicu, pliva u posljednjem gutljaju mojega soka od naranče. Miris zagorena tosta.

Za moju majku, Ceciliju, pitao si me samo nekoliko puta. Rekla sam ti samo činjenice: 1) otišla je kad mi je bilo jedanaest godina, 2) nakon toga vidjela sam je još samo dva puta, i 3) nemam pojma gdje je.


Znao si da ostatak držim za sebe, ali nikada me nisi prisiljavao da o tome govorim – bojao si se onoga što bi mogao čuti. Razumjela sam. Svi imamo pravo na očekivanja od drugih i od sebe samih. Majčinstvo nije iznimka. Svi očekujemo očekujemo imati dobru majku, da nam je supruga dobra majka te da i same budemo dobre majke.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Citati o ljubavi

CITATI ZA PONEDJELJAK (I SVAKI DRUGI DAN)

20 veličanstvenih Profilove 2020.