Odlomak iz romana "Nizozemska kuća" Ann Patchett

 



Ann Patchett

Nizozemska kuća

S engleskog preveo Saša Stančin

 

 

PRVI DIO

 

Prvo poglavlje

 

Kad je naš otac Andreu prvi put doveo u Nizozemsku kuću, naša domaćica Sandy ušla je u sestrinu sobu i rekla nam da siđemo. "Vaš otac želi da se upoznate s njegovom prijateljicom", rekla je.

"Je li to kolegica s posla?" upitala je Maeve. Bila je starija od mene pa je bolje razumijevala nijanse prijateljstva. 

Sandy je razmislila. "Mislim da nije. Gdje ti je brat?"

"Do prozora", odgovori Maeve.

Sandy je morala povući zavjesu da me pronađe. "Zašto navlačiš zavjesu za sobom?"

Čitao sam. "Privatnost", odgovorio sam, makar mi s osam godina nije bilo jasno što bi to trebalo značiti. Riječ mi se sviđala, a sviđao mi se i taj osjećaj zatvorenosti koji su stvarale navučene zavjese.

Posjetitelj je, pak, bio potpuna zagonetka. Otac nije imao prijatelja, ili barem ne tako bliskih da nam u subotnje predvečerje dolaze kući. Izvukao sam se iz svog tajnog mjesta i otišao do vrha stubišta, gdje sam legao na sag kojim je bilo prekriveno odmorište. Iz iskustva sam znao da ako legnem na pod, između prvog i drugog balustera, mogu vidjeti salon. Otac je stajao pred kaminom u društvu neke žene, a koliko sam mogao vidjeti, proučavali su portrete gospodina i gospođe VanHoebeek. Ustao sam i vratio se u sestrinu sobu podnijeti izvještaj. 

"Žena", rekao sam Maeve. Sandy je to već znala.

Upitala me jesam li oprao zube, što je značilo, jesam li ih oprao jutros. Nitko ne pere zube u četiri popodne. Sandy je sve morala sama jer je Jocelyn subotom imala slobodno. Zapalila bi vatru i otvorila vrata, ponudila gosta pićem, a povrh svega je još bila zadužena i za moje pranje zuba. Sandy je slobodno imala ponedjeljkom. Obje su imale slobodno nedjeljom jer je otac držao kako se ljude ne smije tjerati da rade nedjeljom. 

"Jesam", odgovorio sam, jer je tako vjerojatno i bilo.

"Operi ih opet", rekla je. "I počešljaj se."

Drugi dio rečenice bio je upućen sestri, koja je imala dugu, crnu kosu, gustu kao da si vezao deset konjskih repova. Koliko je god češljao, nikad ne bi izgledala počešljana. 

Kad smo za naš stupanj dotjeranosti dobili pozitivnu ocjenu, Maeve i ja spustili smo se dolje i zastali ispod širokog luka koji je tvorio strop foajea pa promatrali oca i Andreu kako gledaju VanHoebeekove. Nisu nas primjećivali, ili nam možda nisu htjeli dati do znanja da nas vide, teško je bilo reći, pa smo i dalje čekali. Maeve i ja kućom smo se vješto kretali nečujno, na što nas je navodila želja da ne uzrujavamo oca, iako bi se on više uzrujao kad bi procijenio da mu se prikradamo. Na sebi je sad imao plavo odijelo. Inače subotom nikad nije nosio odijelo. Sad sam prvi put primijetio da mu je kosa odostraga malo prosijeda. Pored Andree je djelovao još viši. 

"Sigurno vam je utješno što ih tu imate", rekla mu je Andrea, misleći na portrete, a ne na djecu. Gospodin i gospođa VanHoebeek, čija krsna imena nikad nisam čuo, na slikama su bili stari, ali ne baš posve drevni. Oboje su bili u crnom i stajali uspravno i kruto, kao nagovještaj nekog drugog vremena. Čak su i u zasebnim okvirima djelovali toliko skupa, toliko u braku, da mi se vječito činilo kako je tu sigurno posrijedi bila jedinstvena slika koju je netko potom razrezao na pola. Andrea je malo zabacila glavu da prouči ta dva para lukavih očiju koja kao da su dječaka vječito pratila pogledom punim negodovanja, na koju bi god sofu odlučio sjesti. Maeve me šutke ubola prstom pod rebra da ciknem, ali sam se uspio suzdržati. Još nas nisu upoznali s Andreom koja je straga, u svojoj haljini s pojasom, djelovala sitno i uredno, s crnim šeširom veličine tanjurića nataknutim na punđu svijetle kose. Kako sam išao u školu kod časnih, dobro sam znao da se gostu ne smijem smijati i tako ga dovesti u neugodnu situaciju. Andrea nije mogla znati da su likovi na slikama dio namještaja s kojim je kuća kupljena, da su zapravo inventar. 

VanHoebeekovi iz salona bili su glavna atrakcija, dokumentacija zuba vremena u prirodnoj veličini, stroga i nimalo dražesna lica prikazana nizozemskom izravnošću i izrazito nizozemskim smislom za osvjetljenje, no na svakom katu visjeli su još deseci manje važnih portreta: njihova djeca po hodnicima, preci po spavaćim sobama, bezimeni ljudi kojima su se divili razbacani po cijeloj kući. Bio je tu i jedan portret desetogodišnje Maeve, koji, iako nije ni približno bio dimenzija portreta VanHoebeekovih, umjetničkom izvedbom za njima nimalo nije zaostajao. Otac je vlakom dopremio slavnog slikara iz Chicaga. Priča se kako je trebao portretirati našu majku, kojoj nitko nije najavio kako će u kuću na dva tjedna primiti umjetnika, pa je odbila pozirati, a slikar je onda naslikao Maeve. Kad je portret dovršen i uramljen, otac ga je objesio u salonu, točno nasuprot VanHoebeekovih. Maeve je voljela reći kako je tad naučila kako natjerati ljude da pred njom obore pogled. 

"Danny", rekao je otac kad se napokon okrenuo, s izrazom lica kao da je baš očekivao da nas ugleda. "Dođite se pozdraviti s gospođom Smith."


Nikad neću prestati misliti da se Andrei na trenutak, kad je ugledala Maeve i mene, stisnulo lice. Sve da otac djecu uopće nije spomenuo, znala bi da ih ima. U Elkins Parku svi su znali što se događa u Nizozemskoj kući. Možda je mislila kako nećemo silaziti. Naposljetku, došla je razgledati kuću, a ne upoznati djecu. Ili je taj izraz lica bio upućen jedino Maeve, koja je s petnaest godina u tenisicama već bila za glavu viša od nje na visokim petama. Maeve se stalno grbila otkako je postalo jasno kako će u razredu prerasti sve djevojčice i većinu dječaka, a otac joj je neumoljivo ponavljao da se ispravi. Čovjek bi pomislio kako se u stvari zove glavu gore, ramena ravno. Godinama ju je, kad god bi prošao pored nje, dlanom pljeskao među lopatice, što je imalo neželjenu posljedicu da se Maeve sad držala uspravno i kruto poput kakvog vojnika na kraljičinom dvoru, ili možda čak i same kraljice. Vidio sam i sȃm da može djelovati zastrašujuće: tako visoka, sa slapom sjajne crne kose, kako bi, umjesto da sagne vrat, čovjeka gledala svisoka. Ali s osam godina, još sam bio utješno manji od žene kojom će se otac poslije oženiti. Ispružio sam ruku prema njenoj ručici i predstavio se dok smo se rukovali, onda je to obavila i Maeve. Iako će se poslije pričati kako se Maeve i Andrea od samog početka nisu slagale, to nije bila istina. Kad su se upoznale, Maeve se prema njoj vladala posve normalno i pristojno, a tako se nastojala ponašati sve do trenutka kad to više nije bilo moguće.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Citati o ljubavi

20 veličanstvenih Profilove 2020.

CITATI ZA PONEDJELJAK (I SVAKI DRUGI DAN)