James Dashner: Labirint 2 - Kroz spaljenu zemlju

POGLAVLJE 1

Obratila mu se prije nego što se svijet raspao.

Hej, još spavaš?

Thomas se prenuo u krevetu, osjećajući da se tama oko njega pretvorila u krut zrak koji ga pritišće. Isprva se uspaničio; naglo je otvorio oči, pomislivši da se opet nalazi u Kutiji, u onoj užasnoj kocki od hladnog metala koja ga je dopremila na Poljanu i u Labirint, no ovdje je bilo neke slabašne svjetlosti pa su se po cijeloj golemoj prostoriji polako počeli ocrtavati grumeni tamnih sjena. Kreveti na kat. Komode. Tiho hrkanje i krkljanje duboko usnulih dječaka.

Osjetio je olakšanje. Sad je bio na sigurnom, bio je spašen i dopremljen u ovu spavaonicu. Više nije bilo briga. Više nije bilo Žalera. Više nije bilo umiranja.

Tome?

Glas u njegovoj glavi. Djevojački. Nečujan, nevidljiv, ali on ga je ipak čuo premda nikada nikome ne bi mogao objasniti kako.

Duboko je izdahnuo, opustio se na jastuku i smirio živce, napete poput struna nakon tog kratkotrajnog trenutka strave. Odgovorio joj je, oblikujući riječi u mislima.

Teresa? Koliko je sati?

Nemam pojma, uzvratila je. No ne mogu spavati. Drijemala sam nekih sat vremena, možda i više. Nadala sam se da si ti budan, da mi praviš društvo.

Thomas se pokušao ne nasmiješiti. Ona to ne bi vidjela, ali ipak bi mu bilo neugodno. Nisi mi baš ostavila puno izbora, zar ne? Malo je teže spavati kad ti netko govori u glavi.

Kmee, kmee. Spavaj onda.

Ne, dobro sam. Zagledao se,  bezoblično i nejasno u mraku, u dno kreveta iznad sebe na kojem je Minho disao kao da mu se u grlu nakupila stravična količina sluzi. O čemu si razmišljala?

Što misliš? Nekako je uspjela unijeti cinizam u te riječi. Stalno vidim Žalere, onu njihovu ogavnu kožu i salasta tijela, sve one metalne ruke i bodlje. Bilo je stvarno jako gadno, Tome. Kako ćemo si izbiti te stvari iz glave?

Thomas je točno znao na što misli. Te slike nikada neće izblijedjeti – Poljanaše će cijeli život opsjedati strahote koje su se događale u Labirintu. Pretpostavljao je da će većina njih, ako ne i svi, imati ozbiljnih psihičkih problema. Možda će čak i prolupati.

Međutim, jedna mu se slika urezala u pamćenje više od svih ostalih, poput žiga utisnutog usijanim željezom. Njegov prijatelj Chuck, probodenih grudi, krvari i umire mu na rukama.

Thomas je znao da to nikada neće zaboraviti. Ipak, Teresi je rekao: Proći će. Treba samo malo vremena, to je sve.

Kako sereš, odgovorila je.

Znam. Koliko li je bilo smiješno što mu se doista svidjelo to što mu je rekla, što mu je njezin sarkazam značio da će sve biti u redu! Koji si ti idiot, rekao je samome sebi pa se zatim ponadao da ona nije čula tu misao.

Grozno mi je što su me odvojili od vas, rekla je.

Doduše, Thomasu je bilo jasno zašto su to učinili. Ona je bila jedina djevojka, a ostali Poljanaši bili su muški tinejdžeri – gomila klipova kojima oni još nisu vjerovali. Valjda su te htjeli zaštititi.

Da, valjda. U mozak mu je uz njezine riječi došla i melankolija koja se lijepila na njih poput sirupa. No glupo mi je što sam sama nakon svega što smo prošli.

Kamo su te uopće odveli? Zvučala je toliko tužno da mu je došlo da ustane i potraži je, ali znao je da to ne bi bilo mudro.

Samo na drugu stranu one velike zajedničke prostorije u kojoj smo sinoć jeli. Mala je to soba s nekoliko kreveta na kat. Prilično sam sigurna da su zaključali vrata kad su odlazili.

Vidiš, rekao sam ti da su te htjeli zaštititi. Zatim je brzo dodao: Premda tebe nije potrebno štititi. Kladio bih se na tebe protiv barem polovine ovih klipova.

Samo polovine?

Dobro, tri četvrtine uključujući i mene.

Uslijedila je duga tišina premda je Thomas i dalje naslućivao njezinu prisutnost. Osjećao ju je gotovo jednako kao što je znao da njegov prijatelj Minho leži malo iznad njega iako ga nije mogao vidjeti, i to ne samo zbog hrkanja. Kad je netko u blizini, tada to jednostavno znate.

Unatoč svim sjećanjima iz prošlih nekoliko tjedana, Thomas je bio neobično smiren i uskoro ga je opet svladao san. Na njegov svijet spustila se tama, ali tu je bila i ona; bila je pored njega na toliko mnogo načina, gotovo da ga je – dodirivala.

Dok je bio u tom stanju, nije imao nikakav osjećaj za vrijeme. Napola je spavao, a napola uživao u njezinoj prisutnosti i pomisli da su se izvukli iz onog užasnog mjesta, da su na sigurnom, da se sada Teresa i on mogu ponovno upoznati, da život može biti lijep...

Blažen san. Maglovita tama. Toplina. Tjelesna ugoda. Gotovo osjećaj lebdenja.

Svijet kao da je nestao. Sve je postalo omamljeno i slatko, a tama je bila nekako ugodna. Utonuo je u san.

Jako je malen. Četiri godine, možda? Pet? Leži u krevetu s pokrivačem navučenim do brade.

Pokraj njega sjedi neka žena, ruku sklopljenih u krilu. Ima dugu smeđu kosu, a na licu joj se tek počinju nazirati tragovi godina. Oči su joj tužne. On to zna iako se ona silno trudi prikriti to osmijehom.

On želi nešto reći, nešto je upitati, ali ne može. Nije stvarno ondje, samo gleda sve to s mjesta koje mu baš nije jasno. Ona progovara toliko nježno i ljuto u isti mah da ga to uznemiri.

„Ne znam zašto su te izabrali, ali znam ovo. Ti si zbog nečega poseban. I nikada nemoj zaboraviti koliko…” glas joj puca i suze joj krenu niz lice, „nemoj zaboraviti koliko te volim.”

Dječak odgovara, ali nije uistinu Thomas taj koji govori. Premda to jest on. Ništa nema nikakvog smisla. „Hoćeš li i ti postati luda kao svi oni ljudi na televiziji, mama? Kao… tata?”

Žena pruža ruku i provlači mu prste kroz kosu. Žena? Ne, ne može je tako zvati. To mu je majka. Njegova… mama.

„Ne brini se zbog toga, dušo”, kaže. „Ti nećeš biti tu da to vidiš.”

Njezin je osmijeh nestao.

San se prebrzo zacrnio i ostavio Thomasa u praznom prostoru, samog sa svojim mislima. Je li on to vidio kako mu još jedno sjećanje izranja iz dubina amnezije? Je li doista vidio mamu? Bilo je nešto s time da mu je tata bio lud. Bol u njemu bila je duboka, pekla je, i on je pokušao utonuti dublje u zaborav.

Kasnije, nije imao pojma koliko kasnije, Teresa mu se opet obratila.

Tome, nešto nije u redu.