Madeline Miller KIRKA


Madeline Miller
Kirka
S engleskog prevela Patricija Horvat

Kada sam se rodila, nije postojalo ime za moj soj. Nazvali su me nimfom pretpostavljajući da ću biti poput majke, tetaka i tisuća rođakinja. Najniža od nižih božica, s moćima toliko skromnim da jedva osiguravaju vječnost. Razgovarale smo s ribama i uzgojenim cvijećem, umjele izmamiti kapi iz oblaka i sol iz valova. Ta riječ – nimfa – određivala je duljinu i širinu naše sudbe. Na našemu jeziku ona nije značila samo božicu, nego i nevjestu.
Moja je majka bila jedna od njih, najada, čuvarica izvora i po­toka. Zapela je za oko mojemu ocu kada je došao u posjet njezinu ocu Okeanu. Helije i Okean u ono su se doba često međusobno ugošćivali. Bili su rođaci i vršnjaci, premda nisu tako izgledali. Moj je otac blistao poput netom izlivene bronce, dok je Okean od rođenja imao vodenaste oči i bijelu bradu koja mu je padala u krilo. Ipak su obojica bila Titani i radije su se družili međusobno nego s onim novim, kreštavim bogovima na Olimpu koji nisu svjedočili stvaranju svijeta.
Okeanova čudesna palača bila je ukopana duboko u stijeni. Zidovi dvorana s visokim svodovima bili su pozlaćeni, a kamene su podove uglačala božanska stopala što su stoljećima kročila po njima. Kroz svaku prostoriju provlačio se jedva čujan zvuk Oke­anove rijeke, iz koje izviru sve slatke vode svijeta, toliko tamne da se nije moglo razabrati gdje prestaje rijeka, a počinje kamenito dno. Na obalama je rasla trava i meko sivo cvijeće kao i nebrojeno mnoštvo Okeanove djece: najada, nimfa i riječnih bogova. Glatki i okretni poput vidra, nasmijanih lica što su svijetlila u polumrač­nome okružju, dodavali su jedni drugima zlatne pehare, hrvali se i igrali ljubavnih igara. Usred njih, zasjenjujući svu njihovu cvjetnu ljepotu, sjedila je moja majka.
Kosa joj je bila tople smeđe boje, a svaki je pramen blistao kao obasjan iznutra. Vjerojatno je osjetila pogled mojega oca, vreo poput ognja nošena vjetrom. Vidim je kako namješta haljinu ne bi li joj tek ovlaš pokrila ramena. Vidim je kako uranja svjetlucave prste u vodu. Tisuću sam je puta vidjela kako izvodi tisuću sličnih trikova. Moj je otac svagda nasjedao na njih. Vjerovao je da je ugađanje njemu svrha prirodnoga svjetskog poretka.
“Tko je to?” upitao je moj otac Okeana.
Okean je već imao brojnu zlatooku unučad koja je potekla od mojega oca i veselio se što će ih imati još. “Moja kći Perza. Tvoja je ako je želiš.”
Sljedećega dana moj ju je otac pronašao pokraj njezina vrela u gornjemu svijetu. Bilo je to predivno mjesto puno bujnih suno­vrata, natkriveno isprepletenim hrastovim granama. Nije bilo blata ni ljigavih žaba, nego samo čisto, oblo kamenje što ustupa mjesto travi. Zadivilo je čak i mojega oca koji inače nije nimalo mario za istančano umjetničko izražavanje nimfa.
Moja je majka znala da dolazi. Bila je krhka, ali lukava, uma poput oštrozube jegulje. Naslutila je gdje leži put do moći za nekoga kao što je ona i znala je da ne vodi preko kopiladi i neuređenih riječnih obala. Kada je stao pred nju, dotjeran i veličanstven, na­smijala mu se. Leći s tobom? Zašto bih?
Moj je otac, dakako, mogao uzeti što god bi poželio. Ali laskala mu je misao da sve žene rado ulaze u njegov krevet, bile robinje ili božanstva. Na njegovim oltarima dimili su se dokazi u obliku paljenica koje su prinosile buduće majke nabreklih trbuha i vesela nezakonita djeca.
“Brak”, rekla mu je, “ili ništa. I ako je brak, neka ti bude jasno: vani možeš imati djevojaka koliko ti volja, ali nijednu nećeš dovesti kući jer samo ću ja vladati tvojim odajama.”
Uvjeti, ograničenja. To je bila novotarija za mojega oca, a bogovi najviše vole novotarije. “Dogovoreno”, rekao je i kako bi zapečatio dogovor, darovao joj je ogrlicu koju je sam izradio nanizavši kuglice najrjeđega jantara. Poslije, kada sam se ja rodila, darovao joj je još jednu nisku, i poslije još po jednu za svako dijete, moju sestru i dvojicu braće. Ne znam što joj je bilo dragocjenije: same svjetlucave kuglice ili zavist sestara. Mislim da bi ih nastavila skupljati do vječnosti, sve dok joj ne bi visjele s vrata poput vo­lovskoga jarma, da je visoki bogovi nisu zaustavili. Dotada su već shvatili što smo nas četvero. Možeš imati drugu djecu, rekli su joj, ali ne s njim. No drugi muževi nisu davali jantarne ogrlice. Tada sam je jedini put vidjela kako plače.
Nakon porođaja jedna od mojih tetaka – poštedjet ću vas njezina imena jer je moja priča puna tetaka – oprala me i umotala. Druga se brinula za moju majku bojeći joj usne crvenim i češljajući je češljevima od bjelokosti. Treća je prišla vratima kako bi dočekala mojega oca.
“Djevojčica”, rekla mu je moja majka nabirući nos.
Ali on nije imao ništa protiv kćeri, milih i zlaćanih poput ma­slinovog ulja dobivenog prvim prešanjem. Ljudi i bogovi skupo su plaćali da bi se razmnožili s nekim njegove krvi i govorilo se da se bogatstvo mojega oca može mjeriti s bogatstvom samoga kralja bogova.
“Dobro će se udati”, rekao je.
“Koliko dobro?” zanimalo je moju majku. Utješila bi je pomisao da će me moći trampiti za nešto bolje.
Otac je razmišljao opipavajući moju paperjastu kosu, prouča­vajući moje oči i oblik mojih obraza.
“Za kraljevića, rekao bih.”
Na licu joj se pokazalo neskriveno gađenje. Dok sam bila mala, jednom sam prilikom upitala kako izgledaju smrtnici. Otac je od­govorio: “Može se reći da su istog oblika kao mi, ali samo u onoj mjeri u kojoj su crvi istog oblika kao kitovi.”
Majčin je odgovor bio jednostavniji: poput grubih vreća punih trula mesa.
“Zacijelo će se udati za jednog od Zeusovih sinova”, nije odu­stajala moja majka. Već se počela zamišljati na gozbama na Olimpu, kako sjedi zdesna kraljici Heri.
“Neće. Kosa joj je prošarana, kao u risa. I vidi joj oštru bradu. Nije baš naočita.”
Majka se nije dalje suprotstavljala. Kao i svi drugi, znala je priče o Helijevoj ćudi kada se naljuti. Ma kako zlatno sjao, ne zaboravi njegovu vatru.
Ustala je. Nije više imala trbuh, struk joj je bio zašiven, obrazi svježi i djevičansko ružičasti. Svi od našega soja brzo se oporavlja­ju, ali ona je bila iznimno brza, jedna od Okeanovih kćeri, koje izbacuju djecu poput ikre.
“Dođi”, rekla je. “Idemo napraviti jedno bolje od nje.”
Brzo sam rasla. Beba sam bila tek nekoliko sati, a malo dijete samo nekoliko trenutaka nakon toga. Jedna je tetka ostala sa mnom te me je, u nadi da će se dodvoriti mojoj majci, nazvala Jastreb, Kirka, zbog mojih žutih očiju i neobičnoga, tankog zvuka mojega plača. Ali kada je primijetila da moja majka obraća pažnju na njezino službovanje koliko i na tlo po kojemu hoda, nestala je.
“Majko”, rekla sam. “Tetka je otišla.”
Nije mi odgovorila. Moj je otac već otputovao nebeskom ko­čijom, a ona je upletala cvijeće u kosu spremajući se uputiti tajnim vodenim putovima kako bi se pridružila sestrama na travnatim riječnim obalama. Mogla sam je slijediti, ali onda bih morala cije­loga dana sjediti uz skute tetkama dok raspredaju tračeve o stvarima koje me nisu zanimale niti sam ih shvaćala. Stoga sam ostala.
Očeve odaje bile su mračne i tihe. Njegova je palača bila u susjedstvu Okeanove, ukopana u stijeni, zidova izrađenih od ugla­čana opsidijana. Zašto ne? Mogli su biti od bilo čega na svije­tu što bi poželio, od krvavo crvenoga mramora iz Egipta ili od balzamova drveta. No njemu se sviđao način na koji opsidijan odražava njegovu svjetlost, na koji glatke površine zidova plamte dok on prolazi. Nije mu, naravno, palo na um da će sve biti crno kada ode. Otac nikada nije znao zamisliti svijet u kojemu njega nema.
U ono doba smjela sam raditi što mi se prohtjelo: zapaliti baklju i trčati gledajući kako me tamni plamen prati. Ležati na glatkome zemljanom podu i prstima dubiti rupice u njegovoj površini. Nije bilo ličinaka ni crva, no nisam ni bila svjesna mogućnosti njihova postojanja. U tim odajama nije živjelo ništa osim nas.
Kada bi se uvečer moj otac vratio, tlo bi se namreškalo poput konjskih slabina, a rupice koje sam izdubla nestale bi i površina bi se izgladila. Trenutak poslije vratila bi se moja majka mirišući na cvijeće. Potrčala bi mu ususret, a on bi dopustio da mu se objesi oko vrata, prihvatio vino i otišao do svojega velikog srebrnog stolca. Pratila bih ga u stopu ponavljajući takoreći bez daha. Dobro došao kući, oče, dobro došao kući.
Pijući vino, igrao je damu. Nitko nije smio igrati s njim. Postav­ljao je kamene pločice, okretao ploču i ponovo ih postavljao. Moja bi majka prozborila medenim glasom: “Pridruži mi se u krevetu, ljubavi.” Polagano bi se vrtjela pred njim pokazujući mu raskošnu figuru, kao da se okreće na ražnju. On bi tada najčešće prekinuo igru, ali ponekad i ne bi, a meni bi to bili najdraži trenuci jer bi majka tada otišla zalupivši za sobom vratima od mirhe.
Dok sam sjedila do očevih nogu, cijeli svijet bio je zlatan. Svje­tlo je izviralo odasvud odjednom, iz njegove žute kože, svjetlucavih očiju, brončanoga sjaja njegove kose. Koža mu je bila vruća poput žeravnika, a ja bih se priljubila uz njega onoliko koliko bi mi dopustio, poput gušterice na stijeni u podne. Tetka mi je ispričala da ga neki od nižih bogova jedva mogu pogledati, no ja sam bila njegova kći, njegova krv, i zurila sam u njegovo lice toliko dugo da bi, kada bih skrenula pogled, ono i dalje bilo pred mojim očima isijavajući iz podova, blistavih zidova i izrezbarenih stolova, čak i iz moje kože.
“Što bi se dogodilo”, upitala sam ga jednom prilikom, “kad bi te smrtnik vidio u punom sjaju?”
“U sekundi bi se pretvorio u pepeo.”
“A što kad bi smrtnik vidio mene?”
Otac se nasmiješio. Slušala sam kako se pomiču pločice za damu, meni poznat zvuk struganja mramora po drvetu. “Smrtnik bi se smatrao sretnikom.”
“Ne bih ga spalila?”
“Naravno da ne bi”, odgovorio je.
“Ali oči su mi poput tvojih.”
“Nisu”, rekao je. “Vidi.” Pogled mu je pao na cjepanicu pokraj kamina. Zažarila se, razbuktala i pretvorila u pepeo na tlu. “A to je najmanja od mojih moći. Možeš li barem to?”
Cijele noći zurila sam u te cjepanice. Nisam mogla.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Citati o ljubavi

20 veličanstvenih Profilove 2020.

CITATI ZA PONEDJELJAK (I SVAKI DRUGI DAN)