Ivana Kalogjera NISMO SAME
Ja nisam ono što mi se dogodilo
Irena Letica Ćurčić
Volim crveno. Od nedavno. Vatra i
krv. U heraldici znače hrabrost. Do prije nekoliko godina u ormaru nisam imala
niti jedan komad crvene odjeće. Prva crvena stvar koju sam kupila bio je ruž.
Najcrveniji! A kupila sam ga u vrijeme dok sam primala "crvenu". "Crvena"
je kemoterapija. Neki je zovu "red devil", a liječnici Adriamicin i
Ciklofosfamid.
Prima se u četiri ciklusa, svaka
tri tjedna. Lijek u nazivu sadrži pojam "Adria", po Jadranskome moru.
Priča ide ovako: znanstvenik, Talijan koji je otkrio lijek, imao je pravo
izabrati ime. I odabrao je Adriamicin. "Adria" u nazivu jedino je što
kod tog lijeka asocira na more. Jer, more miriše, a crvena kemoterapija smrdi.
Kada sam bila bez ijedne dlake na
tijelu, crvenom sam bojom prkosila stanju u kojem sam se našla. Podsvjesno sam
se hrabrila i liječila, razgovarala sam sa svojim stanicama.
Moje se liječenje u bolnici Rebro
oduljilo. Kada dobiješ rak dojke, invazivni, HER2 pozitivni, liječenje se
protegne i na godinu i pol. Upakiraš tu i zračenje, vađenje krvi, kontrole…
Zamisliš to kao neki važan
projekt. Ma što važan? Najvažniji! I ne bude ti teško.
To jutro kada trebaš ići
"gore" po "crvenu" sve se u tebi opire, ali noge same
ustaju i idu. Svezala bih maramu, nacrtala obrve, stavila crni krejon na kapke
da ne izgledam kao "alien", i, naravno, crveni ruž. Obula bih i
visoke potpetice, prkoseći neuropatiji i bolnim nogama. I pjevala! Znala sam
samu sebe pitati: Jesam li luda? Tko još pjeva dok ide na kemoterapiju?
Ali, zašto ne? Pjevale su i ptice
toga jutra, podsjećale na ljepotu života. Zvale su me da im se pridružim.
Trudila sam se, zajedno s liječnicima, kako sam znala i umjela da rak ne raste
u meni, pa tako nisam dala ni da tišina raste u meni. Počela sam pisati pjesme,
a svoje stihove i osjećaje dijelim kako bi se čuli.
Nikada nisam htjela biti pokorna i
ovisna, koliko god se sustav trudio da to postanem. Uvijek ću prihvatiti
ispruženu ruku da zajedno razbijemo tišinu i pustimo glas.
O nuspojavama neću pisati. Sve
bude i prođe, zaboravi se. Ostane ono vrijedno sjećanja. Osmijeh sestre
Jadranke na prijemu, sestra Maja koja me držala za ruku dok sam primala prvu
kemoterapiju, čista, velika i svijetla soba za aplikaciju i osjećaj da sam tamo
išla po svoj spas.
Prošle su tri i pol godine. U
ormaru imam puno crvene odjeće. I ja sam drukčija. Prihvaćajući i boreći se sa
svime što mi se dogodilo, postala sam samosvjesnija i bitno jača.
Nikada se nisam upitala:
"Zašto ja?"
Jer, zašto ne?
Niti u jednom trenutku nisam
očajavala, niti mi se išta činilo nemoguće. Pod Herceptinom sam skijala.
Zarekla sam se da ću stati na skije kroz godinu dana. I tako je i bilo. Pod
kemoterapijom sam vozila bicikl, kuhala ručak svojoj obitelji, a nisam ga mogla
niti kušati.
Priznajem, najdraže mi je poslije
kemoterapije bilo otići u kafić i popiti Somersby. Tako mi je pasao! Osmijeh
kao lijek, to je moja misija! Nastojim razbiti predrasude o onkološkim
bolesnicima. Ja nisam ono što mi se dogodilo, ja sam ono što sam odlučila biti.
Crvena je moja boja. Sada znam i zašto. Samo me kontrole podsjećaju na moje
stanje. I to što sam zapisana u sustavu. U mom kartonu piše da imam CA. Pa što
onda? S tim se živi. Nekako smo stigmatizirani, melju nas statistike i
prognoze. Bez pretjerane pozitive poručujem da sam sama sebi najbolji
prognostičar.
Radovati se, primati i davati, to
mi nitko ne može oduzeti. Moja je dijagnoza samo jedan dio mog života koji sam
prihvatila.
Evo me, živa sam, življa od mnogih
drugih bez dijagnoze. Tu sam da razbijem predrasude.
Listopad,
2017.
___________________________________________________________________________
S dijagnozom invazivnog,
HER2 pozitivnog raka dojke, Irena Letica Ćurčić (53) suočila se prije pet i pol
godina. Na Onkološkom odjelu KBC-a Zagreb primila je 16 doza kemoterapija, 18
doza biološkog lijeka i 25 zračenja. Danas živi ispunjen i sretan život u krugu
svoje brojne obitelji. Radi, stvara i uživa u ljubavi svojih bližnjih i
prijatelja.
Primjedbe
Objavi komentar