Priča o Siniši
Povodom Svjetskog dana knjige darujemo vam na čitanje jednu lijepu priču iz nove knjige Ivane Simić Bodrožić upravo objavljenje pod nazivom: "ZA ŠTO SAM SE SPREMNA POTUĆI"
Ovo je dijelom priča o balerinkama veličine 28, Tajčinom hitu, papagaju u mesinganoj krletci, divnom ocu ali ponajviše priča o Siniši...
To ljeto dobili smo papagaja, to zadnje ljeto kad smo bili djeca, i krasnu mesinganu krletku, koju smo noću pokrivali crnom krpom. Naučila sam prelaziti glavnu cestu i kako su dani bivali sve duži, odlazila sam sama na sate baleta. Ako sam išta u životu radila s toliko ponosa i samopouzdanja, to je bio korak do sastavljenih stopala, pogled lijevo, pogled desno i dostojanstveni prelazak ulice. Na njezinu drugom kraju, putem do Gradskog kazališta, pokret je već svjedočio postojanje balerinki broj 28 u platnenoj vrećici.
Jednom mjesečno, uz vježbanje pirueta, učiteljica nam je dopuštala da uvježbamo vlastitu koreografiju uz pjesmu koju odaberemo. Ja sam bila luda za Tajči, svi su bili ludi za Tajči. „Hajde da ludujemo“ s vlastitom koreografijom tih je dana carevalo između regala i stolića u dnevnoj sobi, koji bih malo pogurala, pa čekala mamu da dođe iz druge smjene, skuha kavu (tada se spavalo i s kavom), smjesti se za kuhinjski stol i nadgleda napredak. Svakim danom, sve više, u svakom pogledu. Nekad je samo malo gledala kroz mene.
Tata je uvijek radio, ali nije mu promakla Tajči, nisam mu promakla ja. Jednog poslijepodneva kad sam htjela pred zagradu na igranje, nije me pustio. Bila sam dosta razočarana, bilo je ljeto, ferije, a ja sam bila medicinska sestra u tom našem ratu koji smo vodili pred zgradom, protiv stare Olajnice, lijepom uzbudljivom ratu, prije rata. Posjeo me je na kauč pokraj sebe i upalio glomaznu Sharpovu liniju, slušali smo Radio Vukovar. Znala sam taj glas. Mislim da je jednom bio i u našem hodniku. Ili sam to sanjala. Ali ovo nisam:
„A sada, za Ivanu s Olajnice, od njezinog tate, Hajde da ludujemo! Vaaau!“
Poskočila sam u nevjerici i slušala tu pjesmu tako grozničavo, kao da je prvi put čujem, tata se smijao i tako smo se gledali, samo neka radost, i još nešto, trenutak u kojem sam mu oprostila što je jednom rekao: „Lepa Brena je koza.“
Nekoliko mjeseci poslije, kad je djetinjstvu došao kraj, u podrumskom stanu rodbine u Zagrebu, pod općom opasnosti, opet taj glas. Glas koji čita pismo Branitelja Vukovara i Borova Naselja, glas koji kaže:
„Dođite i borite se zajedno s nama. Jer nemojte misliti da ćemo vam vječno čuvati stanove, hraniti ribice i ginuti za vaš sretan dolazak na gotovo.“
Glas zbog kojeg, tada spokojna, zamišljam svog tatu u uniformi kako hrani papagaja. U njemu čujem šum, drhtaj, očaj, prkos i strah, ne nužno tim redom, ili ne nužno, možda to samo ja upisujem, u svoju Priču o Siniši. Njegov glas koji za mene znači prekretnicu, prije i poslije Glasa, sve je izmijenjeno i svi smo izmijenjeni.
Ostavljam ratna izvješća koja me nadilaze, ostavljam sramotu Hrvatske o kojoj je danas moderno govoriti (a formulacija je stigla iz Vukovara telefaksom još 15. 11. 1991.), ostavljam petomjesečnu bebu koju je 18. 11. 1991. u poslijepodnevnim satima operirao doktor Tomislav Vlahović, od ostataka granata djetetu je stradalo bedro i natkoljenica, ostavljam ju u zadnjem izvješću Siniše Glavaševića. Ostavljam Vukovar svima onima kojima treba za što im već treba. Sebe ostavljam u Sinišinoj Priči o djetinjstvu koju uzimam kao osobnu kartu bez datuma isteka.
Dva dana prije pada grada prestala su stizati izvješća, a u programima Hrvatskog radija moglo se slušati svaku večer po jednu Sinišinu priču koje su 12. studenog 1991. stigle na privatni faks u zagrebačkom predgrađu. Slušali smo ih u mraku. Nitko se nije usudio paliti svjetlo, prizor nas samih, vjerojatno bi nas prestravio.
Točno prije dvadeset godina, u ovom mjesecu, iz podruma vukovarske Opće bolnice stizali su tekstovi. Netko vrlo, vrlo mlad, od dvadeset godina i pet mjeseci, ne pamti svoju prvu operaciju. Dvadeset godina poslije, ostavljam sve to, čitam Sinišine priče i pišem svoju priču o njemu. Utišavam sve podmukle zvukove i pucnjeve u pozadini, potiskujem kolonu da još malo pričeka, na pragu svoje tridesete godine, bliža njemu nego sebi, čitam samo priče. O ljubavi, O vremenu, Za roditelje, O porodici, O velikim i malim ljudima, O pjesnicima, O svemiru, O zagrljaju, O igri, Priču za tebe, Priču o životu, Priču o priči.
Sramota me reći što radim dok čitam. Zato ću samo reći što mi prolazi kroz glavu, na što me tjeraju njegovi tekstovi. Želim pisati, želim pisati bolje, želim za svaku rečenicu, poput njega, jamčiti svojim životom. Ne kalkulirati s ulozima i uvidima, iako se život sastoji od toga. Komforan, dobar život. Želim biti bolja mama, želim biti šira osoba, želim dati sve od sebe, ne odustati samo zato što se činilo da je Ovčara kraj. Pokušajte čitati i vidjet ćete kakvom će silinom i na vas nagrnuti iste želje. Pronaći će u vama ono najvrjednije, za koje možda i ne želite da se iskopa. Jednostavnost njegova pisanja, svojstvena velikima, puna slojeva, dubine i smisla, ne da mi više da išta kažem, samo da citiram djelić Priče o zagrljaju:
„I ja sam sada konačno shvatio važnost i bit zagrljaja. Kad nekoga grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to je ono hvala koje vas pokreće da u tom trenutku živite samo za tu bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam uostalom nije stalo. Mislim da će ljudi koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba. Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo. Kad nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem, jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak.“
Tugu zbog promašene recepcije, obremenjene isključivo kontekstom, kratkovidnosti ljudi koji se brinu za nacionalnu povijest, dignitete ratova, patetične domoljubne gnjavaže. Ima li ijedna važnija knjiga, neposredna i bliska svakom ljudskom iskustvu proizišla iz tog vremena, iz podruma, iz pakla, koju bismo mogli čista srca ponuditi djeci. Priče koje nas uče o hrabrosti, ljubavi i ljudskosti, ne kuneći se u isprazne nacionalističke fraze. Jer tu se šapuće u parkovima i pronosi život dok padaju bombe.
I još samo nešto. Da bude jasno. Ovo nije priča o Hrvatima i Srbima, o njima Siniša nije ni govorio, uvijek je spominjao svoje sugrađane, ljude. Ovo nije čak niti o Vukovaru, ovo je moja Priča o Siniši.
Ovo je dijelom priča o balerinkama veličine 28, Tajčinom hitu, papagaju u mesinganoj krletci, divnom ocu ali ponajviše priča o Siniši...
Jednom mjesečno, uz vježbanje pirueta, učiteljica nam je dopuštala da uvježbamo vlastitu koreografiju uz pjesmu koju odaberemo. Ja sam bila luda za Tajči, svi su bili ludi za Tajči. „Hajde da ludujemo“ s vlastitom koreografijom tih je dana carevalo između regala i stolića u dnevnoj sobi, koji bih malo pogurala, pa čekala mamu da dođe iz druge smjene, skuha kavu (tada se spavalo i s kavom), smjesti se za kuhinjski stol i nadgleda napredak. Svakim danom, sve više, u svakom pogledu. Nekad je samo malo gledala kroz mene.
Tata je uvijek radio, ali nije mu promakla Tajči, nisam mu promakla ja. Jednog poslijepodneva kad sam htjela pred zagradu na igranje, nije me pustio. Bila sam dosta razočarana, bilo je ljeto, ferije, a ja sam bila medicinska sestra u tom našem ratu koji smo vodili pred zgradom, protiv stare Olajnice, lijepom uzbudljivom ratu, prije rata. Posjeo me je na kauč pokraj sebe i upalio glomaznu Sharpovu liniju, slušali smo Radio Vukovar. Znala sam taj glas. Mislim da je jednom bio i u našem hodniku. Ili sam to sanjala. Ali ovo nisam:
„A sada, za Ivanu s Olajnice, od njezinog tate, Hajde da ludujemo! Vaaau!“
Poskočila sam u nevjerici i slušala tu pjesmu tako grozničavo, kao da je prvi put čujem, tata se smijao i tako smo se gledali, samo neka radost, i još nešto, trenutak u kojem sam mu oprostila što je jednom rekao: „Lepa Brena je koza.“
Nekoliko mjeseci poslije, kad je djetinjstvu došao kraj, u podrumskom stanu rodbine u Zagrebu, pod općom opasnosti, opet taj glas. Glas koji čita pismo Branitelja Vukovara i Borova Naselja, glas koji kaže:
„Dođite i borite se zajedno s nama. Jer nemojte misliti da ćemo vam vječno čuvati stanove, hraniti ribice i ginuti za vaš sretan dolazak na gotovo.“
Glas zbog kojeg, tada spokojna, zamišljam svog tatu u uniformi kako hrani papagaja. U njemu čujem šum, drhtaj, očaj, prkos i strah, ne nužno tim redom, ili ne nužno, možda to samo ja upisujem, u svoju Priču o Siniši. Njegov glas koji za mene znači prekretnicu, prije i poslije Glasa, sve je izmijenjeno i svi smo izmijenjeni.
Ostavljam ratna izvješća koja me nadilaze, ostavljam sramotu Hrvatske o kojoj je danas moderno govoriti (a formulacija je stigla iz Vukovara telefaksom još 15. 11. 1991.), ostavljam petomjesečnu bebu koju je 18. 11. 1991. u poslijepodnevnim satima operirao doktor Tomislav Vlahović, od ostataka granata djetetu je stradalo bedro i natkoljenica, ostavljam ju u zadnjem izvješću Siniše Glavaševića. Ostavljam Vukovar svima onima kojima treba za što im već treba. Sebe ostavljam u Sinišinoj Priči o djetinjstvu koju uzimam kao osobnu kartu bez datuma isteka.
Dva dana prije pada grada prestala su stizati izvješća, a u programima Hrvatskog radija moglo se slušati svaku večer po jednu Sinišinu priču koje su 12. studenog 1991. stigle na privatni faks u zagrebačkom predgrađu. Slušali smo ih u mraku. Nitko se nije usudio paliti svjetlo, prizor nas samih, vjerojatno bi nas prestravio.
Točno prije dvadeset godina, u ovom mjesecu, iz podruma vukovarske Opće bolnice stizali su tekstovi. Netko vrlo, vrlo mlad, od dvadeset godina i pet mjeseci, ne pamti svoju prvu operaciju. Dvadeset godina poslije, ostavljam sve to, čitam Sinišine priče i pišem svoju priču o njemu. Utišavam sve podmukle zvukove i pucnjeve u pozadini, potiskujem kolonu da još malo pričeka, na pragu svoje tridesete godine, bliža njemu nego sebi, čitam samo priče. O ljubavi, O vremenu, Za roditelje, O porodici, O velikim i malim ljudima, O pjesnicima, O svemiru, O zagrljaju, O igri, Priču za tebe, Priču o životu, Priču o priči.
Sramota me reći što radim dok čitam. Zato ću samo reći što mi prolazi kroz glavu, na što me tjeraju njegovi tekstovi. Želim pisati, želim pisati bolje, želim za svaku rečenicu, poput njega, jamčiti svojim životom. Ne kalkulirati s ulozima i uvidima, iako se život sastoji od toga. Komforan, dobar život. Želim biti bolja mama, želim biti šira osoba, želim dati sve od sebe, ne odustati samo zato što se činilo da je Ovčara kraj. Pokušajte čitati i vidjet ćete kakvom će silinom i na vas nagrnuti iste želje. Pronaći će u vama ono najvrjednije, za koje možda i ne želite da se iskopa. Jednostavnost njegova pisanja, svojstvena velikima, puna slojeva, dubine i smisla, ne da mi više da išta kažem, samo da citiram djelić Priče o zagrljaju:
„I ja sam sada konačno shvatio važnost i bit zagrljaja. Kad nekoga grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to je ono hvala koje vas pokreće da u tom trenutku živite samo za tu bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam uostalom nije stalo. Mislim da će ljudi koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba. Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo. Kad nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem, jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak.“
Tugu zbog promašene recepcije, obremenjene isključivo kontekstom, kratkovidnosti ljudi koji se brinu za nacionalnu povijest, dignitete ratova, patetične domoljubne gnjavaže. Ima li ijedna važnija knjiga, neposredna i bliska svakom ljudskom iskustvu proizišla iz tog vremena, iz podruma, iz pakla, koju bismo mogli čista srca ponuditi djeci. Priče koje nas uče o hrabrosti, ljubavi i ljudskosti, ne kuneći se u isprazne nacionalističke fraze. Jer tu se šapuće u parkovima i pronosi život dok padaju bombe.
I još samo nešto. Da bude jasno. Ovo nije priča o Hrvatima i Srbima, o njima Siniša nije ni govorio, uvijek je spominjao svoje sugrađane, ljude. Ovo nije čak niti o Vukovaru, ovo je moja Priča o Siniši.
Primjedbe
Objavi komentar